Marko Ljubić: Podmukle Pupovčeve komponente srpstva i ‘hrvatsko divljaštvo’

studeni 14, 2020 maxportal
Share Button

Pupovčeve riječi izrečene u Saboru poslužile su jednom hrvatskom tjedniku za dokazivanje folklornog i prigodničarskog hrvatstva s dnevno političkim efektima i s ciljanim izazivanjem pljeska uz ovacije dijela javnosti – “bravo naši”, što je Pupovčevim Novostima posljedično poslužilo kao volej da mogu zajaukati – eno ustaša, hoće nas klati.



Iako to izgleda kao sukob, to je u svojoj biti interesno partnerstvo, jer tjednik ni ne pokušava razotkriti bit stvari, a Novostima kao i obično nije poslanje baviti se ozbiljnim pitanjima, nego bildati ugrozu. Niti bi tjednik mogao bez srpske opasnosti, niti “Novosti” bez ugroze.

Zato su još jednom demonstrirali organsku međuovisnost, lice i naličje jednoga poremećaja.

Evo što je Pupovac rekao u Saboru:

“Onaj tko misli da bi identitet Srba u Hrvatskoj trebao biti sveden na tradicijsku kulturu, pravoslavlje ili ćirilicu, ali tamo gdje oni kažu da je moguće, ne razumije ništa, a bojim se da tako razumije i hrvatski identitet. Za Srbe u Hrvatskoj postoje tri važne komponente identiteta, a to su (1) slobodarstvo, (2) ustavni patriotizam i (3) antifašizam”.

Bit je u sljedećem:

Prvo, postoje različite vrste i forme identiteta: od osobnih, grupnih, lokalnih do najširih zajednica, a jedina zajednica u kojoj identitet dobiva i političku dimenziju prerastajući u politički identitet je nacija. Srbi u Hrvatskoj ne mogu imati specifičan politički identitet, jer identitet počiva na subjektivitetu, a u unitarnoj nacionalnoj državi ne mogu, niti smiju postojati dva nacionalna politička subjekta, tako ni identiteta. Zato hrvatski Srbi moraju svoju specifičnost održavati na “tradicijskoj kulturi, pravoslavlju i ćirilici” a nikako na političkom srpstvu kao posebnom subjektu i identitetu.

Drugo, slobodarstvo nije specifično srpska komponenta u Hrvatskoj, niti se neka manjinska zajednica u Hrvatskoj smije određivati slobodarstvom kao svojom specifičnom komponentom. Nužno se nameće pitanje, zar je većinski narod manje slobodarski, i što je najgore, nije li to zaobilazno etiketiranje većinskog naroda sumnjivim, opasnim i antisrpskim, ili u najmanju ruku primitivnim, kome sloboda ne bi pala na pamet, kome ne treba sloboda i koji ne može bez tutora koji ga treba poučavati i darovati mu slobode koliko može podnijeti da se valjda ne zadavi od nje?

Uzimajući slobodarstvo kao specifikum svoga ukupnog identiteta iskazuje se jasna politička namjera osporavanja dobrih običaja i političke naravi većinskog naroda. S druge strane, povijest Srba u Hrvatskoj se apstrahira i glorificira kao povijest borbe za slobodu, čime se iz društvene i nacionalne memorije i većinskih Hrvata i manjinskih Srba politički brišu povijesne činjenice.

Recimo, golema zla, agresivnost, nasrtaji, imperijalne pretenzije i prije svega vojna agresija devedesetih protiv hrvatskog naroda, predstavljaju se pozitivnima i borbom za – slobodu. Jer kad je netko toliko slobodarski, što drugo pretpostaviti nego da je sve što znamo i pamtimo kad su Srbi u pitanju – borba za slobodu? Praktično, samo par dana uoči Dana sjećanja na okupaciju Vukovara, Pupovac ističući slobodarstvo kao jednu od tri komponente identiteta hrvatskih Srba, doslovno poručuje da je okupacija Vukovara sa svim užasima bila borba Srba za slobodu.

Kako inače povezati slobodarstvo kao jednu od tri ključne komponente Srba s klanjem koje su Srbi napravili u Vukovaru, ali i na tolikim mjestima, uvijek na hrvatskom ozemlju, toliko puta kroz suvremenu povijest?

Treće, ističući ustavni patriotizam kao drugu komponentu srpskog identiteta, Pupovac ili ne zna sadržaj filozofsko – političke kategorije ustavnog patriotizma ili, ako zna, što je realnije, Srbe u Hrvatskoj predstavlja kao nedodirljivu i nadnaravnu kategoriju, koja propisuje pravila koja se na njih ne odnose. Ustavni patriotizam je model formiranja tzv. nepovijesnih nacija, koje nisu povijesno evoluirale iz povijesnih naroda, nego su nastajale obično na uništenju autentičnih skupina, kolonizacijom ili stvaranjem političkih zajednica i nacija tek s uspostavljenim državama.

