JOSIP MLAKIĆ: “SDA je ulice u Sarajevu nazvala po ustaškim oficirima ‘ispravne’ nacionalnosti”

svibanj 29, 2020 maxportal
Share Button

Prošlotjedna sarajevska misa za bleiburške žrtve poprimila je vrlo žestoke konotacije i izazvala dosad rijetko viđenu količinu sukoba i gorčine u javnom prostoru, koja se prelila i u intelektualni prostor. Kulminirala je izlaskom četvorice uglednih hrvatskih književnika iz P.E.N.-a BiH – Miljenka Jergovića, Ivana Lovrenovića, Ivice Đikića i Željka Ivankovića – nezadovoljnih načinom na koji je udruga reagirala na bleiburšku misu u Sarajevu.



Jedan drugi književnik, Josip Mlakić, iz tog je istog P.E.N.-a istupio i ranije, a u intervjuu za Večernji list analizira društvene i političke okolnosti u Bosni i Hercegovini koji su kulminirali rijetko viđenim intelektualnim obračunima.

– Medijska histerija u povodu ovog događaja pokrenuta je od strane dva bošnjačka člana Predsjedništva, Željka Komšića i Šefika Džaferovića, bez namjere da se barem malo zagrebe ispod površine onoga što se dogodilo na Bleiburgu, da se to propita bez notornog kvaziideološkog instrumentarija, u duhu jednog humanističkog načela, jedinog po kojemu su ljudi razlikuju od životinja, a po kojemu je svako ubojstvo bez suda zločin, bilo da se radi o Srebrenici, Ahmićima, Bleiburgu, Jasenovcu, Prijedoru, Bugojnu ili Konjicu.

Njihovi razlozi su, s obzirom na to da je cijela ova stvar najvjerojatnije napuhana u središnjici Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije, manje-više jasni. Mogu se nazrijeti dva motiva.

Prvi je onaj da se stvori dimna zavjesa koja bi barem nakratko zaklonila Izetbegovićeve kleptomane, poput notornog Fahrudina Solaka, suspendiranog čelnika civilne zaštite, koji ovih dana, kako traje pandemija koronavirusa, pokradoše bogu nogu. Ne znam koliko je taj slučaj odjeknuo u Hrvatskoj, a radi se o kupovini nefunkcionalnih respiratora u vrijednosti od pet milijuna eura, koja je provedena netransparentno. Posao je dobila firma iz Srebrenice koja se bavi uzgojem i preradom malina. U cijeli ovaj skandal uključen je i federalni premijer Fadil Novalić.

Drugi je motiv izetbegovićevsko ubijanje dvije muhe jednim udarcem, da se usput pokrene novi val mržnje prema Hrvatima, koja je u Sarajevu već poodavno poprimila patološki oblik, a koja se uglavnom orkestrira iz vodeće bošnjačke stranke, i u koju su se poput “korisnih idiota” uključili svi ti silni “ljevičari”, “antifašisti” i slični. I njihovi pandani u Hrvatskoj, jedna nevjerojatno heterogena skupina sastavljena od ustašije, “neoliberala”, salonskih ljevičara i “antifašista”.

Nevjerojatno je koliko se malo u Hrvatskoj zna o situaciji u Bosni i Hercegovini. Svaki onaj koji jednom u životu ode u Sarajevo, na ćevape kod “Želje”, u Zagreb se vrati kao ekspert za Bosnu i Hercegovinu.

Na stranu to što spomenuta dvojka nema nikakvo moralno pravo govoriti o ovome. Željko Komšić je godinama u svom uredu držao portret notornog ustaše Blaža Kraljevića, odgovornog za ubojstva i silovanja u logoru Dretelj, a odmah do njega portret Josipa Broza Titu.

Taj detalj na najbolji način govori ne samo o njegovu već i o “antifašizmu” kakav, na žalost, danas prevladava u Sarajevu. S druge strane, Džaferovićeva SDA zapišala je Sarajevo nazivima ulica po ustaškim oficirima i kolaboracionistima “ispravne” nacionalnosti.

Dakle, ustaše ne mogu proći, ali halal ustaše mogu. Toliko o principijelnosti karikaturalnih antifašista. Ovakve nedorečene, sirove i neprokuhane baljezgarije koje su nam servirala dva bošnjačka člana Predsjedništva obična su southparkovska prodaja ideoloških cigli koje “naivni antifašisti”, praveći se ludi, kupuju na neviđeno.

Već danima putem društvenih mreža traje kampanja kako „fašizam neće proći u Sarajevu“, a pojavljuje se u objavama sarajevskih intelektualaca koji se kunu u toleranciju, demokraciju i multietničnost. Pri tome se trse istaknuti ustaške zločine što, vjerujem, nikome nije sporno, i svode jednu misu na rehabilitaciju ustaštva?

To “sarajevskih intelektualaca” je oksimoron. Radi se o samoproklamiranim antifašistima koji svoj “antifašizam” nose na isti način kao provincijski celebrityji lažne dizajnerske krpice. Na njih ne treba trošiti vrijeme. Dakle, digli su se na prednje noge živopisni sarajevski “antifašisti” tražeći da se misa zabrani. To je fakt.

Održavanje mise nije sporno, niti bi to smjelo igdje biti, osim u Saudijskoj Arabiji ili u islamskom kalifatu, i, na žalost, sada u Sarajevu, gradu kojemu se nekad tepalo kao “europskom Jeruzalemu”, mitu koji je konstruiran na osnovi jednog motiva iz Andrićeve priče “Pismo iz 1920.” godine, ono poznato:

Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava ‘svoja’ dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Židovi nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju.”

Mitu koji se ovih dana preko noći raspao po šavovima, tako da smo umjesto “europskog Jeruzalema” dobili neku vrstu “europskog Kandahara”.

Međutim, u vezi s tom misom koja je uzburkala duhove sporna je jedna druga stvar: dosadašnji “format” u kojem se održavala, i to pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i ustašoida iz Počasnog bleiburškog voda. To je isti onaj “format” koji su austrijske vlasti i tamošnja Crkva protjerali sa svoga teritorija zbog nacističke i ustaške ikonografije koja je godinama bila neizostavni dio folklora ove manifestacije. Međutim, taj detalj je sarajevskim “antifašistima” poslužio isključivo kao povod. Ne radi se tu o principima. Zbog čega, onda, nisu reagirali ranije, a bio je cijeli niz sličnih slučajeva?

Primjerice, prije nekoliko godina kada je Erdoğanova armada provalila u Siriju, u sarajevskim džamijama se molilo “za pobjedu turskog oružja”, bez obzira na to što su s druge strane također stajali muslimani – Kurdi.

Zatim divljanje Erdoğanovih mladoturaka u sarajevskoj Zetri uoči izbora u Turskoj. Ili nedavni primjer, koji je ružniji od svega pobrojenog: ove godine, u noći s 23. na 24. travnja, sarajevska vijećnica je bila obojena u boje turske zastave u povodu nekog minornog turskog državnog praznika, što je bila jedna ružna i neprimjerena provokacija, jer se 24. travnja obilježava obljetnica armenskog genocida. Iza ovog čina, po svemu sudeći stajala je Izetbegovićeva SDA.

Treba se prisjetiti kako je Izetbegović do prije nekoliko godina, kao papagaj, na svakoj obljetnici Armije BiH, usprkos činjenicama koje ga demantiraju, ponavljao kako Armija BiH nije klala, palila, ubijala i silovala, niti osnivala koncentracijske logore. U ovakvom, bolesnom odnosu prema tuđim žrtvama može se tražiti i razlog osvjetljavanju vijećnice bojama turske zastave noć uoči obljetnice armenskog genocida.

Ovdje je zanimljivo spomenuti još jedan zanimljiv detalj: Varužan Vosganjan, rumunjski pisac armenskog porijekla, koji u svom remek-djelu “Knjiga šapata” govori o tim događanjima, u knjizi od gotovo pet stotina stranica riječ genocid spominje samo pet puta, četiri puta kada opisuje povijesne činjenice od 24. travnja 1915., a peti put, iako se to izrijekom ne navodi, spominje ga u kontekstu Sarajeva: “Pronalazak lasera”, piše Vosganjan, “najavio je novi genocid, onaj iz druge polovice stoljeća, odnosno NASUMIČNO UBIJANJE”.

Ovo “NASUMIČNO UBIJANJE” u drugoj polovici 20. stoljeća može se odnositi jedino na Sarajevo. Na sve ovo, na žalost, sarajevski “antifašisti” su gromoglasno šutjeli, što na najbolji način govori o njihovim motivima u ovom najnovijem slučaju.

Crkva kaže da je u njezinoj suštini da moli za grešnike?

Naravno, ali se u svim tim događajima kardinal Puljić, blago je reći, pogubio. Ono što se kod ranijih komemoracija izbjegavalo reći je to kako se moglo dogoditi da se, primjerice, nepismena bosanska i hercegovačka sirotinja, od koje dobar dio nije okrvavio ruke, u velikom broju našla na Bleiburškom polju, ispred streljačkog stroja.

Hrvatski premijer Andrej Plenković u povodu ovoga izjavio je ida su pripadnici vojnih postrojbi NDH bježali u strahu pred komunistima. Određeni broj njih – sigurno da. Međutim, što je s onima koji na Bleiburg nisu stigli svojom voljom, niti su imali razloga bježati? Jesu li poslužili tek kao živi štit zločinačkoj Pavelićevoj kliki da na što sigurniji način pobjegnu iz zemlje?

