Izdvojeno mišljene suca Ustavnog suda: Zašto nisam za osudu Josipa Šimunića

prosinac 15, 2016 maxportal
Share Button

Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu Josipa Šimunića protiv odluke Visokog prekršajnog suda kojom je kažnjen s 15.000 kuna jer je na stadionu u Maksimiru nakon utakmice Hrvatska – Island 19. zbog podzrava uzvik “Za dom” na koji je publika odgovorila “Spremni”.



Odluka Ustavnog suda udvojena je bez Ingrid Antičević-Marinović, a u uz izdvojeno mišljenje suca Miroslava Šumanovića.

Evo kako je sudac Šumanović obrazložio svoj stav:

IZDVOJENO MIŠLJENJE
u predmetu broj: U-III-2588/2016 od 8. studenoga 2016.

Ovime obrazlažem izdvojeno mišljenje najavljeno na sjednici od 8. studenoga 2016.

Ne slažem se s ocjenama:

da podnositelju nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje i pravičan sudski postupak jer da su osporeni akti sudbene vlasti primjereno obrazloženi,
da je u ovom postupku irelevantna okolnost drukčijih odluka prekršajnih sudova u Kninu i u Zagrebu utemeljenih na potpuno suprotnom tumačenju spornog pozdrava, i
da je miješanje javne vlasti u podnositeljevu slobodu izražavanja ispunjavalo pretpostavke “nužnosti u demokratskom društvu” i time zadovoljilo zahtjev razmjernosti u odnosu na legitimni cilj limitiranja ove slobode (sprečavanje nereda na športskim natjecanjima).

Miroslav Šumanović, Ustavni sud

Moji su razlozi, oni postupovne i supstancijalne naravi, međusobno usko povezani i isprepleteni pa ih neću izdvojeno elaborirati. Rukovodio sam se jasnim stajalištima Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) izraženim u odlukama koje navodim uz pojedine analize.

Iako Odluka, načelno, s razlogom ističe da nije na Ustavnom sudu utvrđivanje merituma u odnosu na postojanje prekršaja i prekršajne odgovornosti (to je zadatak sudbene vlasti), nesumnjivo je – tacite i implicite prihvaćen temeljni zaključak osporenih akata glede biti stvari iz pristupa prekršajnih sudova.

Sporni pozdrav, prema stajalištu prekršajnih sudova prvog i drugog stupnja, već samim time što je korišten i tijekom trajanja NDH-a “… manifestira rasističku ideologiju, prezir prema drugima po osnovi vjerske i etičke pripadnosti, trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti” i govor mržnje. Svega je toga, ocjenjuju sudovi, podnositelj bio svjestan tijekom svoje “komunikacije” s gledateljima.

Nema dvojbe da je tijekom NDH ovaj pozdrav bio u redovnoj i masovnoj uporabi. Nema dvojbe niti to da je za značajni dio javnosti značenje sporne sintagme isključivo određeno kontekstom NDH, pa je s te točke gledišta ovaj pozdrav ipso facto diskvalificiran kao rasistički ili čak zločinački u generalnom smislu.

S druge strane, a u tome i leži osnova moga neslaganja s većinskim mišljenjem – s motrišta zajamčene slobode izražavanja iz članka 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine – Međunarodni ugovori” broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06., u daljnjem tekstu: Konvencija) i ustavnopravno dopuštenog limita te slobode sukladno europskim standardima – značajan dio hrvatske javnosti i društva, notorno, o tome rezonira na suprotan način, percipirajući sporni pozdrav izvan totalitarnog i rasističkog konteksta.

Ovo i zato što je korišten u drukčijem općem okviru – npr. kao oznaka službene odore legalnih postrojbi HV-a (postrojbe HOS-a) tijekom Domovinskog rata čiji je karakter “pravednog, legitimnog, obrambenog i oslobodilačkog” usmjerenog “uspostavi i očuvanju RH kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države” određen u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) koji izrijekom isključuje NDH iz hrvatskog državnopravnog i državotvornog vrijednosnog kontinuuma.

Isti je pozdrav “udarni” uvod pjesme “Čavoglave” koja je naročito tijekom rata za obranu zemlje svakodnevno i neprekidno izvođena kao budnica koja poziva na obranu domovine a bez ikakve navezanosti na totalitarni kontekst iz razdoblja od prije više od 50 godina.

Uzimajući, uz gore navedeno, u obzir i:
– rezultate historiografske ekspertize provedene u sudskom postupku prema kojima je sporna sintagma u kontinuiranoj uporabi u dugom vremenskom razdoblju znatno prije NDH,
– oštru javnu polemiku i polarizirane stavove u medijskim raspravama o ovoj temi, i
– ishode prekršajnih postupaka vođenih u Kninu 2011. godine (okrivljenik je u tom predmetu oslobođen iako je nedvojbeno utvrđeno, što je i sam priznao, da je na javnom mjestu – na štandu prodavao kape, šalove i majice s natpisom “za dom spremni”) i u Zagrebu 2008. godine (oslobađajuća presuda, jer je u bitnom ocijenjeno da time što je okrivljeni na javnom mjestu na koncertu domoljubnih pjesama “na sav glas” ponavljao i uzvikivao sporni pozdrav, nisu ostvarena konstitutivna obilježja prekršaja u smislu “ponašanja na naročito drzak i nepristojan način na javnom mjestu vrijeđanjem moralnih osjećaja građana ili narušavanjem njihova mira”, jer da je riječ o “starom hrvatskom pozdravu”, korištenom i tijekom Domovinskog rata u “Bojni Čavoglave”, a kontekst u kojem je opetovano izvikivan nije u eksplicitnoj vezi s ustaškim obilježjima niti je izazvao negodovanje odnosno narušavao mir gledatelja na koncertu),

nameće mi se vrlo očitim da o ovom pitanju u hrvatskom društvu ne postoji zajednički nacionalni konsenzus niti dominantni stav koji bi podupirao čvrsto gledište osporene prekršajne osude.

Također, iz same činjenice intenzivnog korištenja ovoga pozdrava prije 75 godina tijekom NDH (kao i npr. monete kune, šahovnice s prvim bijelim poljem, akronima UNS i sl.), logički ne slijedi zaključak (non sequitur) da je njegova konotacija isključivo rasistička, a svako alternativno tumačenje i kontekstualiziranje (npr. zaštita domovine od vanjske ugroze) razumno neprihvatljivo. Ovo zato što predmetni pozdrav potječe iz vremena i korišten je i u vremenima koja s NDH nemaju veze.

Prema tome, radi se o izrazito kontroverznoj temi od javnog interesa koja tangira ideološki visoko polarizirane pristupe pojedinim segmentima hrvatske prošlosti. Čvrstog sam uvjerenja da nije misija Ustavnog suda “uredovati” odnosno arbitrirati u globalnim ideološko-političkim i historiografskim prijeporima. Njih treba prepustiti, sukladno uzusima uljuđenih zemalja, znanstvenoj i drugoj javnoj polemici i sučeljavanju stavova sukladno vrijednostima pluralizma demokratskog društva koji izvire iz sustava Konvencije kao “ustavnog instrumenta europskog javnog poretka u području ljudskih prava” (ESLJP, Irska protiv UK, 1980.).

Iz analize prakse ESLJP-a u vezi s konvencijskim tretmanom slobode izražavanja u odnosu na historijske kontroverze i prijepore o različitim povijesnim činjenicama, likovima i događajima te njihovom tumačenju, proizlazi jasno stajalište da zaštitu koju pruža članak 10. Konvencije nikako ne uživa opravdavanje ili propagiranje politike odnosno kreacija totalitarnih režima (npr. veličanje ili opravdavanje zločinačkih režima i likova, negiranje holokausta i sl.), ako je riječ o nedvojbenim historijskim istinama i univerzalno prihvaćenim tumačenjima u demokratskom društvu.

Ako se pak radi o činjenicama ili događajima koji nisu jasno ustanovljeni i ocijenjeni, odnosno njihovo tumačenje nije univerzalno prihvaćeno ni na razini historiografije, načelo demokracije zahtijeva toleranciju prema izražavanju suprotstavljenih pristupa neovisno o njihovoj neprihvatljivosti ili nepodnošljivosti za “drugu stranu”.

U svojoj presudi iz 2008. godine u predmetu Vajnai protiv Mađarske, analizirajući značaj totalitarne simbolike u vidu crvene zvijezde ESLJP, između ostaloga, ističe:

“… sustavni teror provođen radi konsolidacije komunističke vladavine u nekoliko zemalja, uključujući i Mađarsku, ostavio je ozbiljan ožiljak u mislima i srcu Europe … prikaz simbola koji je bio sveprisutan u vrijeme vladavine tog režima može stvoriti nelagodu među žrtvama režima i njihovom rodbinom, koji s pravom mogu smatrati isticanje toga simbola omalovažavajućim. Međutim, Sud ipak smatra da takvi osjećaji, iako razumljivi, ne mogu sami po sebi postavljati granice slobode izražavanja.