To se odnosi recimo na američku, australsku ili novozelandsku naciju. Svojevrsni tip ustavnog patriotizma imamo u Velikoj Britaniji, a omiljeno je pomagalo u federacijama ili višenacionalnim državama, gdje se za ustavni patriotizam zalažu brojniji narodi, što im služi kao strateško sredstvo brisanja nacionalnih identiteta malobrojnijih naroda. Takav slučaj bio je jugoslavenski patriotizam ispod kojega se snažno širio srpski nacionalni program, a danas smo suočeni sa silovitim pokušajima nametanja ustavnog patriotizma Bošnjaka u Federaciji BiH.

Ustavni patriotizam je u suvremenoj političkoj misli nastao u Njemačkoj kao s jedne strane izravna posljedica njemačkog kompleksa zbog nacizma, a s druge strane, kao model ujedinjenja Njemačke. Dolf Sternberger, koji je u FAZ- ovom uvodniku 1979. godine prvi izišao s tom verzijom novog njemačkog identiteta, čak je iz svoga imena brisao slovo “A”, pa je od Adolfa postao Dolf. No, sedam godina kasnije Juergen Habermas je razradio cjelovit filozofsko-politički koncept ustavnog patriotizma.

Temelj toga koncepta je građanska država i građansko političko pravo.

E sad, ili Pupovac promičući tu paradigmu u Hrvatskoj kao temeljnu komponentu Srba u Hrvatskoj, želi javno poručiti da je hrvatski narod nepovijesni narod bez političkog identiteta, ili da je hrvatski suvremeni politički identitet trajno kompromitiran s NDH, pa je jedino moguće odustati od nacionalnog identiteta i graditi sasvim novi na današnjim ustavnim temeljima; naravno, ne bez presudne suglasnosti Srba. Ili Hrvate smatra Indijancima, Aboriđinima, Inkama i sličnim egzotičnim ili nestalim narodima, domorocima?
Tako ispada.

Te mogućnosti su posve logične za pretpostaviti, jer su duboko utemeljene u srpskom imperijalnom projektu starom preko 150 godina, koji negira hrvatsku naciju i državnost, pri čemu se za tu negaciju i trajnu kompromitaciju koriste monumentalne krivotvorine iz Drugog svjetskog rata i nakon njega. Tako dolazimo do treće Pupovčeve komponente – antifašizma, čime se agresija na Hrvatsku predstavlja antifašizmom i slobodarstvom, a prijelazna faza prema oslužbenjavanju toga narativa je agresiju svesti na građanski rat.

Da se Pupovac istinski zalaže za načelo ustavnog patriotizma, prva stvar koju bi promovirao i uradio, bila bi – imperativno zahtijevati brisanje ustavno-zakonskog prava nacionalnim manjinama na zajamčene zastupnike u Saboru i zajamčena mjesta u institucijama javnih, regionalnih i lokalnih zajednica, jer je načelo ustavnog patriotizma u potpunoj i nepomirljivoj suprotnosti s politikama za koje se zalaže, koje ostvaruje i koje mu Ustav jamči. Naravno, to mu ne pada na pamet. Zato je njegovo zalaganje za ustavni patriotizam opasna podvala.

Četvrto, upravo preko prve dvije komponente, slobodarstva i ustavnog patriotizma nužno dolazimo do treće, do antifašizma. Jer upravo ta platforma u Hrvatskoj Pupovcu, bivšim pobunjenim Srbima i današnjoj Srbiji, služi kao okvir za održavanje srpskog imperijalizma živim, a program Srbije do Jadrana aktualnim u nekom budućem vremenu. Pupovac i Srbija nemaju snage nakon vojnog poraza na temelju realne moći Srbije i Srba u Hrvatskoj održavati i ostvarivati ni minimalnu institucionalnu poziciju u Hrvatskoj, bez uporišta u anacionalnoj platformi antifašizma.

Ta platforma im omogućava, uz sve već navedeno za prve dvije komponente, vrlo širok savez s čitavim nizom manjinskih skupina u Hrvatskoj, a uz njih, što je jako bitno, omogućuje i sinergiju s lijevo-liberalnim globalističkim silnicama. Zbog toga je Pupovcu bitan Srb, Jadovno, Jasenovac, zbog toga mu smeta Za dom spremni, HOS i zapravo sve što predstavlja bilo kakvu slobodarsku težnju ili komponentu nacionalnog identiteta hrvatskog naroda. I zbog toga se nikako ne smije pristajati na institucionalizaciju ovih njegovih ideja i programskih političkih ciljeva.

Zbog toga svega, Pupovac na sve načine održava Erdutski sporazum temeljem statusa Srba u Hrvatskoj, jer mu to omogućava status druge strane, i zbog toga Hrvatska, ako želi opstati, ne smije pristajati na to.

Jedan od najopasnijih modela borbe protiv ovih krajnje podmuklih političkih programa je hrvatski primitivizam i divljaštvo, s kojima se kompenzira neznanje i izravno potpomaže velikosrpska destrukcija i imperijalizam, kakav vidimo u spomenutom tjedniku, koji je kao odgovor na ove tri komponente dodao i perverznu četvrtu u kontekstu klanja i Jasenovca.

Marko Ljubić/ Foto: rts

 

Komentari
Share Button