Kardinal Puljić tijekom svoje propovijedi nije ukazao na ovo, iako je to bio jedini način da ova komemoracija dobije puni smisao, da se barem na taj način iskaže pijetet prema žrtvama, kao svojevrsni čin iskupljenja, ne prema raspamećenoj sarajevskoj čaršiji, već prema obiteljima i potomcima žrtava, a u manjoj mjeri i prema potomcima žrtava ustaškog terora koji s pravom u već viđenom “formatu” ne vide isključivo molitveni skup.

Malo je katoličkih obitelji u BiH koji nemaju neku svoju mitologiju vezanu za ovaj događaj. U mojoj obitelji postoje dva slična slučaja, jer su najvjerojatnije na Bleiburgu stradali moj stric i ujak, odnosno posljednji put su viđeni u svibnju 1945. na području Slovenije. Obojica su bila nepismena, dakle nije riječ o “fašistima ili njihovim simpatizerima” kako nonšalantno bosanskohercegovački “antifašisti” nazivaju sve žrtve. Stric je bio u domobranima, u vojsci prema kojoj komunistički režim nije vršio represiju. Dakle, nije imao razloga bježati “u strahu od komunističkog režima”.

Kako se našao na Bleiburškom polju?

Sigurno ne svojom voljom. Slučaj moga ujaka još je ružniji i bolniji. U trenutku kada je nastradao, imao je 17 godina. Pogotovo je tragičan način na koji se našao u Bleiburgu. Nije bio pripadnik niti jedne vojske, već ga je u ožujku 1945. prisilno mobilizirala jedna ustaška postrojba koja se povlačila prema Sloveniji.

Sad su četiri hrvatska književnika iz BiH – Jergović, Đikić, Lovrenović i Ivanković – istupila iz P.E.N.-a BiH. Koji su njihovi razlozi? Jesu li oni, kako to prenosi većina sarajevskih medija, istupili iz P.E.N.-a zbog “bleiburške mise”?

Treba spomenuti da su još dvojica članova P.E.N.-a istupila iz te organizacije nakon spomenute četvorke: Milo Jukić i Alen Kristić. Nisu, naravno, istupili zbog “bleiburške mise”. To je zlonamjerno podmetanje, a na sličan su način reagirali i neki hrvatski mediji. Dakle, zlonamjerno.

Izravni povod bila je peticija skupine članova bosanskohercegovačkog P.E.N. Centra, koja je u cijeloj toj medijskoj histeriji koja je nastala predstavljala vrhunac licemjerja.

Dakle, taj svojevrsni “antifašistički” manifest došao je s neočekivane strane, iz institucije čija je temeljna zadaća štititi prava ugroženih pisaca. U peticiji se traži da se sporna misa otkaže. “Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže”, stoji u peticiji.

Bez obzira na to što je peticija sročena na skandalozan način, možda ne bi bila sporna da je P.E.N. Centar na bilo koji način ranije reagirao u nekom od slučajeva koje sam spomenuo. Spomenuta četvorica pisaca u svojim su obrazloženjima vrlo jasno obrazložila zbog čega istupaju iz P.E.N.-a.

Ipak, mislim da se u jednoj rečenici iz obrazloženja Ivana Lovrenovića krije srž cijele ove tragikomedije zabune, koja pokazuje razliku i provaliju koja dijeli jedan superioran intelektualni i etički stav od “zarobljenog uma” samoproglašenih sarajevskih antifašista: “Po mome uvjerenju piščevo je da historiju ispituje i nastoji razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. U svim njezinim ‘stranama’.”

I vi ste svojedobno istupili iz P.E.N.-a. Zašto?

To je bila jedna potpuno drugačija situacija. Ja sam “nastradao” kao neka vrsta kolateralne štete, kada je Upravni odbor P.E.N.-a, zbog nekakvih unutarklanovskih obračuna, smijenio uredništvo časopisa Novi Izraz u kojem sam i ja bio. Tada su još dvojica članova P.E.N.-a, uz mene i Edina Pobrića, tadašnjeg urednika Novog Izraza, koji se nisu s tim slagali, iz protesta istupili iz te organizacije: Mirko Marjanović i Miro Petrović. Začudilo me je, tada, koliko je nekim ljudima važan taj nekakav status unutar P.E.N.-a, da njime “boldiraju” vlastitu biografiju. Meni takvo što nije trebalo, pogotovo te zakulisne igre, tako da sam jednostavno istupio iz te organizacije.

