Marko Ljubić: Kome bi, kako i zašto svojom kandidaturom Karamarko izazvao noćne more?

veljača 9, 2020 maxportal
Share Button

Možebitni ulazak pomalo istisnutog iz HDZ-ovog članskog, a pogotovo hijerarhijskog ustroja stranke, bivšega predsjednika Tomislava Karamarka u natjecanje za predsjedničku stranačku poziciju, nikako nije samo pokušaj vraćanja političkih pozicija tome čovjeku i dijelu bliskih suradnika, nego ponajvažniji mogući događaj u razvoju političke scene u Hrvatskoj.



Tu čak i nije bitno, a uopće nije presudno, što će sam Karamarko javno izgovoriti, pod uvjetom da ne bude veći antifašist od Plenkovića, te ako se osmjeli iskoračiti vidljivo iz plenkovićizirane bezličnosti gole vlasti i razarajuće antihrvatske pozicije pobjednika Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, čija je zla ćud skrivena pod formom antifašizma, prilagođavajući se potencijalnim trendovima u članstvu i pogotovo onim osluškujućim u izbornom tijelu, koje vapi za uspostavom pobjedničkog duha obnove i obrane države, ali koje ne odlučuje izravno, iako presudno jest neizravno, koliko je bitna stvorena javna percepcija o njemu i o njegovom političkom profilu.

Ta javna percepcija desničara, do radikalnog desničara, koliko mu je do jučer na političkoj sceni bila otegotna okolnost u Hrvatskoj posve oslonjenoj na pretežite europske procese, danas bi mu mogla biti zlatni politički rudnik, a cijela konstrukcija bi se mogla srušiti na glavu mainstream inženjera i zatrpati ih duboko u oknu.

Naime, suverenistički globalni procesi, nastali kao odgovor na lijevo-liberalno globalističko divljaštvo, u Rusiji, Americi i Velikoj Britaniji, zatim u većini zapadnoeuropskih zemalja, s odavno jasno etabliranim antiglobalističkim politikama u Srednjoj Europi, danas svaki otklon od Plenkovića u Hrvatskoj, nameću kao pristup tim trendovima, a u hrvatskom političkom spektru, kao povratak nacionalno-kršćanskom profilu politike. Definitivno, ili će europski narodi kako piše Douglas Murray propasti i nestati sa scene, ili će se vratiti korjenima.

Je li dakle Tomislav Karamarko jamstvo povratka hrvatskim korjenima?

To još nitko sa sigurnošću ne zna, niti je on, iskreno rečeno razvojem svoje karijere to nekome mogao jamčiti, no u javnosti postoji percepcija da u HDZ-u, jedino uz Petra Škorića, koji se neovisno kandidirao za podpredsjednika stranke, Karamarko ima dokazani politički profil tzv.čistog i neskrivenog desničara.

Karamarkova je sreća što to tek može dokazati.

Miro Kovač, Stier i Penava jesu desničarili, što uz krajnje lijevoga liberalnog globalistu Plenkovića i nije bio neki pothvat, jer je u odnosu na Plenkovića i Podolnjak turbo-desničar, iako mu je veća kvalifikacija desno uho nego politička ideja, ali, niti su se izvan glasovanja protiv Istanbulske konvencije, pri sigurnoj okladi da će ratifikacija proći u Saboru, pa neće omesti Plenkovićeve planove i naljutiti ga egzistencijalno i izazvati posljedice po njih, niti kao suparnici danas imaju i jednu jedinu uočljivu državno-političku razliku u odnosu na postojeće rukovodstvo. Čak i da imaju, čak i kad imaju, rijetko tko im ozbiljno vjeruje da su bitno drugačiji.

Njihova kandidatura i eventualni uspjeh, u koga ruku na srce bar u javnom prostoru najmanje vjeruju oni sami, značila bi samo personalnu promjenu, a sve drugo bi bilo iznenađenje, značilo bi djelimičnu relaksaciju nacionalnog političkog prostora, a u biti gotovo u svemu podudarne globalističke politike, ili bar, teško zaostajanje u buđenju Hrvatske.

Tu scenu u HDZ-u jedino može protresti Karamarko, a za to čak nije uvjet njegova pobjeda. Kovač, Stier i Penava, čak i da pobjede Plenkovića, ne mogu i neće izazvati takve potrese na ukupnoj političkoj sceni. Jer, po svemu što su do sada izjavili, ako isključimo to da su mrvicu narodniji ili kršćanskiji od Plenkovića, kome svojski kršćanski štih ovih dana daje, jednako kao “vitez” Reiner ili monsinjor Miklenić, dio crkvene hijerarhije, počevši od prijema kod pape Franje, dokazanog globalističkog pretorijanca sa svojim prosvetosavskim crkvenim hijerarhijskim trabantima u Hrvatskoj i naglo uskrslog dušebrižništva za svetošću svetog a mainstream nepriznatog Stepinca, oni nikoga u Hrvatskoj ničim ne mogu potaknuti na nadu.

Jedino jamstvo i jedino što su ponudili je neka vrsta mostovske petrovljevsko-buljovske, ili najnovije škorinovske priče – mi smo bolji od njih. Što god to značilo.

To bi i moglo proći da primjerice mostovska priča nije završila takvim nacionalnim debaklom, koga još jedino ne vide nekolicina slijepaca i promostovskih očajnika i da godinama ljudi nisu isprobavali tu vrstu relkovićijanskih ili Markićkinih jamstava, koja su uredno ostavljala sve pogubnije političke posljedice, što su izgledala izvjesnije i sigurnije.