Imajući u vidu jamstva Republike Mađarske priznata u pravnom, moralnom i materijalnom smislu žrtvama komunizma, takvi osjećaji ne mogu se smatrati opravdanim strahom. Sud je mišljenja da se pravni sustav koji ograničava pojedina ljudska prava kako bi zadovoljio javne osjećaje – stvarne ili nerealne – ne može opravdati nužnostima društvenih potreba u demokratskom društvu, budući da društvo mora ostati razumno u prosuđivanju. Da tome nije tako, sloboda govora i mišljenja bila bi podvrgnuta vetu.”

Nije zadaća sudova razmatrati pitanja u vezi sa spornim povijesnim događajima i njihovom interpretacijom. To je predmet javne rasprave odnosno rasprave između povjesničara koju ne treba preusmjeravati s javne scene u prostore sudnica. Takvo stajalište ESLJP-a razvidno je iz odluka Garaudy protiv Francuske (2008.), Lehideux i Isorni protiv Francuske (1998.), Dzhugashvili protiv Rusije (2010.), Ždanoka protiv Latvije (2006.). Naročito podsjećam na poznatu odluku ESLJP-a koji je u slučaju glorificiranja maršala Pétaina, ocijenio:

“Iako stajališta poput onih koje su iznijeli podnositelji pritužbe mogu ponovno izazvati kontroverze i obnoviti sjećanja na prošle patnje, protok vremena čini neumjesnim da se četrdeset godina kasnije prema takvim tvrdnjama odnosi s istom strogoćom kao deset ili dvadeset godina ranije. To je dio napora koji svaka zemlja mora uložiti da bi otvoreno i bez strasti mogla raspravljati o svojoj prošlosti. S tim u svezi, Sud podsjeća da se sloboda izražavanja, iako ograničena stavkom 2. članka 10., ne odnosi samo na ideje i informacije koje su općeprihvatljive, ili se smatraju neuvredljivima ili nevažnima, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju; to zahtijevaju pluralizam, snošljivost i širokogrudnost, bez kojih nema demokratskog društva” (Lehideux and Isorni v. France, od 23. rujna 1998.).”

Zato je trebalo “sankcionirati” osporene odluke prekršajnih sudova koji su napustili strogo pravne kriterije prosuđivanja slučaja kao cjeline s obzirom na njegovu realnu empirijsku dimenziju i činjenične osobitosti. Umjesto toga, fokusirali su se na dekontekstualiziranu kabinetsku analizu spornog pozdrava isključivo kao elementa “vizualnog identiteta” NDH.

U odlukama iz predmeta Vogt protiv Njemačke (1995.), Handyside protiv UK (1976.) i Udruženje građana Radko i Paunovski protiv Makedonije (2009.), ESLJP snažno naglašava potrebu da se osporeni zahvat javne vlasti u slobodu izražavanja kao i njegova proporcionalnost s obzirom na legitimni cilj koji se želi postići, mora promatrati u svjetlu slučaja kao cjeline te svih relevantnih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja u njegovoj stvarnoj životnoj dimenziji koja mora biti podrobno razmotrena.

Ovdje je, dakle, trebalo analizirati razmjernost miješanja u podnositeljevo pravo s obzirom na relevantne činjenice koje proizlaze iz legitimnog cilja toga zahvata – sprečavanja nereda na športskim natjecanjima. Činjenice relevantne za konkretni prekršajni postupak proizlaze iz normativnog okvira članka 29. stavka 1. mjerodavnog zakona kojim je športašima (ovdje podnositelju) određena zabrana rasističkog ili drugog nesnošljivog pristupa prema športašima i navijačima suparničkih športskih klubova.