Ona stara krilatica – „Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture“ dobila je i nastavak – „i bošnjačke multietničnosti“. Jesu li i Srbi i Hrvati i Bošnjaci svjesni svojih paradoksa i licemjerstava?

Što možemo očekivati od običnih ljudi, ako na ovakav način djeluju neki članovi P.E.N.-a, pisci, koji su se ovdje nekad doživljavali kao savjest društva? Pada mi na pamet ona sjajna sintagma Mirka Kovača, o eliti koja je gora od rulje.

Usporedili ste ove događaje u jednoj kolumni sa „Životinjskom farmom“, pa ste napisali da se mentalni fašizam kakav demonstriraju „antifašisti“ iz naše male mahale svodi na to da između fašizma i antifašizma nema gotovo nikakvih razlika, i da to pomalo podsjeća na završne rečenice Orwellova romana?

Evo, prenijet ću što sam otprilike rekao u tom smislu. Zapitao sam se je li ikako moguće iz ovog žučnog rašomona kojemu smo svjedočili proteklih dana izbrisati sve natruhe ideološkog, ili ideološko-plakatnog, koje na cijelu ovu stvar bacaju neko lažno, iskrivljeno svjetlo, odnosno promatrati ga izvan konteksta u kojemu se sve to dogodilo.

Dakle, promatrati sve glavom nekoga tko o ovim događajima ne zna gotovo ništa, jer radikalni stavovi, po kojima su dopuštena ubojstva bez suda, pa i u ime nekakvog bolesnog antifašizma, nemaju jasnu ideološku boju. Oni se nalaze na istoj točki kruga mržnje i nesnošljivosti, u točki u kojoj se “antifašizam” i fašizam susreću kao jedna te ista stvar, kao životna filozofija po kojoj je svaki pogrom dopušten, a koja je kao kukavičje jaje podmetnuta u gnijezdo jedne od najvećih stečevina čovječanstva, antifašizma, svodeći ga na taj način na mentalni fašizam, onakav kakav demonstriraju “antifašisti” iz naše male mahale, u kojemu između fašizma i antifašizma nema gotovo nikakvih razlika, što pomalo podsjeća na završne rečenice iz glasovite Orwellove “Životinjske farme”: “Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.”

Je li ovo kritična točka odnosa između Hrvata i Bošnjaka koja traži hitno resetiranje? Ima li uopće povratka nekoj normalnoj suradnji nakon nekoliko slučajeva Komšić i sad ovoga?

Bojim se da nema. Od naše vladajuće političke elite gora je jedino ova jadna oporba koju imamo, svi ti silni “antifašisti” i “ljevičari”. Ne znam što bismo dobili resetiranjem. Bismo li pali s magarca na ponija, s Windowsa na DOS?

Kako ste kao intelektualac i pisac proživljavali karantenu? Je li ona bila nadahnuće za pisanje ili je pak utjecala negativno?

U mom se životu karantenom malo što promijenilo. Prije godinu dana sam ostao bez posla, nakon dvadeset godina rada u tvornici, tako da sada, kao nikada prije, imam vremena za pisanje. Uz to, živim u maloj sredini gdje je mnogo lakše živjeti u uvjetima karantene. Ovo je, također, neka vrsta “izvanrednog stanja” na koja smo mi u Bosni i Hercegovini, koji konstantno živimo u nekoj vrsti “izvanrednog stanja”, navikli, tako da nam je pandemija koronavirusa došla kao nešto već viđeno.

Zašto je BiH išla na tako rigorozne restrikcije, pa je uvodila i policijski sat, nije li time država predaleko otišla u zatiranje ljudskih prava?

Nisu oni razmišljali na taj način: ljudska prava su za njih nepoznat i nevažan pojam. Nisu oni tako obzirni. Taj policijski sat bio je apsurdan, ali je imao svoju svrhu: oni su time samo htjeli pokazati stanovništvu da nešto rade, da su tu, da upravljaju našim životima. Neka vrsta “treniranja strogoće”. Nema tu ničega dubljeg.

Što trenutačno radite, pišete? I bojite li se da će ova koronakriza na dulje vrijeme prekinuti financijske tokove za kulturu?

Radim istovremeno na više projekta. Najviše na jednom “andrićevskom” romanu, odnosno tekstu koji nastojim prikazati kao izgubljeni Andrićev rukopis. Zatim je tu drama koju pišem za Hrvatsko narodno kazalište Mostar…

Hoće li ova koronakriza negativno utjecati na kulturu? Hoće, naravno. Financijski tokovi su već dobrano narušeni. A povratak na staro je neizvjestan, pogotovo zbog krize koja se najavljuje. A u sličnim situacijama kultura se najčešće tretira kao nešto bez čega se može. Volio bih da se varam.

Komentari
Share Button