Jevrem Brković je na današnji dan 1991. napisao pismo isprike: “Nijesu to Crnogorci”

23 rujna, 2020 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Pismo Jevrema Brkovića pod naslovom “Nijesu to Crnogorci – Pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima”  objavljeno je u Slobodnoj Dalmaciji 24. rujna 1991. godine



Protiv ratne mobilizacije, antihrvatske i antimuslimanske medijske i druge harange, oštro  je javno reagovao poznati crnogorski književik Jevrem Brković, koji je prioritetno i energično osudio vlast u Crnoj Gori i vodstvo JNA, koje je poslalo vojnike i rezerviste iz Crne Gore 20/21. septembra 1991. u Bosnu i Hercegovinu, da preduzimaju ratne djejstva protiv hercegovačkih Muslimana i Hrvata i koji su se tamo neratnički, neviteški ponašali.

Brković je obavio javno pismo u vrijeme kad je bilo izvjesno da će uskoro iz Crne Gore krenuti agresija na dubrovačko područje, Konavle i zatim grad Dubrovnik.

Zbog toga pisma, i upće  antiratnog angažmana, Jevrem Brković i njegova obitelj bili su izloženi medijskom linču, satanizaciji i fizičkim progonima,

Zbog n pisma isprike hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima, u jesen 1991. godine protiv Brkovića je podignuta optužnica za raspirivanje nacionalne mržnje..

Policijske snage su krenule u akciju uhićenja Jevrema Brkovića, ali je on uspio izbjeći njihovoj potjeri i napustio je svoj dom oko ponoći 1.listopada  1991. godine i potom se uspio prebaciti preko crnogorsko-albanske granice, odakle potom odlazi u politički egzil u Hrvatsku.  U Hrvatskoj je živio do 1999. godine, kada se nakon promjene političke klime vratio u Crnu Goru.

Donosimo integralno pismo Jevrema Brkovića pod naslovom “Nijesu to Crnogorci – Pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima” napisano u Titogradu 23. rujna 1991. godine:

“Braćo moja hercegovački Muslimani i Hrvati,

danas je u Bulatovićevoj i Đukanovićevoj Crnoj Gori, u trećoj srpskoj pokrajini (koju kao onaj nesretni Sejdo Albance na svakom koraku bruka i ponižava dr Branko Kostić!) teško biti Musliman, Albanac ili Hrvat, a najteže je, ipak, nacionalno i državno biti Crnogorac. To se odmah i obavezno jednači s ustaštvom, izdajom, Kominternom i Vatikanom, antisrpstvom i katoličanstvom!

Već po tko zna koji put ponavljam: Crna Gora je medijski, policijski, vojnički, ekonomski, kadrovski, privredno i elektroprivredno okupirana zemlja. Institucije njene kulture se gase, uzurpiraju, razbijaju i posrbljavaju.

Mjesto uspostavljanja suverenosti jedne istorijske države, nama se danas pompezno i rasipnički nudi ekološka država i državnost, pretvaramo se u nacionalni (srpski) park u kom će na svakom koraku biti vidljive koze, ovce, košute, medvjedi, kukurijeci, pelin i koprive.

U danima zločinačkog prolijevanja bratske krvi, u danima strašnog bratoubilaštva i nezamislivog terora, crnogorski se pučisti bave ekologijom, botanikom, hidrofuturologijom, nepotizmom, ‘bezazlenim’ kriminalom i osvećenjem jednom već osvećenih crnogorskih crkava i manastira.

Braćo hercegovački Hrvati i Muslimani,

ovo nije žalopojno okajavanje Crne Gore, koje više nema, već vapaj i glas izvinjenja vama i vašoj djeci, koje ovih dana, paranoičnim ratnim pokličima, nevojničkim postupcima, oponašajući drumske razbojnike i pijanu hajdučiju, uznemiriše, povrijediše i okupiraše nekakvi crnogorski rezervisti, u stvari “badna razularenih razbojnika iz Crne Gore”, kako ih narod Zapadne Hercegovine s pravom nazva u jednoj televizijskoj emisiji kasnih poponoćnih sati.

Ta pomračena, raspojasana, nevojnička i nakazno epska rezervistička družina, ti samozvani crnogorski osvetnici “srpstva sa tri prsta” tjerali su muslimansku djecu u Hercegovini da ih uz put tropsto pozdravljaju, verbalno ih pokrštavajući i prinoseći puščane cijevi na njihova bijela dječja grla.

U Stocu, gradu Njegoševog pobratima Ali-paše Stočevića Rizvanbegovića, koji je to pobratimstvo i glavom platio, bahato i pustahijski ulazili su u prodavaonice i, ne plaćajući, odnosili sve što bi ugasilo njihovu alkoholiziranu žeđ. Gdje su zakonačili i otaborili pucali su rafalno i pojedinačno, tjerali okolno stanovništvo u strah i paniku. Ličili su na sve osim na crnogorsku vojsku, koju je vazda odlikovala tradicionalna nadmoć ljudskosti!

