Postoje krajevi koji ne nestanu u jednom ratu, jednom egzodusu ili jednoj političkoj odluci. Nestaju polako. Najprije im se promijeni ime, zatim se objasni da ime više nije važno, potom se vlastita povijest proglasi tek lokalnom baštinom, a na kraju se sve pretvori u opće kulturno dobro kojemu više nitko ne zna vlasnika. Boka kotorska jedan je od takvih slučajeva.
A njezina je povijest osobito neugodna upravo zato što je hrvatska prisutnost ondje nekoć bila toliko snažna da se danas teško može objasniti bez ozbiljnog suočavanja s činjenicom koliko je toga nestalo. Hrvati nisu u Boki bili nekakva malena, usputna zajednica koja se pojavila na rubu tuđega prostora.
Bili su stoljećima prevladavajući narod tog prostora, vrlo brojna zajednica, a njihov je trag ostao u gotovo cijeloj Boki. Tektonski udarac dali su hrvatski komunisti podržavši postratno prekrajanje granice u kojem je Boka pripala Crnoj Gori.
Kotor, Perast, Prčanj, Dobrota, Muo, Škaljari, Stoliv, Donja i Gornja Lastva, Tivat, Lepetane, Krašići, Bijela, Baošići, Đenovići, Kumbor, Herceg Novi i druga bokeljska mjesta imali su snažnu hrvatsku katoličku prisutnost. U nekima od njih Hrvati su bili većina, u drugima vrlo brojni, a gotovo posvuda su ostavili dubok trag u pomorstvu, brodogradnji, trgovini, umjetnosti, književnosti, crkvenom životu i arhitekturi. Perast i Prčanj možda su najpoznatiji primjeri te stare Boke. Ali svesti hrvatsku Boku samo na ta dva mjesta značilo bi promašiti njezin pravi razmjer.
Kotor je bio jedno od ključnih središta katoličkog i hrvatskog kulturnog života. Dobrota je dala generacije pomoraca i brodovlasnika. Muo i Stoliv imali su snažnu pomorsku tradiciju. Škaljari su stoljećima bili dio kotorskog katoličkog prostora.
Brodogradnju u Bijeloj podigli su Hrvati. Tivat i njegova okolna naselja također su imali snažnu hrvatsku prisutnost. Na ulazu u zaljev, od Bijele i Baošića preko Đenovića i Kumbora do Herceg Novog, živjele su hrvatske katoličke obitelji koje su bile dio društvenog tkiva Boke.
To nije bila periferna hrvatska enklava. To je bio jedan od povijesnih hrvatskih prostora na istočnoj obali Jadrana. I onda se dogodilo ono što se u povijesti malih naroda najčešće događa: nisu nestali odjednom. Iseljavali su se. Ratovi su ih raseljavali. Mijenjale su se države. Mijenjale su se granice. Doseljavalo se stanovništvo iz drugih krajeva. Prepuštali su se asimilacijama.
A onda je došla prva, pa druga Jugoslavija sa svojim velikim projektom nadnacionalnog identiteta, koji je na prvi pogled trebao pomiriti sve, a u praksi je manjim narodima često oduzimao upravo ono što im je bilo najvažnije – pravo da vlastiti identitet smatraju nečim što ne treba posebno objašnjavati. U Boki je to imalo posebnu posljedicu. Hrvatsko se ime počelo povlačiti pred širim kategorijama: Bokelj, Jugoslaven, katolik, Mediteranac. Sve su to mogli biti legitimni identiteti, ali problem nastaje kada jedan identitet počne potiskivati drugi, dok se drugi narativi istodobno vrlo marljivo učvršćuju. U tom su procesu unutar same bokeljske hrvatske zajednice postojale različite političke i identitetske pozicije.
Na jednoj strani bila je izrazito prohrvatska struja, svjesna da bez jasnog nacionalnog samopoimanja mala zajednica vrlo brzo može postati samo povijesna fusnota. Ta je struja inzistirala na hrvatskom imenu, hrvatskoj povijesti Boke i potrebi da se vlastita baština otvoreno brani. Na drugoj strani bila je jugoslavenski orijentirana i prema nacionalnim pitanjima plašljivija struja. Ona nije nužno bila protuhrvatska, niti je svakoga tko je pripadao tom krugu moguće optužiti za svjesnu asimilacijsku politiku. Mnogi su iskreno vjerovali da će jugoslavenska ideja, građanski identitet i smanjivanje nacionalnih naglasaka sačuvati mir i zajedništvo. Ali povijest rijetko kada mari za dobre namjere.
Ako jedna zajednica svoj identitet počne relativizirati, dok druga svoj identitet sustavno afirmira, rezultat nije neutralnost. Rezultat je promjena odnosa snaga. Tu je posebno zanimljiva činjenica da je broj onih koji su se u Boki izjašnjavali kao Jugoslaveni ili Bokelji snažno rastao, dok je istodobno hrvatski udio stanovništva padao. To je jedan od pokazatelja procesa koji se ne može objasniti samo prirodnim demografskim kretanjima. I tu dolazimo do najosjetljivijeg pitanja: srpske asimilacije.
