Postoje ljudi koji osvajaju Mjesec. I postoje oni drugi — koji ga nikada nisu dotaknuli, ali bez kojih do Mjeseca ne bi ni bilo puta. Riječanin Roberto Bartini pripada ovoj drugoj, znatno rjeđoj i opasnijoj kategoriji: ljudima koji su mislili previše.
Prije točno šezdeset godina Sovjetski Savez je s automatskom sondom Luna 9 izveo prvo uspješno meko slijetanje na Mjesec. Bio je to tehnološki trijumf bez patetike: bez zastave, bez čovjeka, bez govora. Čista fizika. Čista matematika. Čista hladnoća vakuuma. I upravo zato — savršeno sovjetski uspjeh. U toj priči nema Bartinijevog imena. I to nije slučajno.
Bartini je, naime, bio sve ono što sustav ne voli: aristokrat koji je postao komunist, Talijan po ocu, Hrvat po majci, Riječanin po rođenju i odrastanju koji je postao Sovjet, inženjer koji je mislio kao filozof i fizičar koji je crtao avione kao da projektira svemir. Njegovi projekti često nisu letjeli. Njegove ideje jesu — ali uglavnom previše visoko, pa su mnoge za idućih 200 godina u moskovskim arhivima klasificirane kao stroga tajna.
Dok su Koroljov i njegovi inženjeri gradili rakete, Bartini je radio nešto daleko subverzivnije: pitao se što je let uopće. Za njega let nije bio ni avion ni raketa. Bio je problem kretanja tijela kroz energetska i gravitacijska polja. Atmosfera je samo jedan medij. Svemir drugi. Razlika je tehnička, ne ontološka. Ta vrsta razmišljanja ne vodi izravno do lunarne sonde — ali bez nje nema ni lunarnog programa.
Luna 9 nije bila herojski pothvat. Bila je hladna, automatizirana, gotovo neljudska. Nije “osvajala” Mjesec; ona ga je — izmjerila. Spustila se, snimila nekoliko fotografija i šutjela. U tom smislu, bila je bliža Bartiniju nego Gagarinu.
Bartini nikada nije vjerovao u tehnološki spektakl. Nije volio velike parole ni simboličke pobjede. Bio je opsjednut strukturom, odnosima, zakonima. Njegovi rukopisi o vremenu, dimenzijama i simetriji svemira kružili su među sovjetskim znanstvenicima poput polulegalne literature: svi su znali da je genij, ali nitko nije bio siguran što s njim točno učiniti. U zemlji petoljetki, Bartini je razmišljao u stoljećima.
Bartinijev rad s dizajnom delta krila kasnije je ugrađen u sovjetski Concordeom inspiriran nadzvučni Tupoljev Tu-144/Foto: aviation-images.com/Universal Images Group
Sovjetski lunarni program, uključujući Lunu 9, bio je sušta suprotnost Bartinijevoj prirodi: strogo hijerarhijski, politički kontroliran, fokusiran na rezultate koji se mogu pokazati. Bartini se nije mogao uklopiti u takvu shemu. Bio je previše slobodan, previše apstraktan, previše — zapadni u najgorem mogućem smislu te riječi: mislio je samostalno. Pa ipak, njegova sjena je tu.
Ne u nacrtima, ne u tehničkoj dokumentaciji, nego u intelektualnoj atmosferi iz koje je Luna 9 proizašla. Sovjetski svemirski uspjesi nisu pali s neba. Oni su bili rezultat kulture koja je dopuštala ekstremne teorijske iskorake — sve dok su služili državi.
Bartini je bio jedan od onih koji su gurali granice onoga što se uopće smije misliti. U tom smislu, on je bio savršeni sovjetski paradoks: čovjek kojeg sustav nikada nije do kraja prihvatio, ali bez kojeg sustav ne bi bio ono što jest.
Bartinijev portret u Sibirskom znanstveno-istraživačkom institutu za zrakoplovstvo Čapligin u Novosibirsku, Rusija./Foto: Kiril Kukhmar/TASS
Kada se Luna 9 spustila na Mjesec, dokazala je da se površina ne sastoji od smrtonosne prašine, kako se dotad strahovalo. Bio je to kraj jedne velike nepoznanice. Bartini bi to cijenio. Ne zato što je Mjesec osvojen, nego zato što je problem reduciran na rješivu mjeru.
Bartini nije sanjao Mjesec. On je sanjao svemir kao sustav. Zato ga danas vrijedi spomenuti, šezdeset godina kasnije, ne kao zaboravljenog genija, nego kao podsjetnik da povijest tehnologije ne pišu samo oni koji stižu prvi, nego i oni koji znaju što uopće znači stići.
Luna 9 je sletjela. Bartini je ostao na Zemlji. Ali bez ljudi poput njega, Mjesec bi još dugo ostao samo lijepa metafora. A metafore, kako je Bartini dobro znao, ne lete.
M. Marković/Foto: Znanstvena fototeka
