Ovih dana prisjećamo se događaja od prije 35 godina na koje su ponosni ne samo pripadnici Hrvatske ratne mornarice (HRM) već i narod čitave Dalmacije. Bila je to pomorska operacija za razbijanje pomorske blokade Jadrana, provedena od 14. do 17. studenog 1991. godine.
Izvrgnuti nemilosrdnoj agresiji Jugoslavenske narodne armije (JNA) i četničkih formacija nakon što im je oduzeto naoružanje Teritorijalne i Općenarodne obrane, stanovnici Hrvatske bili su prisiljeni trpjeti unaprijed organizirani teror i nasilje.
Stvaranje Hrvatske ratne mornarice 1991. godine
Međutim, uz stvaranje Hrvatske ratne mornarice 1991. godine, vrlo brzo je uslijedio otpor. U početku je bio sporadičan, no nakon poziva predsjednika RH dr. Franje Tuđmana da pripadnici hrvatske nacionalnosti napuste JNA i priključe se Hrvatskoj vojsci (HV) te nakon osnutka Glavnog stožera HV-a, postupno se javlja organizirani otpor na čitavom teritoriju Republike Hrvatske.
U svim općinama provodile su se intenzivne pripreme za oružani otpor, što je uskoro, usprkos nadmoćnijoj sili koja je napadala, počelo davati rezultate. Nakon niza napada i oslobađanja vojarni u RH u rujnu i listopadu 1991., HV organizirano djeluje kroz bitke i operacije. Ovdje navodim samo neke koje su se zbile istovremeno: Orkan-91 (listopad 1991., Zapadna Slavonija), Otkos-10 (listopad – studeni 1991., Bilogora), epopeja Bitke za Vukovar (rujan – studeni 1991.) te borbena djelovanja na dubrovačkom području (od listopada 1991. do svibnja 1992.).
Brodovi Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) ustrojili su se 10. rujna 1991. u borbene i taktičke grupe iz sastava tzv. „udarnih pomorskih snaga“ (UPS), sa zadaćom provedbe blokade luka i pomorskih prometnica od Pule do Dubrovnika. Potpune blokade započele su 17. rujna, kada je potpuno zabranjen promet svim plovilima na moru. Dotada vrlo živ pomorski promet zapao je u velike teškoće.
Dodatno, na povratku iz Dalmacije bile su kolone turista koji su se koristili pomorskim prijevozom, pa su trajektne luke ubrzo bile pune putnika svih nacionalnosti koji su tražili put u sigurnost izvan Republike Hrvatske.
Patrolni brod „Mukos“ JRM u uvali Nečujam, o. Šolta
Kao odmazdu za zauzimanje vojarni, brodovi i zrakoplovstvo JNA otvarali su vatru po svemu za što su procijenili da može poslužiti ZNG-u i HRM-u. Ujedno su granatirali energetska, električna i vodna postrojenja, a posebno su se usmjerili na repetitore i ostale prijenosnike radijskih signala kako bi stanovništvu uskratili informacije o tome što se događa u ostatku zemlje i dodatno otežali životne prilike. Ne samo domaći ljudi, već i mnoštvo stranih turista, bili su svjedocima bestijalnih napada zrakoplova JNA na nebranjene trajekte, mostove i puteve. U Kaštelima su napadnuti i objekti kemijske industrije, što je moglo izazvati ekološku katastrofu nesagledivih razmjera.
Pripreme za razbijanje pomorske blokade
Stoga se danas s ponosom prisjećamo tih dana kada je HRM, još uvijek u osnutku, vođen velikom željom svojih pripadnika i stanovnika Dalmacije, pružio neočekivano snažan otpor dotad neprikosnovenoj vojnoj sili – tadašnjoj JRM. Niti dva mjeseca od svoga osnutka, HRM se, predvođen prvim zapovjednikom admiralom Svetom Leticom Barbom, stručnim kadrovima koji su napustili JRM te brojnim dragovoljcima, uspio organizirati i pripremiti za obranu.
Naoružane oružjem iz zauzetih vojarni na obali sredinom rujna, ustrojene su postrojbe unutar HRM-a: mineri, topnici, diverzanti, PZO, plovni sastavi i drugi. Ovdje valja naglasiti jednu važnu činjenicu: borbena moć neke postrojbe mjeri se njezinom uvježbanošću za određenu vrstu borbenih djelovanja, a to se ostvaruje međusobnim poznavanjem ljudi i stupnjem njihove obučenosti. To je bilo teško postići u postrojbama u koje su dolazili dragovoljci koji se nisu ni poznavali, a trebalo ih je u kratkom roku obučiti za skladno borbeno djelovanje.
