Lazanski ima zanimljivu teoriju zašto su napadnuti igrači Zvezde u Splitu!

veljača 17, 2019 maxportal
Share Button

Poznati vojni komentator Miroslav Lazanski u kolumni piše o napadu na vaterpoliste Crvene Zvezde na splitskoj Rivi. U tekstu pod naslovom “Rolingstonsi u Splitu, analizira moguće motive napada



Uvodno je napao vaterpolista Aleksandra Kralja koji je skinuo dres smatrajući to neoprostivim grijehom i kapitulacijom.

“Vaterpolist Aleksandro Kralj nije se pokazao u Splitu ni kao pravi član vaterpolo kluba Crvena zvezda, a bogami ni kao muškarac. Skinuti dres kluba za koji igraš, onako ponizno baciti taj dres, je ne samo sportska, već i muška predaja. Što bi običan narod rekao, dotični Aleksandro iz Kotora ispao je obična pi**a.

A reći ono što je on rekao, je indirektno prozivanje Srbije i Srba za sve nedaće na ovim prostorima u posljednjih 30 godina. Jer, što znači zavapiti, doduše, iz hladnog mora u veljači: „Ja sam Crnogorac”?

Znači li to da Srbe treba baciti u more jer su krivi za sve, a da su Crnogorci iz toga izuzeti? Ili, braćo Hrvati, vi i mi Crnogorci smo sada u NATO-u saveznici, nije red da mene tučete, ja sam vaš saveznik, udrite po Srbima, oni nisu u NATO-u.”

Nakon što je neprimjereno, odvratno i neukusno izvrijeđao Aleksandra Kralja Lazanski analizira što bi mogao biti razlog napada na Crnogorca koji igra za Zvezdu:

“Ili je ovo, zapravo, samo osveta Splita Crnoj Gori zato što Podgorica neće vratiti Splitu bivši školski brod Jugoslavenske ratne mornarice „Jadran”, koji sada plovi pod crnogorskom zastavom. Za kupovinu tog broda davnih godina, kao pojedinac, najviše para dao je pokojni kralj ujedinitelj Aleksandar ( Lazanski tu poslovnično laže, op. Maxportal). Pa je morem u Splitu, umjesto „Jadrana”, zaplovio siroti Crnogorac Aleksandro Kralj.

Ipak, postupak Splićana nije fer, jer ako su već oprostili Crnoj Gori pljačke i paljevine crnogorskih rezervista u uniformama JNA na području Dubrovnika 1991. godine, otimačinu jahti i čamaca, tiskare u Konavlima i opreme s dubrovačkog aerodroma, mogli su i ne napasti Crnogorca u dresu Crvene Zvezde. Istina, nisu mladi Splićani znali čije srce kuca ispod Zvezdinog grba na majici. I za koga kuca. Jer, u profesionalizmu smo, zar ne? Nema emocija, samo lova…”

U nastavku piše o svom iskustvu iz Splita, splitskim rolingstonesima i  razgovoru s Tončijem Vrdoljakom

“Split je neobično mjesto, njega su godinama unazad nastanjivali tzv. rolingstonsi, odnosno ljudi iz Dalmatinske zagore, za koje stari Splićani kažu da su se s kamenjem s brda skotrljali u grad. I pitomci Vojnopomorske akademije u vrijeme SFRJ svojedobno su u Splitu doživljavali bacanje u more, jer se rolingstonsi moraju dokazati i u mržnji i u divljini. Samo se o tome nije mnogo pisalo.

Jednom sam, početkom osamdesetih godina, za Televiziju Zagreb napravio reportažu o raketnoj fregati F-31 „Split”, kao najbolje naoružanom ratnom brodu u toj kategoriji i tonaži na Mediteranu po ocjeni talijanskog vojnog magazina „Rivista maritima”. Tu ocjenu sam iznio u reportaži, dakle to nije bila moja ocjena, već ocjena talijanskog vojnog lista, što sam i naglasio. Kada sam 15 dana poslije prikazivanja te reportaže na televiziji pio kapuccino u kafiću „Semafor” u Splitu, u društvu komandanta fregate „Split” Ive Milišića, dvojica mladića koja su sjedila za obližnjim stolom neprekidno su me mrsko gledala.