U tom je konkretnom kontekstu trebalo ocijeniti podnositeljevo ponašanje kritične zgode pri proslavi pobjede nakon utakmice s Islandom. Ovo posebice s obzirom na podnositeljeve navode tijekom cijelog postupka u kojima odlučno negira govor mržnje i inkriminirajuće konotacije navedene u optužnom aktu. Podnositeljevu obranu je trebalo učinkovito ispitati jer sporni pozdrav po svom doslovnom značenju nema eksplicitno uvredljiv sadržaj u smislu rasističkog govora ili govora mržnje, nego je “ključ” u konotaciji odnosno “metajezičkom” pristupu te historijskom kontekstu toga pozdrava u smislu asocijacija koje su s njime povezane.

Baš ničim nije dokazano, niti je uopće pokušano obrazložiti da bi protivnička momčad i/ili njezini navijači (reprezentacija Islanda) bili tangirani aktivnostima podnositelja nakon okončanja utakmice te da je time prijetio kakav realan nered na stadionu ili oko njega. Upravo je to trebalo analizirati na konkretnoj činjeničnoj razini što je nedvojbeno propušteno zbog čega držim da nema dostatne osnove za provedbu testa razmjernosti.

Prekršajni sudovi naprosto nisu izložili dostatne i relevantne razloge koji bi mogli opravdati miješanje u pravo podnositelja. Osim toga, konačne pravne prosudbe prekršajne osude u proturječju su s prethodnim dokaznim zaključcima prvostupanjske presude o “starom hrvatskom pozdravu zastupljenom i ukorijenjenom u hrvatskom narodu”, odnosno ocjene drugostupanjskog suda kako “nema univerzalnog odgovora o prirodi korištenja toga pozdrava, niti se to može očekivati s obzirom na notornu kompleksnost i višeznačje korištenja tog izraza u različitim hrvatskim povijesnim vremenima”.

Takvim je načinom obrazlaganja bitnih navoda osporene presude nagrižena sama bit poštene distribucije pravde koja traži razboritu i logički uravnoteženu argumentaciju suda. Zato je u tom dijelu, po mom mišljenju, nedvojbeno narušeno podnositeljevo pravo na pravičan sudski postupak iz članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije i to u dimenziji prava na obrazloženu sudsku odluku te na stvarno i učinkovito ispitivanje bitnih navoda stranke.

Zaključno, povredu prava na pravičan sudski postupak nalazim i u činjenici da je tumačenje i ocjena spornog pozdrava (a isključivo o tome je i ovisio sadržaj presuđenja) u potpunoj suprotnosti s tumačenjem i ocjenom istog pozdrava u uvodno citiranim presudama Prekršajnih sudova u Kninu i u Zagrebu. I u tim predmetima je, prema dostupnim citatima, ishod očito ovisio baš o toj interpretaciji. Stoga je irelevantno što je tamo bila riječ o prekršaju protiv javnog reda i mira i iz područja javnog okupljanja.

Nije pritom također bitno niti to što drukčiji pristup spornom pozdravu izvire iz sudske prakse koja nije “stalna i ujednačena” kako se navodi u Odluci. Bit je u očito sukobljenim tumačenjima iste okolnosti od strane sudova iste jurisdikcije. Prema kriterijima ESLJP-a izraženima npr. u predmetu Tudor Tudor protiv Rumunjske (2009.) takav “sukob” (conflicting interpretations) rezultira pravnom nesigurnošću i povredom članka 6. stavka 1. Konvencije.

Ovdje je navedena nesigurnost uzrokovana dubokim i očitim razlikama u pristupu prekršajnih sudova pitanju od osobitog značaja i pozornosti javnosti. Nije, naime, moguće izbjeći generalni dojam da unutar kraćeg vremenskog razdoblja ista represivna vlast države za bitno istovrsna ponašanja nekoga sankcionira a drugoga oslobađa bez prihvatljivog i razumnog opravdanja za takav različiti tretman. Mišljenja sam da izostanak strogih pravnih kriterija pri suđenju u postupcima pred prekršajnim sudovima u slučaju g. Šimunića nedvojbeno može ostaviti dojam odlučivanja na osnovi ideološko-političkih preferencija što je generalno loše za ugled pravosuđa i za povjerenje građana u njegov dobar rad.

Zbog gore izloženih razloga smatrao sam da osporene presude treba ukinuti radi provedbe ponovnog postupka u pravcu jasnog utvrđivanja konkretnih pravno odlučnih okolnosti ovoga slučaja na lege artis način i bez ideologiziranja.

U Zagrebu, 11. studenoga 2016.

SUDAC
Miroslav Šumanović, v. r.

MP/Foto:getty

 



Komentari
Share Button