„Mukos“ u zagrljaju dizalice „Veli Jože“/ Nečujam
Pored oružja koje je bilo zarobljeno i većinom oštećeno te na brzu ruku popravljeno i dovedeno u kakvo-takvo borbeno stanje, HRM se opremao i sredstvima koja su izrađivali sami građani i domaća poduzeća. Uskoro su se pojavili čamci na daljinsko upravljanje, razna eksplozivna sredstva i mnoštvo sličnih naprava potrebnih za obranu obale.
JRM je u to vrijeme još uvijek bio kudikamo borbeno i tehnički nadmoćniji od HRM-a, ali uspjeh u ratu, kao i u bilo kojem drugom pothvatu, umnogome ovisi o znanju što treba učiniti, u koje vrijeme i na kojem mjestu – i, naravno, o tome što se ne treba i ne smije učiniti. Admiral Letica primio je informaciju da se sprema dogovor o prekidu borbenih djelovanja na duži rok, uz napomenu da bi stanje na terenu ostalo nepromijenjeno. Brodovi JRM-a i dalje bi ostali u blokadi i sprječavali pomorski promet po vlastitom nahođenju, odnosno po zapovijedima iz Beograda.
Stoga se HRM žurno pripremio za borbena djelovanja kojima bi uklonio opasnost za pomorski promet i protjerao brodove iz taktičkih grupa. Bilo je važno izazvati JRM na djelovanje u trenutku kada je HRM postavio topove na položaje oko Splitskog zaljeva, poslao diverzante na polazne položaje, položio podvodne mine u Splitskim vratima, postavio motrilačke postaje na obali i otocima te osigurao kakvu-takvu vezu među položajima. Za sve je trebalo vremena i sredstava. Uspjelo se više od planiranog, ali ostalo je pitanje hoće li to biti dovoljno za izazov koji slijedi.
Napad na patrolni brod „Mukos“ (14. studenog 1991.)
Sve je započelo u večernjim satima 14. studenog, kada su diverzanti HRM-a minitorpedom pogodili patrolni brod PČ-176 „Mukos“. Brod je pretrpio velik prodor vode, imao je gubitaka u ljudstvu te je onesposobljen za plovidbu i borbeno djelovanje, zbog čega je zapovjednik broda zatražio pomoć i evakuaciju posade. Bila je to ujedno svjetska premijera novog, vrlo opasnog oružja koje su razvili hrvatski stručnjaci.
Posada topa 88 mm s otoka Šolte 15. 11. 91.
Znalo se da će brodovi JRM-a žestoko odgovoriti na svaku provokaciju i djelovanje po njihovim plovilima. Sutradan su u znak odmazde namjeravali granatirati grad Split i „održati lekciju“ stanovništvu grada i vodstvu HRM-a. Time su brodovi JRM-a neočekivano upali u klopku koju im je HRM dugo pripremao. Jer, pobjeđuje samo onaj tko točno zna kada se treba boriti – onda kada je po vlastitoj ocjeni dovoljno spreman (kako je isticao engleski vojni strateg Liddell Hart).
Boj u Splitskom kanalu (15. studenog 1991.)
Na topničku paljbu brodova TG „Kaštela“ po Splitu odgovorili su topnici HRM-a. Bilo je to potpuno iznenađenje za brodove JRM-a, koji su ubrzo prekinuli paljbu po gradu te su se, vatreno ugroženi u svom prvom pravom vatrenom krštenju, počeli pregrupirati kako bi odgovorili na vatru osutu po njima. Međutim, vatreni položaji hrvatske strane bili su, osim topa na Kašjunima, dobro maskirani i na nepoznatim lokacijama, što ih je činilo još opasnijima.
Stoga je zapovjednik TG „Kaštela“, kapetan fregate Dragan Jovin, odlučio čim prije napustiti borbeni prostor ispred Splita te se Bračkim kanalom uputiti prema slobodnim rajonima ispred Pelješca i Korčule, odnosno prema otoku Visu.
Naime, bliža ruta vodila bi ih kroz Drvenički kanal, čime bi izbjegli topničke bitnice s Kašjuna i Brača, ali su se bojali da je to područje minirano nakon što je prethodne noći na sredini Drveničkog kanala eksplodirao i potonuo daljinski upravljani gliser. Tako se ova borbena grupa u neredu povukla već oko 8:30 sati prema Bračkom kanalu i time izbjegla daljnje granatiranje hrvatskog topništva.
Admiral Sveto Letica/hrt
Dežurna služba HRM-a tog je jutra bila obasuta pozivima građana koji su dojavljivali o brojnim viđenim pogocima po brodovima TG „Kaštela“. Admiral Letica je nakon boja sazvao uži kabinet koji je dao ocjenu jutarnjih događanja. Usprkos velikom broju dojava, nije se sa sigurnošću moglo utvrditi je li ijedan brod iz sastava TG „Kaštela“ izravno pogođen ili teže oštećen – svi su i dalje plovili na vlastiti pogon, bez dima ili vidljivog prodora vode. Ostalo je tek pitanje kolika im je preostala borbena moć i kakav je moral posada nakon granatiranja.
Naše obalno topništvo – odnosno ono što je od njega ostalo a nije bilo upućeno u dalmatinsko zaleđe u pomoć kopnenoj vojsci – tog je dana zabilježilo nekoliko bliskih pogodaka. Sve topničke bitnice, osim topa na Kašjunima, otvarale su vatru posredno, uz navođenje topničkih izviđača. Topovi kojima je HRM raspolagao bili su na samoj granici uporabne vrijednosti.
Većina nije imala ciljničke sprave niti druga pomagala za posredno gađanje (poput obalnih topničkih radara). Rezultati gađanja u takvim su uvjetima bili u sferi krajnjeg nagađanja. Očekivalo se možda i više, priželjkivao se pogodak u strojarnicu nekog broda koji bi mu smanjio brzinu, no za to što se nije ostvarilo najmanje su krivi topnici. Uz nekompletnu opremu, prije boja nije bilo ni školskih gađanja.
Povlačenje brodova JRM-a i događaji na Braču i Šolti
Krajnji učinak ipak je ostvaren: jugomornarici su pokazani zubi i njezini se brodovi nakon ovog boja nikada više nisu pojavili u tim vodama. Patrolni brod „Mukos“ prihvatili su mještani otoka Šolte, doteglili ga u uvalu Nečujam i nasukali. Kasnije je roniocima HRM-a u pomoć priskočio „Brodospas“, koji je uz pomoć brodomontera iz trogirskog škvera brod osposobio za tegljenje i oteglio ga u Šibenik na remont. Uskoro je taj brod zaplovio u sastavu HRM-a pod imenom „Šolta“.
Shema Boja u Splitskom zaljevu
Zapovjedništvo jugomornarice od početka je ovom boju pristupilo traljavo. Njihovi brodovi napustili su bojno poprište oko 8 sati, da bi u 8:30 bili na istočnom rtu Brača (između Povlja i Lašćatne). Tek u 9:28 dojavljen je nalet četiriju neprijateljskih zrakoplova tipa „Jastreb“ u niskom letu iznad Brača prema Šolti. Bračani su se tu izvrsno iskazali: već u 9:30 s više je strana dojavljen pad dvaju zrakoplova, dok su preostala dva odustala.
Zanimljivo je napomenuti da je u jednom od oborenih zrakoplova bio osobno zapovjednik zrakoplovne brigade, pukovnik Života Ninković (među svojima od milja zvan „Đubre“). Oba pilota uspjela su iskočiti i pala su u more sjeverno od Splitskih vrata.
Nažalost, pomorski diverzanti HRM-a sa zapadnog dijela Brača imali su spremne glisere i bili su pripravni pokupiti pilote iz mora, no zapovijeđu s više instance omogućeno je da ih spasi helikopter JNA koji je poletio s Visa s vidljivim oznakama Crvenog križa. Admiral Letica osobno je javio načelniku PZO-a da se na helikopter i pilote u moru ne smije pucati.
Bračani s avio stolicom izvađenom od katapultiranih aviona i admiral Letica.
Stanovnici Brača i Šolte odmah su po padu zrakoplova u more započeli slavljenički karusel otočnim cestama. Vozila su sva vozila, trubilo se i slavilo na sve strane, sa sviješću da protivnička mornarica više nikada neće ugrožavati njihovu vezu s kopnom, njihovim Splitom i Hajdukom. Iako se s južne strane tih otoka znala pojaviti TG „Vis“ (u sastavu VPBR-34 „Koper“ uz pratnju raketnih topovnjača, raketnih i torpednih čamaca), tu je stranu branila obalna topnička bitnica Marinča rat sa Šolte, koja je već otprije disciplinirala brodove JRM-a da se drže podalje.
„Tko dobro poznaje sebe i protivnika, ne može izgubiti“, smatra Sun Tzu. Protivnika se ne napada ondje gdje je najjači, već se čeka njegova slabost ili pogreška. Tog dana, iako nadmoćniji u vatrenoj moći, brodovi JRM-a djelovali su nesinkronizirano i bez jasnog plana. Prvi put morali su se povući s položaja i odustati od zadaće, te se u ove vode više nikada nisu vratili.
Pripreme obalnog topništva na Pelješcu i Korčuli
Nakon boja u Splitskom kanalu, neprijateljski brodovi povukli su se i zadržali na području zapadnog dijela poluotoka Pelješca. TG „Vis“, koja je operirala južno od Splitskih vrata, povukla se u uvalu na Visu. TG „Kaštela“ se tijekom povlačenja prema Neretvanskom kanalu u popodnevnim satima 15. studenog sastala s TG „Ploče“, koju su činila tri minolovca (ML-143 „Iž“, ML-144 „Olib“ i ML-153 „Blitvenica“). Tako su novi borbeni sastav jugomornarice uz navedene minolovce činili: VPBR-31 „Split“, dvije raketne topovnjače (RTOP-401 i RTOP-403), raketni čamac (RČ-306), torpedni čamac (TČ-220) te jedan patrolni čamac (PČ).
Hrvatska strana je na području Pelješca i Korčule u tajnosti pripremila i razvila topničke snage. S topovima je bio sličan slučaj kao u rajonu Splita: preuzeti su uglavnom u neispravnom stanju, bez zatvarača i ciljničkih naprava. Zahvaljujući vrijednim rukama i poduzetnim pojedincima, topovi su ubrzo osposobljeni, raspoređeni u vodove i bitnice, popunjeni posadama i izvedeni na paljbene položaje građene po svim pravilima struke, bez improvizacija.
Admiral Letica, poučen ranijim iskustvom kada je više zapovjedništvo oduzimalo topove za potrebe djelovanja HV-a u zaleđu, tajio je postojanje topništva na ovom području koliko god je mogao. Uz to, topovi s Korčule i Pelješca dotad nisu ni imali potrebe borbeno djelovati, pa je protivnik, koji ih je ostavio neispravnima u korčulanskim vojarnama, vjerovao da je akvatorij slobodan za manevar.
Raniji fortifikacijski položaji na Korčuli bili su okrenuti prema otvorenom moru na jugu, no sada su topovi postavljeni tako da nadziru Neretvanski i Hvarski kanal. Većinu su činili ruski protutenkovski topovi 76 mm ZIS. Veći dio bio je pokretan, što im je omogućavalo brzu promjenu položaja. Topnici su u međuvremenu uredili najmanje po jedan glavni i jedan pričuvni položaj, što im je osiguralo slobodu manevra, veću vatrenu moć i bolju zaštitu ljudstva i streljiva.
Boj u Korčulanskom kanalu (16. studenog 1991.)
Dok se boj u Splitskom kanalu odvijao po relativno lijepom vremenu uz lagano jugo koje je jačalo prema kraju dana, ujutro 16. studenog počela je padati kiša uz jako jugo. Brodovi jugomornarice u Neretvanskom kanalu počeli su se okupljati oko 11 sati između rta Lovišta i otoka Hvara.
Oko 8 sati ujutro zapovjedništvu obrane otoka Korčule prenesena je zapovijed zapovjednika HRM-a: „…u slučaju nailaska neprijateljskih brodova u domet oružja, na njih otvoriti topničku vatru.“ Uslijedilo je podizanje borbene spremnosti svih postrojbi na otoku Korčuli na najvišu razinu. U punoj pripravnosti bili su i Bračani i Šoltani, kao i postrojbe od Ploča, Gradca i Podace do Makarske.