Tu priču je zadnji ponudio Škoro, doslovno bez ičega politički relevantnog, samo na otpor prema režimu, negaciju postojećega i možda ponajvažnije, uz osobni nacionalni ugled ostvaren doduše na estradi a ne u politici, no, padom te priče pod neobjašnjivim okolnostima u zadnjem tjednu kampanje za predsjedničke izbore, priča, ne samo da je potrošena, nego je potpuno onemogućila, ili svela na minimum, mogućnosti nove mostizacije Hrvatske.

MOST i bezbojnost političkog profila navodne alternative, od MOST-a, preko Škore do HDZ-eove alternative oko Kovača, Stiera i Penave uključivo i tzv.konzervativnokršćanske skupine oko Markić, Petir do dijela crkvene hijerarhije skrivene iza laičkih pravovjernika, mogu preraspodijeliti personalni utjecaj u Hrvatskoj, ali glavne, inače pogubne, procese ne mogu, a vrlo vjerojatno ni ne žele ili ne smiju spriječiti.

Tu je na sceni Karamarko, iako nikako nije jedini, jer se takve politike pokušavaju legitimirati oko jednoga dijela Suverenista i Ante Đapića. No bi mogao biti najvažniji pokretač te scene.

Prije njega, na nacionalno-političkom spektru namjere zaustavljanja tih procesa istaknuo je snažnije i neoborivije programski nego itko nakon Tuđmana, predsjednik stranke DESNO Anto Đapić, a dijelom obećanja i uspjehom na europskim izborima novoformirana platforma Suverenisti, koji duguju hrvatskom narodu jasnu artikulaciju svoga programa, pa se jedini oni ne trebaju bojati posljedica eventualnog Karamarkovog političkog povratka.

Od Karamarka se to očekuje. Tu je i u tome je njegova potencijalna snaga i moć, a to mu je i potencijalno najveća mina pod nogama.

Jednostavno, ne smije ne izići sa suverenističkim programom i par takvih poruka, a pogotovo se ne smije povlačiti pod udarima mainstreama i pokušati se braniti od etikete radikalnog desničara.

Ukoliko Karamarko iziđe s jasnim suverenističkim tezama povratka HDZ-a izvorištu, on ne mora pobjediti da bi njegov povratak bio uspješan. U tome mu poučak može biti Škoro, koji bi bio uspješan da je nametnuo vrijedne nacionalne politike i s tri puta manje glasova na predsjedničkim izborima, a samo je pitanje dana kad će posve mostiziran ostati prošlost na političkoj površini, usprkos gotovo 25 posto ostvarenih glasova na predsjedničkim izborima, jer je cijelu priču gradio na negaciji i nadi u promjene, koje nitko nije mogao, niti danas može prepoznati kao jasnu viziju.

Karamarko bi svojom kandidaturom najvjerovatnije spriječio nacionalno opasni Plenkovićev trijumf, a Bog zna što bi se moglo dogoditi u drugom krugu utrke za predsjednika HDZ-a. Ništa nije sigurnija oklada članstvu od poziva moći, a bez trijumfa u prvom krugu Plenković s nacionalnim profilom kakav ima, posve ostaje bez te moći, što znači – vrlo smjenjiv.

Karamarko bi svojom kandidaturom, s jasno uočljivim i suverenističkim razlikama u odnosu na Plenkovića posve ogolio Kovača, Stiera i Penavu i natjerao ih biti ono što do sada nikada nisu bili, bar ne u prepoznatljivoj mjeri. Zatim bi, iako formalno u HDZ-u, čak i ako ne postane predsjednik, prisilio stranku na pametniji odnos prema nacionalnim vrijednostima ili bi došlo do pucanja i onako u drugačijem plenkovićiziranom izdanju, ali i sve sudionike nacionalno-kršćanskog spektra da se umjesto negacije HDZ-a započnu baviti stvaranjem ozbiljnih političkih programa. To bi uništilo izvorišnu paradigmu MOST-a, nestale bi bezbojne političke strukture i pojave, točno bi se vidjelo tko se za što, a ne protiv čega zalaže.

Zato bi Karamarko, nakon što puno toga nije uspio na čelu HDZ-a, možda postigao nacionalno dragocjenije rezultate samom kandidaturom danas, bez obzira na konačan rezultat. Svakako bi njegova kandidatura bila, izuzev ako bi on pokušao biti suprotnost kreiranoj javnoj percepciji, razlog nemirnog sna mnogima u Hrvatskoj, pogotovo umjetno nametnutim alternativama MOST-u i Škori.

Dakle, jedino bitno pitanje uz moguću kandidaturu Tomislava Karamarka za šefa HDZ-a je, hoće li se usuditi javno reći da je pobjednička paradigma Drugog svjetskog rata suprotnost svemu na čemu je obnovljena i obranjena današnja hrvatska država i da je ta paradigma smrt za hrvatski narod, nasuprot slobodi obnove i obrane države devedesetih, hoće li se usuditi reći i uspostaviti političku platformu nacionalnog suveteniteta u savezu sa stvarnim a ne bezbojnim i beskarakternim protagonistima, koji samo potvrđuju opstanak opakog i destruktivnog poretka.

To, jedino takav iskorak bi bio dobitak.

Marko Ljubić/ Foto:pxll

 

Komentari
Share Button