Nije svaki jugoslavenski orijentiran Hrvat bio svjestan ili nesvjestan pomagač bilo kakve asimilacije. Ali je dio tog političkog mentaliteta bio izrazito tolerantan prema činjenici da se hrvatski identitet može razvodniti, dok se srpski identitet pritom nije razvodnjavao. To je bila neravnopravna igra. Jedni su govorili da nacionalnost nije važna. Drugi su vrlo dobro znali da jest. Jedni su govorili da svi mogu biti samo Bokelji, Jugoslaveni. Drugi su znali da će nakon raspada Jugoslavije svatko ponovno morati odgovoriti na pitanje tko je.
I kada je Jugoslavija nestala, ispostavilo se da je dio bokeljskih Hrvata desetljećima živio u uvjerenju da će identitet nekako preživjeti sam od sebe. Nije. Identitet koji se ne prenosi na djecu, koji nema svoje institucije, škole, udruge, kulturne ustanove i političke zastupnike, ne nestaje zato što ga netko jednim dekretom zabrani. Nestaje zato što ga sve manje ljudi smatra nužnim.
A kada se jednom počne smatrati nepotrebnim, asimilacija više ne mora biti nasilna. Dovoljna je ravnodušnost. U tome je možda i najtužnija priča Boke. Kada se, primjerice, ženski potomci nekih slavnih hrvatskih obitelji Perasta ili Tivta udajom za Srbe krenu izjašnjavati da su Srpkinje, onda je jasno o kakvoj vrsti nestanka Hrvata govorimo.
Jer Hrvati ondje nisu izgubili samo brojnost. Izgubili su i dio društvene sigurnosti da mogu biti ono što jesu bez potrebe da se zbog toga ispričavaju. A institucija koja je mogla biti jedan od najsnažnijih oslonaca tog identiteta bila je Kotorska biskupija. Njezina povijesna važnost teško se može precijeniti.
Stoljećima je bila jedan od ključnih nositelja katoličkog života Boke, a katoličanstvo je na tom prostoru bilo duboko povezano s hrvatskim kulturnim i nacionalnim kontinuitetom. No upravo zato ostaje pitanje zašto Kotorska biskupija kroz noviju povijest nije bila snažniji i vidljiviji branitelj hrvatskog identiteta svojih vjernika. Ne govorimo ovdje o tome da Crkva treba postati nacionalna stranka. Ne treba. Ali postoji razlika između crkvene univerzalnosti i institucionalne pasivnosti.
Crkva može biti iznad nacionalnih sukoba, a istodobno jasno reći da su Hrvati Boke dio povijesti tog prostora i da njihova baština nije ničija prazna livada. Ako se to ne kaže, uvijek će se naći netko drugi tko će povijest ispričati umjesto vas. I to se dogodilo. Čitav grad poput Kotora može biti prepun tragova hrvatske povijesti, a da se hrvatska povijest u njemu počne doživljavati kao nešto gotovo egzotično.
Crkve ostanu. Palače ostanu. Grbovi ostanu. Groblja ostanu. Arhivi ostanu. Prezime ponegdje ostane. Ali ljudi nestanu. Kada nestanu ljudi, netko drugi vrlo brzo objasni da ono što je ostalo zapravo nikada nije bilo samo njihovo. To je možda i najvažnija lekcija Boke.
Nema opstanka samog po sebi. Kao da će kamene kuće, crkve, oltari, groblja i stari dokumenti sami proizvesti novu generaciju Hrvata. Neće. Narod se ne održava arhitekturom. Održava se ljudima. A ljudi se održavaju jezikom, obitelji, školom, institucijama, kulturom i sviješću da njihovo ime nije nešto čega se treba odreći kako bi se živjelo u miru sa susjedima.
Hrvati Boke nisu nestali. Ali činjenica da su nekoć bili brojni i u nizu bokeljskih mjesta dominantni ili vrlo snažni, a danas su malobrojna zajednica, jedan je od najdramatičnijih demografskih i identitetskih procesa hrvatske povijesti. Herceg Novi, Kotor, Bijela, Baošići, Đenovići, Kumbor, Tivat, Donja i Gornja Lastva, Lepetane, Krašići, Muo, Dobrota, Stoliv, Perast, Prčanj, Škaljari – sama imena tih mjesta trebala bi biti dovoljna da se shvati razmjer onoga što se dogodilo.
Boka nije postala manje povijesno hrvatska zato što je danas manje Hrvata. Ali upravo zato što ih je manje, njihova povijest danas zahtijeva više, a ne manje pažnje.
Jer najlakše je izgubiti narod koji je još uvijek dovoljno prisutan da se o njemu govori, ali više nije dovoljno snažan da sam govori o sebi. Boka je desetljećima upravo tome bila izložena. Ne velikom iznenadnom, finalnom udaru. Ne jednoj velikoj tragediji. Nego nečemu puno učinkovitijem. Polaganom nestajanju u tišini. Vrlo često, uz dobrovoljni pristanak…
M. Marković/Foto: Filip Popović/Radio Dux