Shema boja u Korčulanskom kanalu
Minolovci JRM-a noć su proveli u uvali Bezdija na Pelješcu, gdje su se i ranije sklanjali od juga. Od svih brodova jugomornarice, minolovci su bili najsporiji – imali su snažne motore namijenjene tegljenju minolovne opreme, a od naoružanja tek protuzračne topove malog kalibra za samoobranu; po izgledu i brzini bili su najsličniji velikim koćaricama. Oni su prvi došli na udar.
Nakon zapovijedi za otvaranje paljbe, na njih se sručila vatra topništva iz rajona Lovišta, a ubrzo i topničkog voda iz Blaca. Zbog smanjenih manevarskih sposobnosti, pod bliskom vatrom topova ZIS odmah su pogođena dva minolovca: ML-143 „Iž“ u pramac, a ML-144 „Olib“ u strojarnicu. Vidjevši minolovce u nevolji, u sukob se umiješao razarač VPBR-31 „Split“, nasumično otvarajući vatru po mjestima gdje je pretpostavljao da se nalaze bitnice. Međutim, bilo je očito da brod ima problema s topovima jer je njegova paljba bila isprekidana dugim stankama.
Minolovcima je dotad već bilo dosta: iskoristili su zauzetost naših bitnica vatrom s razarača „Split“, napustili obalu Pelješca i počeli se povlačiti prema otoku Hvaru pod okriljem sve gušće magle. Kasnije su branitelji s Hvara pronašli nasukani ML-144 u uvali Torac, dok je ML-143 potonuo nakon što je posada prebačena na drugi brod u blizini.
Prateći radijsku komunikaciju neprijateljskih brodova, oko 15 sati zaključeno je da slijedi koordinirani topnički napad na obalne bitnice na Lovištu koje su onesposobile minolovce. Doista, u 15:30 prema Lovištu su krenule raketne topovnjače (RTOP) i raketni čamci (RČ) te otvorili žestoku paljbu po pretpostavljenim položajima našeg topništva. Raketni čamci zaletjeli su se izravno prema obali kako bi dugim rafalima iz automatskih topova od 30 mm zaštitili topovnjače, čime su ušli u učinkovit domet naših topnika.
Ubrzo su se u bitku uključile sve obalne bitnice HRM-a kojima su brodovi bili u dometu.
Iako vođena u teškim uvjetima i po magli – nekim bitnicama na krajnjem, a nekima na minimalnom dometu – bitka je bila iznimno žestoka. Suočeni s neočekivanim otporom, neprijateljski brodovi započeli su užurbano povlačenje izvan dometa topova, prema otoku Šćedru. Bilo je to i u pravi čas, jer su se na našim starim topovima počeli javljati razni kvarovi za čije je otklanjanje trebalo vremena. U toj je razmjeni vatre vjerojatno oštećen i veliki minolovac ML-153 „Blitvenica“ (poznatiji kao „Francuz“), uz nekoliko bliskih pogodaka po ostalim brodovima.
Povlačenje flote JRM-a i završetak borbenih djelovanja
Bitka se nastavila tijekom povlačenja jugomornarice prema zapadu. Oko 19 sati, dok su se kod otoka Šćedra pokušavali skloniti od jakog juga prema Korčuli, brodovi su ponovno naišli na vatru topničkih bitnica – topova 76 mm ZIS iz rajona Črne Luke te topova od 85 mm s rta Privale na Korčuli. Neprijatelju je očito bilo dosta borbe za taj dan, pa su radije odabrali plovidbu po otvorenom, uzburkanom moru prema luci Vis nego ponovni okršaj s obalnim bitnicama.
ML 141, identičan kao 144 koji je nasukan u uvali Torac i ML 143 koji je potonuo. Autor članka je bio komandant na ovom brodu od 1971. do 1975.
Time je spušten zastor na ovaj boj u srednjodalmatinskom otočnom akvatoriju. Brodovi jugomornarice povukli su se u svoje nove bazijske rajone, iz kojih više nikada nisu borbeno isplovili, osim na svoje posljednje putovanje prema zaljevu Boka kotorska u svibnju 1992. godine, sukladno sporazumu s hrvatskom stranom.
Gubici, posljedice i povijesni značaj operacije
Najveća operacija HRM-a bila je završena i nije bilo nikakve sumnje tko je pobjednik, a tko poraženi. Protivnik je izgubio tri broda: patrolni brod PČ-176 „Mukos“ te minolovce ML-143 „Iž“ (potopljen) i ML-144 „Olib“ (nasukan). Nekoliko je brodova oštećeno izravnim ili bliskim pogocima, a oborena su i dva zrakoplova.
Što se tiče ljudskih gubitaka, u bjesomučnom granatiranju Splita 15. studenog 1991. poginulo je šest građana. S protivničke strane točni pojedinačni gubici nikada nisu u potpunosti objavljeni. Na pogođenom patrolnom brodu „Mukos“ ostala su tijela trojice poginulih mornara u pramčanom prostoru. Na suđenju generalu Mladeniću u Splitu iznesen je podatak da su na strani jugomornarice u tim sukobima poginula 22 mornara. O časnicima („starješinama“) nije bilo službenih podataka, iako su beogradski mediji u nekoliko navrata izvještavali o pogocima hrvatskih diverzanata u časničke prostore, što jasno ukazuje na to da je i ondje bilo žrtava.
Te su žrtve pale isključivo zato što zapovjedništvo jugomornarice nije htjelo prihvatiti činjenicu da se nalazi na hrvatskom moru i da ondje više nema što tražiti. Kao ilustraciju moralnog sloma i bespuća u kojem se našla jugomornarica, navodim riječi admirala Bogdana Pecotića (rodom iz Smokvice na Korčuli), nekadašnjeg zapovjednika Vojnopomorske oblasti:
„Mornarica (JRM) se sve od svog nastajanja, pa i za vrijeme svog uspješnog poslijeratnog razvoja, oslanjala u punom smislu te riječi na bazu iz koje je nikla: na kadrove, na gospodarstvene, industrijske i znanstvene potencijale, te je na taj način rasla zajedno s cjelokupnim pomorstvom. Do ovog posljednjeg (viceadmirala Mile Kandića iz Potoka kraj Mostara, dok je kapetan fregate Dragan Jovin, zapovjednik TG ‘Kaštela’, rođen u Zrenjaninu), svi zapovjednici mornarice bili su iz Hrvatske.
Najveći broj mornaričkih starješina iz drugih republika srodio se s ovom sredinom, zasnovao obitelji i osjećao se ‘ovdašnjim’. Sve do ovih nesretnih dana eskalacije međunacionalne mržnje i surovog rata na tlu Hrvatske. Onda se dogodilo ono strašno: mornarički vrh okrenuo se protiv vlastitih korijena, protiv dojučerašnjih suradnika i prijatelja, protiv svojih susjeda i građana, pa čak i protiv svoje vlastite djece. Ali i protiv savjesti i etike velikog broja svojih vlastitih kadrova.“
Bitka koju je HRM vodio protiv brodova JRM-a bila je po opsegu relativno manjih razmjera, ali je ovom pobjedom HRM izvršio svoju prvu i najvažniju zadaću – osigurao je slobodnu plovidbu pomorskim komunikacijama na srednjodalmatinskom području. Nakon ovog boja jugomornarica je potisnuta u svoja posljednja skloništa na Visu i Lastovu, odakle više nije izlazila, a eventualna kasnija djelovanja bila su marginalna.
Širi značaj operacije na središnji dio Jadrana
Nekoliko dana nakon ovog boja, konvoj ratnih brodova JRM-a koji se kretao iz Pule prema otoku Visu plovio je obilaznom rutom po otvorenom moru, strahujući od hrvatskih topnika. Na tom su putu kod Tajerskih sestrica zbog nevremena izgubili dva broda koja su potonula, pri čemu su se utopila trojica članova posade.
Hrvatsko more više nije bilo gostoljubivo za njihove snage. Nakon toga brodovi JRM-a više nisu ni plovili ni borbeno djelovali u ovom dijelu Jadranskog mora, a krajem svibnja 1992. godine sporazumno su napustili i svoja posljednja uporišta na otocima Visu i Lastovu. Naporima diplomacije i vojnim pritiscima od svibnja 1992. čitavo je hrvatsko Jadransko more bilo slobodno, a pomorski promet za sve hrvatske brodove od tada je mogao teći nesmetano.
Hrvatska ratna mornarica nije tražila rat; željela je mir i postupala je u skladu s riječima velikog učitelja Sun Tzua: „Uvijek imajte na umu od prastarih vremena poznatu izreku da je pravi cilj rata – mir.“
Stjepan Bernadić-Kula
Kapetan bojnog broda, ratni zapovjednik Odjela za podvodna djelovanja HRM-a, studeni 2026. godine
