Nakon Drugog svjetskog rata sve se rješavalo brzo, po kratkom postupku. Žalbe na presudu nije bilo, a obitelj nije smjela znati za grob pokojnika.
Kako su nakon završetka II. svjetskog rata sudili suci „narodnim neprijateljima“, najbolje nam ilustrira primjer presude Filipu Domazetu, koju je Vojni sud II. Jugoslavenske armije donio na svom zasjedanju u Zagrebu, 6. srpnja 1945., pod predsjedavanjem suca Nikole Lončara.
U presudi „U ime naroda Jugoslavije“ uz ostalo piše da je taj sud preispitao presudu Vojnog suda Oblasti za Dalmaciju, vijeća kod komande područja Južne Dalmacije, kojom je Domazet osuđen na kaznu doživotne robije. Međutim, samo mjesec dana (!) nakon toga viši sud donosi presudu da se ta kazna ne odobrava, nego da se dotičnog mora kazniti na smrt strijeljanjem!
Obrazloženje je također bilo napisano kratko i jasno:
„Za Domazet Filipa, bolje odgovara kazna smrti“.
Dolje su još dodali „Smrt fašizmu-sloboda narodu“.
Žalbe na tu i takvu presudu nije bilo!
Ovo ističemo zbog toga što su takve i slične presude nakon Drugog svjetskog rata padale kao kruške, a da su pojedini suci, poput Milka Gajskog, nastavili suditi sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Kad je počelo oslobođenje Hrvatske od srpske i ine agresije većina tih sudaca otišla je u mirovinu ili su se pak prebacili u odvjetnike i javne bilježnike. Manji broj je je okrenuli kapute i (bez ikakvih provjera) našao zaposlenje u nekim od najviših državnih hrvatskih institucija.
Mladen Pavković/foto:arhiv
