Govor riječkog nadbiskupa Mate Uzinića na otvaranju Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu 2026. po svojoj je naravi teološki, mirotvoran i univerzalan. U njemu nema nijedne rečenice koja bi se mogla izravno ili neizravno povezati s hrvatskom dnevnom politikom, a pogotovo ne s predsjednikom Zoranom Milanovićem.
Uzinić govori o miru, mirotvorstvu, civilizaciji ljubavi, opasnostima militarizma i manihejskog pogleda na svijet, ali sve to u globalnom, duhovnom i antropološkom kontekstu.
Unatoč tome, Telegram je objavio tekst Mladena Plešea (Uzinić prozvao Milanovića pa snažno istupio protiv novog militarizma: ‘Sijači mržnje sve su prisutniji u Hrvatskoj’) u kojem tvrdi da je Uzinić „prozvao Milanovića“. To je urednička interpretacija, a ne sadržaj govora.
Da bi se razumjelo kako je nastala, treba sagledati tri razine: sadržaj govora, Plešeov stil i njegov biografski kontekst koji je godinama javno raspravljen.
Uzinićev govor ne spominje Hrvatsku, ne spominje Predsjednika, ne spominje politiku. Rečenice o „manihejskom pogledu moćnika“, „sijačima mržnje“ i „militarizmu“ dio su univerzalnog teološkog diskursa koji se može primijeniti na bilo koju epohu i bilo koji sukob. Uzinić ih izgovara u kontekstu papinskih enciklika, povijesnih mirotvoraca i globalnih ratova, a ne hrvatske političke scene.
Pleše, međutim, ima prepoznatljiv profesionalni refleks. Njegovi tekstovi često imaju snažan politički okvir, oštru kritiku nacionalizma, militarizma i ratničke retorike, a Milanović mu je već godinama jedna od glavnih meta. Pleše je u karijeri izgradio naviku da politički čita i ono što nije napisano.
Nije tu riječ o „čitanju između redaka“, nego o konstrukciji koja je moguća samo u glavi podešenoj za izmišljanje neprijatelja. Uzinićev govor o mirotvorstvu i opasnostima militarizma Pleše automatski povezuje s Milanovićevim javnim nastupima, jer Predsjednik često koristi ratnički ton, sukobljava se s institucijama i dijeli političku scenu na „nas“ i „njih“.
U hrvatskim medijima je više puta objavljeno, osobito u tekstovima Denisa Kuljiša, da je Pleše bio suradnik Udbe, da mu je supruga radila za Udbu (tajno snimanje telefonskih razgovora), da mu je otac bio u Udbi, da su mu punac i punica bili u Udbi. Samo majka nije, ona je kuhala za Udbaše.
To je dio njegove biografije koji se redovito vraća u javni diskurs, osobito kad Pleše piše tekstove s jakim političkim nabojem. Ta činjenica, da je sve oko njega Udba, ne služi za diskreditaciju, nego za razumijevanje ideološkog habitusa iz kojeg piše. Pleše je formiran u jugoslavenskom medijskom i političkom okruženju, pa je njegov refleks antidesničarski i sklon interpretacijama koje kritiziraju političke figure koje vidi kao „ratoborne“.
Telegram je zato napravio ono što mediji rijetko rade: uzeo univerzalnu poruku i stavio je u lokalni politički okvir. Uzinić govori o miru, dijalogu i civilizaciji ljubavi, a Pleše to čita kao kritiku Milanovića. To je novinarska konstrukcija, a ne Uzinićeva poruka.
Zaključno, Uzinićev govor ne sadrži kritiku Zorana Milanovića. Telegramov tekst je interpretacija Mladena Plešea, oblikovana njegovim stilom, političkim refleksom i biografskim kontekstom. Pleše je u govoru „pronašao“ ono što u njemu objektivno ne postoji — jer je to dio njegovog profesionalnog obrasca, a ne Uzinićeve namjere.
M. Marković/Foto: hrt