Braćo hercegovački Muslimani i Hrvati, znajte da te pijane, bradate i raspojasane protuve u vojničkim uniformama nijesu Crnogorci, nego duhovni potomci zloglasnog četničkog vojvode Pavla Đurišića, onog koji je 1943. godine, samo u jednom pohodu od Pljevalja do Foče, stavio pod nož osam hiljada Muslimana, među kojima je bilo 150 dječaka i djevojčica ispod dvanaest godina.

To su oni isti koji su 10. januara 1989. godine, kada su Mila i Momira pučističkim metodama, a po Miloševićevom naređenju, doveli na vlast, pred crnogorskom Skupštinom zapjevali: “Muslimani crni vrani – crni su vam došli dani” i “Slobodane, pošlji salate – biće mesa klaćemo Hrvate!”. Ti i takvi su Mila, Momira, Sveta i Milicu doveli na vlast i sada ih imaju u šaci za sve ono kriminalno i pučističko, zavjereničko i terorističko, što su za njih uradili, a što i dalje rade.

To su vjernici i vaspitanici, bojovnici i smrtonosci Rista Radovića, a taj Risto Radović je narečeni Amfilohije, zloglasni srpski mitropolit u okupiranoj Crnoj Gori, koji je već okrvavio ruke i krvavih ruku sjedi na stolici slavnih crnogorskih mitropolita s Njegoševom panagijom o vratu. To su Amfilohijevi svetosavski vjernici, a ne vjernici Crnogorske pravoslavne Hristove crkve.

Braćo hercegovački Muslimani i Hrvati,

Neka je sram i zastid generale Strugara i Eremiju, komandante te terorističke jedinice, koji prije neku noć, u jednoj televizijskoj emisiji pokušaše da opravdaju vandalsko ponašanje takvih crnogorskih rezervista u Hercegovini. General Strugar je, neka ga je zaista stid, divljanje i divljaštvo takvih njegovih teritorijalaca pokušao da opravda “crnogorskim mentalitetom”.

General Strugar je ovakvom floskulom nanio najveću uvredu crnogorskom narodu i crnogorskom mentalitetu, koji se nikada nije ispoljavao na takav način i tako primitivno i barbarski, soldatski i nagonski, razbojnički i hajdučki, strvinarski i maroderski. Taj, na žalost, general, Strugar kaže. “Crnogorci su ratnički narod”!. Zamislite čovjeka, ekologa, generala i komandanta teritorijalne odbrane jedne Republike (recimo), koji pri samom kraju dvadesetog vijeka poteže ratničke a ne civilizacijske osobine svoga naroda!

I to jedna od groznih uvreda crngorskom narodu, a da nje, vjerovatno imenovani general uopšte nije svjestan. On očigledno ne zna koje je ovo vrijeme, gdje se nalazi i čega je on komandant. No kakva vojska takvi i generali, može i obrnuto! Ti, lažnom epikom unakaženi, ljudi su prošli kroz Hercegovinu podižući tri prsta, ne znajući, nesrećnici, da takva njihova tri prsta kompromituju i ponižavaju krst, i pravoslavlje, i pravoslavce.

Znači, te su nesrećnike Amfilohije, Momir Bulatović, i general Strugar i Eremija poslali u rat protiv Muslimana i Hrvata, a ne na tobožnju ispomoć obezbjeđenja mostarskog aerodroma.

Braćo hercegovački Muslimani i Hrvati,

Znajte da pripadnici te pijane, bradate i izlobličene rezervističke soldatetske, u uniformama Armije koja više nije ni narodna ni jugoslovenska – nijesu Crnogorci. Danas su Crnogorci oni koji se nijesu odazvali takvoj ratnoj mobilizaciji, koji su odbili da pucaju u svoju braću, da se mobilišu i idu izvan granica Crne Gore.

Takvi će Crnogorci, po Bulatovićevom i Strugarevom naređenju, biti proglašeni izdajnicima i otpadnicima, mada im je taj isti Bulatović obećao, i to javno, da nikada neće biti upotrijebljeni izvan granica Crne Gore. Ovakvi Crnogorci će svoje, na najljudskiji način dokazano rodoljublje i humanost morati da plate zatvorom i gubitkom radnih mjesta, ako ne i glavom. To su danas Crnogorci i nosioci crnogorske etike, čije je osnovno načelo da brani drugog od sebe. To su danas hrabri sinovi Crne Gore koji pišu nove primjere čojstva i junaštva!

Braćo hercegovački Hrvati i Muslimani, ovo pismo izvinjenja piše vam onaj čiju glavu ta pučistička rulja već mjesecima uporno traži. Neka dođu po nju, čekam ih usred Crne Gore.

Titograd 23. IX 1991 Vaš prijatelj Jevrem Brković, crnogorski književnik”.

(Citirano po knjizi: Jevrem Brković, “Prljavi rat”, drugo izdanje, DUKS, Podgorica, 2003, str. 37-41.)

M. Marković/Foto.TVCG

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •