Prije 28 godina, na Krvavi Uskrs, na Plitvicama je poginuo Josip Jović. Bio je prva žrtva Domovinskog rata.
Srpski teroristi iz Korenice i okolnih naselja, naoružani od JNA, zauzeli su policijsku postaju na Plitvicama, pokušali uspostaviti svoju vlast i Plitvice uključiti u sastav tzv. Krajine koja je 12 dana ranije, 18. ožujka, u Kninu donijela Odluka o odvajanju “SAO Krajine” od Republike Hrvatske.
Četiri tjedna ranije, 1. 0žujka 1991. bila je pobuna u Pakracu i prvi oružani sukob hrvatske policije i srpskih terorista.
Predsjednik Franjo Tuđman na Veliku subotu, 30. ožujka 1991., na sastanku u Banskim dvorima zapovjedio: “Sutra ujutro do 8 sati Plitvice moraju biti pod našom kontrolom!”.
Akcija je uspješno izvedena, srpski teroristi su otjerani s Plitvica, uspostavljen je red, a operacija će ostati upamćena po prvoj hrvatskoj žrtvi. Poginuo je hrvatski policajac Josip Jović, a sedam pripadnika specijalne policije je ranjeno.
Neprijateljska strana imala je jednog poginulo i više ranjenih. Poginuo je Rajko Vukadinović, “pripadnik milicije SAO Krajine” inače mesar iz Korenice, koji je s puškom u ruci poginuo pokraj pošte na Plitvicama. Osobno sam s kolegom Markom Juričem našao u snijegu pokraj pošte. I fotografirao.
Plitvice – zarobljavanje Gorana Hadžića
Uhićeno je bilo 29 ekstremista. Protiv njih 18 podnesene su kaznene prijave zbog oružane pobune. Među njima je bio i član Glavnog odbora Srpske demokratske stranke Goran Hadžić, poslije “predsjednik” samoproglašene “Republike Srpske Krajine” te haaški optuženik za zločine u Vukovaru.
Prema riječima suboraca, Jović je bio najistureniji u napadu, pucao je u smjeru pošte. Iako je na sebi imao pancirku, netko od terorista ga je pogodio u nezaštićeni dio tijela. Kola hitne pomoći stigla su u trenu, a nakon dužeg čekanja ukrcan je u sanitetski vojni helikopter još uvijek dajući znakove života. No, preminuo je na putu do bolnice.
Mario Zelenika, ondašnji policajac koji je zarobio prvog pobunjenika, potom i Gorana Hadžića, jednog od ideologa pobunjenih Srba, kasnije osuđenog ratnog zločinca. Svog suborca Josipa Jovića i danas dobro pamti.
“Kako ne bih, bili smo jako dobri prijatelji. Bio je veseo, nasmijan, ali istodobno i miran, povučen, jako dobar čovjek, i to ne govorim zato što ga više nema među nama – kaže Mario Zelenika, koji je svjedočio stradanju svog prijatelja Josipa Jovića.
“Probijali smo se prema naprijed i cijelo vrijeme pretrčavali s jedne na drugu stranu ceste kako bismo izbjegli metke. Bili su dobro naoružani i pucali su na nas sa svih strana. Hitac je Josipu prošao ispod pancirne košulje i pogodio ga u predjelu pazuha. Sjećam se, samo je kleknuo, rekao “tata” i pao na cestu. Pritrčao je naš liječnik, ali mu, na žalost, nitko više nije mogao pomoći. A mi smo morali dalje, nije bilo vremena za tugu”, ispričao je za Večernji list Mario Zelenika.
Osim suboraca, uspomenu na Josipa čuvala je ponajviše njegova majka.
“Zahvalna sam svima koji se sjećaju mojeg sina”, govorila bi Marija Jović svakog ožujka na Plitvicama kada bi suborci njezina Josipa, kao i najviši državni vrh, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća te obilježavanjem krvavog Uskrsa nastojali oživjeti uspomenu na Josipa. Da se nikada ne zaboravi.
Bila je ponosna u proljeće 2015. kada je Marija Jović iz ruku hrvatske predsjednice primila odlikovanje Red Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu. Bilo je to prvo odlikovanje koje je Kolinda Grabar-Kitarović dodijelila, nimalo slučajno baš prvoj žrtvi u Domovinskome ratu.
Ganuta do suza, majka Marija zamolila je novinare da javnosti prenesu njezinu poruku pa istaknula brigu o mladima, pozivajući na zajedništvo i odustajanje od međusobne mržnje.
“Kao majka u tuzi i boli, molim Boga za svakoga, da bude mira i reda među nama, da budemo kao braća i sestre, da nema mržnje, jer nema nam koristi od toga”, rekla je tada.
Otišla je samo pola godine kasnije, tiho, u doba kada Hrvatska oplakuje žrtve Vukovara, od bolesti srca, a pokopana je u Aržanu tik do svojega sina.
Marko Marković/Foto:press
