Krvnik iz Škabrnje: ‘Mirno spavam, ja sa sam zapravo spašavao Hrvate’

18 ožujka, 2019 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Zoran Tadić, u Hrvatskoj poznatiji kao ‘krvnik iz Škabrnje’,  zbog teških optužbi da je sudjelovao u egzekuciji 43 civila i branitelja, u razgovoru za srbijanske Vesti da “mirno spava jer zna da nije taj za koga ga predstavljaju”.



Kako bi izbjegao izručenje Hrvatskoj, Tadić iz Australije pobjegao u Srbiju.

Nakon što su prije nekoliko dana zakucali na vrata obiteljske kuće Zorana Tadića (59) u predgrađu Sydneya, australski policajci vratili su se u bazu neobavljena posla. Krvnik iz Škabrnje, pobjegao u Srbiju, što je nedavno, gostujući na TV Pinku kod Milomira Marića, potvrdio i Savo Štrbac, kontroverzni predsjednik dokumentacijskog centra Veritas.

– Poučen onim što se dogodilo Draganu Vasiljkoviću, Tadić je pobjegao u Srbiju. On je ovdje rođen, ima srpsko državljanstvo i u Srbiji se osjeća sigurno – kazao je Štrbac.

Osumnjičen za okrutna ubojstva 30 civila i 13 branitelja

Tadića se sumnjiči da je je 18.11.1991. godine kao zapovjednik tzv. Dobrovoljačkog voda, sastavljenog od dobrovoljaca iz Srbije i BiH te drugim paravojnim skupinama u zoru krenuo napasti Škabrnju. Nakon što su slomili otpor i uništili kuće, staje i crkve, Tadić je među prvima i praćen tenkovima krenuo u Ambar, a potom prema centru sela. Nasilno je iz skloništa izvlačio civile, mahom ženu, djecu i stare ljude. Prijetili su im oružjem, vrijeđali ih i fizički zlostavljali.

U 30 civila pucali su iz neposredne blizine. Djeda i baku Zorana Ražova (54) bodljikavom su žicom zavezali za konjsku zapregu i vukli ih dvorištem. Potom su ih ubili. Zoran ih je nakon 11 dana identificirao na razmjeni na Musapstanu.

Zaposlio se kod Hrvata?

Nakon ubojstva 30 civila i 13 branitelja Hrvata Tadić je još je kratko vrijeme ostao u Ravnim kotarima, točnije u Benkovcu na mjestu načelnika “državne bezbednosti” srpske paradržave.  Do sredine 1992. godine, vidljivo je to i po fotografijama i video zapisima, prešetavao se po okupiranom hrvatskom području s ratnim zločincem Vojislavom Šešeljom i njegovim sljedbenicima.

Zoran Tadić, Šešelju s desne strane

Zbog “dobro odrađenog posla”, stoji u priopćenju, u Benkovcu su mu dali i kuću protjeranih Hrvata. No već sredinom 1992. odlazi prvo u Srbiju, a potom u Australiju. U Sydneyu je, prema policijskim izvorima, zasnovao obitelj, dobio državljanstvo i zaposlio se, navodno, kod australskog Hrvata?!

No kad mu je policija zakucala na vrata već je bio pobjegao u Srbiju.

U svom svjedočanstvu srbijanskim medijima Tadić kaže da sebi nikada neće moći oprostiti što je naivno vjerovao da će do kraja boravka u Benkovcu uspjeti osigurati sigurnost Hrvatima u Podgrađu.

‘Većina Srba ne mrzi Hrvate, ali uvijek ima budala’

“U rujnu 1991. nekoliko dana nakon dolaska, otišao sam u Podgrađe i susreo se s jednim od najbogatijih i najuglednijih ljudi tog mjesta, Nikolom Žilićem. Sinovi su mu ranije otišli u Zadar, što sam apsolutno razumio, a on je ostao sa suprugom Janjom i 12-godišnjom kćeri.

Dugo smo razgovarali, gotovo svaki dan sam dolazio i uvjeravao ga da utječe na ostale Hrvate da ne napuštaju svoje domove, jer nikome nije u interesu njihov odlazak. I dalje me proganjaju njegove riječi: “Zorane, samo tebi vjerujemo. Ako kažeš da idemo, mi ćemo otići. Ništa nije vrjednije od života”, navodi Tadić te ističe kako mu je tada govorio ono što i sada vjeruje, a to je da većina Srba ne mrzi susjede Hrvate i kako ne žele da oni napuste domove.

“Nažalost, uvijek ima budala, a sebi ne mogu oprostiti što ga nisam drukčije savjetovao. A imao sam priliku za to, 19. ožujka 1992. godine, samo dva dana prije nego što će brutalno biti ubijen”, otkrio je pripadnik srbijanskog tzv. Dobrovoljačkog voda.

Ubojstvo Nikole Žilića

Dodaje da je i nekoliko dana prije ubojstva Nikole Žilića u Podgrađu došlo do incidenta kada je jedan pijani vojnik oko jedan po ponoći video upaljeno svjetlo u kući starijeg bračnog para. Nakon toga ga je Žilić ponovno pitao trebaju li ostati ili bježati, a Tadić mu je navodno odgovorio da ostane i da će sve biti dobro. Sada tvrdi da ne može prežaliti što mu tada nije rekao suprotno.

Nikola Žilić je ubijen 21. ožujka 1991. godine u večernjim satima. Prema priči njegove žene, grupa rezervista se pojavila pred kućom oko 21 sat i izvela Nikolu i stavila ga pred zid dvorišta. Pucali su mu u glavu.

Tadić je za “Vesti” opisao i uviđaj nakon ubojstva Nikole Žilića.

– U Podgrađu sam se pojavio već u šest ujutro s Aleksandrom Dračom, pripadnikom Državne sigurnosti. Počeli smo razgledavati tragove, a imali smo sreće jer je cijelu noć padala kiša pa smo našli tragove patika. Obojica smo bukvalno u isti glas progovorili: “Stevo Ivanišević.”

To je bio teritorijalac iz Benkovca koji je uvijek išao u patikama, a znali su ga i po nadimku “Zlikovac”. Uđem u kuću kod Janje, izjavim joj sućut i kažem ono što mi je i danas na duši – da je trebalo da ih tada savjetujem da odu.

Prvo nije željela kazati tko im je upao u kuću, ali je na moju molbu kazala da je riječ o grupi ljudi. Pitam je: “Je l’ i Stevo bio s njima?”, a ona samo klimne glavom. Meni je to bilo apsolutno dovoljno.

Isto jutro smo započeli potragu za njim, ali Ivanišević kao da je u zemlju propao. Obišli smo i cio Kožlovac gdje je živio, a zatim i sva druga mjesta gdje smo mislili da bi mogao skrivati. Uvjeren sam da je odmah pobjegao za Srbiju svjestan što je učinio. Poslije sam čuo da je u Hrvatskoj osuđen na 20 godina u odsustvu, a da trenutno robija u Srbiji, jer je i ovdje izvršio neko ubojstvo. Ako me pitate, sumnjam da mu ovo nije jedini zločin koji je počinio na teritoriji Benkovca – ispričao je Tadić.

Iako su objavili opširniji intervju sa Zoranom Tadićem Vesti nisu objavile njegovu fotografiju

R.I./Foto:arhiv

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •