Ratni heroj Petrinje – pukovnik Predrag Matanović – poginuo je 4. kolovoza nedaleko od vlastitog doma. Imao je samo 26 godina. Njegova 2. bojna Gromovi zauvijek će pamtiti svog velikog zapovjednika.
Na prilazu Petrinji, nadomak obiteljskog doma, prvog dana Oluje poginuo je Predrag Matanović, legendarni zapovjednik 2. bojne “Banijska oluja”. Prijatelj i suborac Nino Musulin bio je uz njega do samoga kraja.
– Evo to je ta garaža gdje je zapovjednik bio kraj nje prvi put ranjen i gdje je zapovjednik drugi put bio smrtno pogođen, govorio je 1995. Nino Musulin, suborac Predraga Matanovića.
– Mi smo prodrli sa svim snagama lijevim bokom uz tenkove, uz oklop i kad smo djelovali po njihovim ciljevima, tu su nas poklopile granate od neprijatelja i on je bio pogođen prvi put od snajpera. Vikao je na mene da mu dam pušku, ja sam mu stavio pušku oko ramena i krenuli smo dalje. Drugi put je bio pogođen od granate, dodao je Musulin.
Neprijateljski otpor bio je žestok. Da su izgubili zapovjednika, Gromovi nisu znali.
– Nismo htjeli reći iz jednostavnog razloga: jer je on bio oličenje te bojne i bio je broj 1 te bojne i bez njega ta bojna nije bila ta bojna i taj pravac napada sigurno ne bi bio tim intenzitetom poslije da su znali da je on nastradao, rekao je Musulin.
Pogibija mlađeg sina slomila je majku Julku i oca Filipa koji je bio na obrambenoj liniji udaljenoj samo 500 metara od Predraga.
– Onda sam doznao da je Predrag ranjen i da je u bolnici. I vidio sam ga da leži na stolu, rekli su da je živ. Pitao sam kako je živ? Mrtav je. I tako smo se rastali, rekao je Filip Matanović, otac Predraga Matanovića.
Drago je izgubio jedinog brata, zajedničke snove…
– Kako ćemo kada se vratimo u Petrinju, oslobodimo Banovinu, Hrvatsku. Nisam očekivao da će se to dogoditi. Teško je. I danas nakon toliko godina nije lako govoriti o tome, rekao je general Drago Matanović, brat Predraga Matanovića.
Uvijek prvi, hrabar i pouzdan, profesionalni vojnik kojemu su ljudi bili na prvome mjestu.
– Imao je, kako mi kažemo, šesto čulo za opasnost. Svi smo vjerovali u njega. Bio je vođa, takvih nema puno, rekao je Musulin.
– Prava njegova slika vidjela se kada je bio u punoj ratnoj opremi, na njemu je odora i oprema izgledala kao da je izašao iz nekog filma, on je bio vojničina. Mršav, žilav, crna kosa, tamnokos. A s tom opremom on je bio kao Clint Eastwood, rekao je suborac Predraga Matanovića Marijan Horvat Zlikač.
A bila mu je tek 21 kada je krenuo u obranu domovine. Nije ni trenutka dvojio.
– Govorio je da nema odustajanja dok se ne oslobodi svaki pedalj zemlje, a ’92. je teško ranjen na južnom bojištu, rekao je Predragov otac.
– Kada sam ga vidjela kako je s jedne strane prošlo, s druge tu, glava ovakva. Strašno, to mi je bio najteži dan, rekla je Julka Matanović, majka Predraga Matanovića.
Nakon oporavka vraća se na bojište. Sudjeluje u nizu vojnih akcija.
– Ja sam mu rekao da neće biti dobro jer da znaju da dolazimo. Pitao me kako znaju, na što sam mu odgovorio da se toliko namirisao na osjete. On nije imao osjet za miris, pa je parfeme trošio nemilice. I onda smo se znali zezati, rekao je Horvat Zlikač.
Kao dijete nije se odvajao od jastuka. Taj jastuk, majčin dar, bio je uz njega i kada je odrastao. Uspomena koju ona i danas čuva s najvećom ljubavi.
– I kada je u pošao u vojsku, pitala sam ga kako će s jastukom, a on je rekao da neka ga kod mene, rekla je Predragova majka.
S bratom nerazdvojan od malih nogu. Spavanje je za njega bilo gubitak dragocjenog vremena.
– Onda sam ja znao negdje malo počešati po krevetu, po zidu, evo vještice su tu, spavaj! Toga se često sjetim tak da se on malo smiri. To su trenuci nezaboravni, rekao je Predragov brat.
Nije dočekao rođenje sina Leonarda koji je na svijet stigao mjesec dana nakon njegove smrti.
– Kada mi Leo dođe kući, to je kao da mi je došao Predrag, kao da mi Predrag ide. On mi je zamjena njegova, govori majka Julka.
Iza Predraga je ostala najbolja gardijska bojna u Hrvatskoj zahvaljujući njemu i njegovim vojnicima.
– Predrag je za Hrvatsku dao sve, više nije mogao. Teško mi je, istinski mi fali, rekao je Horvat Zlikač.
Godine idu, ali tuga ne jenjava.
– Ponosan sam svim srcem i dušom, rekao je Predragov otac.
Ponosna je i njegova rodna Petrinja. Vojarna nosi Predragovo ime, u spomen-sobi čuva se njegova odora. San o slobodnoj Hrvatskoj – nije dosanjao. Imao je samo 26 godina.
R.I. /Foto: Gromovi/hrt