– Što je ovima, barba Ive?

– A ništa, ne vole vojsku.

– Čekaj pa fregata nosi ime grada Splita, zar nisu ponosni na to?

– Ne razumiješ ti rolingstonse. Svi mi oficiri i podoficiri na posao u Splitu dolazimo u civilnoj odjeći, presvlačimo se na brodu, ili u kasarni. Nema nas u uniformama u gradu i tako je to već godinama.

Što bi rekli vojnici, siroti Aleksandro je bio u uniformi Crvene Zvezde, taj je klub sinonim Srba, Srbije i srpstva i Aleksandro je odletio u more. Mogao je iz mora da viče i „vraćamo Jadran” – ne bi pomoglo, jer grb Crvene Zvezde je veliki izazov. Ne može svako da ga nosi.

Plakao je Split na Rivi kad je razarač „Dubrovnik” 1934. dovezao iz Marseillea ubijenog kralja Aleksandra. Nogometni Poljud plakao je u svibnju 1980. godine kada je umro Maršal. Igrao je Hajduk protiv Crvene Zvezde. I kada je spiker objavio da je Tito umro, na stadionu je zavladala grobna tišina. A zatim pjesma cijelog stadiona: „Druže Tito, mi ti se kunemo da s tvoga puta ne skrenemo!” Cio stadion pjeva, a igrači Crvene Zvezde i Hajduka stoje pomiješani na terenu i plaču.

– Ti si plaka tada na Poljudu, optužio je Antun Vrdoljak mnogo godina kasnije u jednoj televizijskoj emisiji Hajdukovog beka Mužinića.

– I ti si plaka, vidija san te! – nije se dao Mužinić.

– A ne, ja san otvorio viski! – na to će Vrdoljak. U Titovoj Jugoslaviji snimio je svoje najbolje filmove, a sve je financirala država.

Na kraju Lazanski pokušava poentirati informacijama kako su Hrvati i u Zagrebu i Splitu iskazivali masovno oduševljenje pri dočeku i ispraćaju diktatora.

“Postoji u arhivama jedan nijemi film. Kralj Aleksandar i kraljica Marija dolaze u Zagreb 1930. godine, narod na Jelačić placu oduševljeno kliče kralju i baca cvijeće, 1934. ubijenog kralja voze kroz Hrvatsku za Beograd, pored pruge narod kleči, moli se i plače, 1937. knez Pavle i kneginja Olga na Jelačić placu u Zagrebu, narod oduševljeno kliče, godina 1941.

Nijemci na tenkovima ulaze u Zagreb, narod oduševljeno kliče i baca cvijeće, nekoliko dana kasnije Pavelić drži govor na Markovom trgu, narod oduševljeno kliče, 1945. godine partizani ulaze u Zagreb, narod stoji sa strane i znatiželjno promatra, ali bez klicanja i cvijeća. Nekoliko dana kasnije Tito drži govor na Markovom trgu s istog prozora gdje i Pavelić 1941, narod sluša i povremeno pljeska, Tito umire 1980, narod na Glavnom kolodvoru ispraća Plavi volak i plače. Tuđman pobjeđuje na izborima 1990, narod oduševljeno kliče, Tuđman umire krajem 1999, narod plače na ulicama Zagreba…

I sada se čudimo što je siroti Aleksandro skočio u more”, zaključuje tekst Lazanski.

“Oduševljenje” koje narod iskazuje prema diktatorima nikad nije izraz iskrene volje naroda, a Kraljevina Jugoslavija, NDH i Titova Jugoslavija bile su države s političkom diktaturama pa je zaključak koji želi nametnuti Lazanski potpuno promašen.

U novijoj hrvatskoj povijest Hrvati su masovno oduševljenje iskazali nekoliko puta – pri dolasku pape Ivana Pavla II., nakon ulasku Hrvatske vojske u Knin ili na dočeku Vatrenih iz Rusije. To je bila iskrena narodna emocija koja se ne može uspoređivati s “oduševljenjem” Hrvata carom Franjom, kraljem Aleksandrom, Pavelićom ili Titom.

M. Marković/Foto:screenshot

 

Komentari
Share Button