Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata, prvi predsjednik Vlade RH i posljednji predsjednik Jugoslavije, dao je opširan intevju Novom listu u kojme je govorio o aktualnim političkim temama, ratu u Ukrajini, o ratnim danima kad je bio partizanski kurir, ali i njemu omiljenim ideološkim i povijesnim temama.
Na početku razgovora bocnuo je bivšeg šefa kabineta Tomislava Karamarka: “Sačekajte malo, moram staviti Karamarka”, započeo je razgovor doskočicom 88-godišnji Stjepan Mesić. Morao je, naime, promijeniti bateriju u slušnom aparatu.
No, nakon te pošalice ostatak razgovora protekao je ozbiljnijem tonu. Veli Mesić da često putuje, da ga zovu i ugošćuju po cijelom svijetu, ali da ima i neprijatelja. Kad ga pitamo tko su oni, Mesić znakovito odgovara: “Moji neprijatelji su neprijatelji demokracije.”
Mislima i riječima vraćamo se u Mesićevo djetinjstvo u ratom pogođenoj Slavoniji. Godina je 1942., a u fokusu nam je provjera Mesićevih sjećanja oko ratnih zbivanja i njegove, doduše male, uloge u njima. Navodimo ga da se prisjeti generala Ivana Miškovića Brka koji je nedavno napunio 102 godine, ali i njegovog vršnjaka Josipa Manolića.
Razgovor započinjemo anegdotom vezanom uz poznanstvo i suradnju generala iz Premanture, Ivana Miškovića Brka, i Stjepana Mesića usred Drugog svjetskog rata u Slavoniji, kad je Mesić neko vrijeme bio kurir ondašnjim partizanima.
– U jednom dijelu Miškovićeve biografije pojavljuje se i Vaše ime u kontekstu sudjelovanja u partizanskoj borbi. On kaže da ste vi djeca tada bili kurirčići?
– Ima istine u tome, ali ne baš tako formalno. Moj je otac je bio predsjednik našičkog Okružnog narodnooslobodilačkog odbora u Papuku. Našice su bile više puta oslobođene, ali se neprijatelj često vraćao. Nijemci i ustaše bi se povukli pa bi opet nakon par dana išli osvajati ta područja. Ja sam 1942. imao osam godina i išao sam u partizansku osnovnu školu, ali kada bi se dogodio zbjeg, išli smo svi zajedno pa bi se brzo vratili natrag.
U naš su štab često dolazili razni partizanski funkcionari ili delegacije. Sjećam se da je jednom prilikom bilo najavljeno da će doći dva brata partizana iz Slavonskog broda, da bi tek poslije saznao da su to zapravo Istrani koji su pobjegli iz Premanture kad su tamo fašisti preuzeli vlast. Bili su to Ivan Mišković Brk i njegov brat Milan. Vrlo su brzo napredovali, ali tada nisam znao koje su činove imali.
– Kad je to točno bilo?
– Pa recimo krajem ’43. ili početkom ’44. godine. Moj je otac tada svima najavio da dolaze drugovi s brodskog područja. Ja sam tada bio u štabu, sa mnom je bio prijatelj Bokun, i više smo puta po partizanskoj stazi nosili poštu iz štaba mog oca do, recimo, kotarskog odbora. Ako je službeni kurir bio spriječen, a trebalo je prebaciti nekakvu poštu ili odnijeti informaciju, onda bi mi poslužili da to i odnesemo. U tom sam smislu upoznao Brka i ostali smo u komunikaciji. Doduše, u početku je samo moj otac surađivao s njime. Zvao se Josip Mesić Tovariš, to mu je bilo konspirativno ime, recimo moj stric je bio Busugin, drugi stric Komunardo, tetak Jaružar i tako dalje.
– Kada ste kasnije opet čuli za Brka?
– Više puta, kroz razgovor, ali posebno u vrijeme Brionskog plenuma 1966. godine, kada je u raspravi o djelovanju obavještajnih službi Brk odigrao svoju najvažniju ulogu jer je srušio Aleksandra Rankovića koji je gradio sustav tih službi. Taj je sustav vremenom postao suviše okoštao i nije dozvoljavao nikakve nove demokratske vjetrove. UDBA je uvela preveliku kontrolu nad građanima i institucijama.
U vrijeme rata je to bilo razumljivo, ali kasnije su neki zadržali taj uzorak koji je bio čista kopija ruskog sistema. Brk je tu odigrao presudnu ulogu da se popusti, da se cijelo društvo demokratizira, pa mi je uvijek bilo posebno drago da sam ga upoznao još kao dijete. Brkova uloga je bila velika, pa i za buduće demokratske promjene.
– Za rođendan ste mu poklonili kišobran. Zašto?
– Pa to je bila neka moja simbolika. On je zaštitio Hrvatsku od Rankovićeve “kiše”, a sada kada je star da se sam zaštiti od obične kiše. Općenito me taj čovjek uvijek oduševi. Ima 102 godine, a normalno hoda, komunicira, slavi rođendan u odijelu i kravati. Ima izvrsnu memoriju. Evo, sjeća se mene kao djeteta. Inače, njegova se uloga u demokratskim promjenama u Jugoslaviji na neki način tiče i mene.
– Kako to?
– Godine 1966. je Ranković, dakle, pao, a godinu ranije sam ja izabran u Sabor SR Hrvatske na građanskoj listi, jedini u Jugoslaviji. Kandidirala me grupa građana i pobijedio sam. Socijalistički savez je kandidirao svoje. Znate, svi su u mojoj familiji bili partizani, a ustaše su mi ubili 11 članova porodice, baku i djeda na brutalan način. Ipak, očito je prije toga bilo i ljubomore jer sam se želio politički angažirati pa me Partija kaznila i onda sam se ja iz dišpeta kandidirao, jer mi je to zakon omogućio. Ponavljam, radi se o ’65. godini, tada je to bilo moguće, ali nitko nije iskoristio, možda i iz straha.
Dakle, ako je potencijalni kandidat na sud doveo najmanje 100 punoljetnih građana koji su bili spremni potpisati, mogao si se kandidirati. Ja sam ih doveo više od 200 i tako došao u Sabor. Jedini koji je došao ispred grupe građana. UDBA je bila jako nakostriješena jer se nešto dogodilo bez znanja političkih institucija i ostalih organa. Bilo je i raznih podmetanja. Srećom, brzo dolazi Brionski plenum i cijela Rankovićeva garnitura odlazi u povijest.
– Sjećate li se možda i Josipa Manolića iz tih vremena? Oon i Mišković su vršnjaci, obojica imaju 102 godine?
– Kada je bilo jasno da će Drugi svjetski rat završiti i da će Njemačka izgubiti, procjena Tita je bila da će Nijemci povlačiti iz Grčke i da će te formacije prolaziti kroz Slavoniju. Tada je bilo sasvim sigurno da će doći do velikih borbi između partizanskih jedinica i Nijemaca. Odluka je bila da se napravi jedna provizorna pista u selu Voćin u Papuku, gdje bi se spuštali saveznički avioni koji bi odvozili nas djecu i žene, ali i ranjenike, na Siciliju pa onda u kompleks izbjegličkih logora El Shatt u pustinji na poluotoku Sinaju u Egiptu.
Međutim, kada su naše kolone krenule iz Pakraca, Orahovice, Broda i ostalih mjesta prema toj pisti, Nijemci su to saznali i bombardirali tako da avioni nisu mogli sletjeti. Dolazi naredba da se svi zaustavimo. Preko Drave je već stigla Crvena armija i bilo je sigurno da krenemo prema tamo.
– Zbjeg se, dakle, preusmjerio prema Virovitici?
– Tako je, morali smo se povući jer su se očekivale velike borbe, a mi bi samo smetali. Naše su brigade bile jako i mogle su prihvatiti borbe i Nijemcima. Bila je tu iznimno moćna Dvanaesta slavonska udarna proleterska brigada. Prelazimo u Mađarsku, tamo nas preuzima Crvena armija, bilo nas je 40-ak tisuća.
Kasnije smo se, nakon žestokih borbi na Srijemskom frontu, vratili natrag. Tko nas je vodio? Upravo Joža Manolić je bio na čelu te naše kolone koja je prešla Dravu.
– Zadnji put kada smo razgovarali, na obilježavanju 100-te godišnjice Proštinske bune, prvog ustanka protiv fašizma, prigodno ste spominjali današnji rastući povijesni revizionizam. Mladima se danas sistematski uvaljuje misao da se radi o iskazivanju slobodne volje ako se, recimo, ne osuđuje fašizam i blagonaklonost prema ustašama ili nacizmu”
– Revizionizam je najopasniji kada želi pretvoriti pobjednike iz Drugog svjetskog rata u gubitnike, a gubitnike pretvoriti u pobjednike. To se danas ne radi na vulgaran, već na smišljeni način. Najprije idemo, kao, pomiriti ustaše i partizane. Oni se ne mogu pomiriti jer su to ideologije. Fašizam je u ideji i u izvedbi zločin. Dakle, i ideja i izvedba.
Komunizam može biti ideja, ali sam po sebi nije zločin. Naravno, zločina je bilo svugdje, pa i u najdemokratskijim sistemima. Ali to su individualne stvari, ekscesi, i za njih je nadležno pravosuđe. Komunizam je jedna globalna ideja koja može samo egzistirati kao ideja. S pogreškama koje su postojale, od Staljina pa nadalje, jasno je da je takva ideja neostvariva i ne može biti opasnost za svijet.
S druge strane, za svijet su opasne proustaške, profašističke i pronacističke snage koje se, moramo priznati, pojavljuju i bude u Europi. Štoviše, približavaju se i ulaze u političke i društvene strukture. To je opasno.
– Mislite li da država zatvara jedno oko na te pojave?
– Mislim da zatvara oba dva oka. Naši političari nisu pravi političari, ne razumiju o čemu se radi. Jer, gledajte, ako država plaća revizioniste koji tvrde da je, recimo, logor Jasenovac radio i poslije rata, možemo samo reći da je to notorna laž. Ali država plaća te proustaše da plasiraju neistinu, ne samo kod nas, već i drugdje. Jasenovac je imao za cilj ukloniti, ne iz prostora, nego iz života, sve one koji su različiti. I Židove, i Srbe, i Rome i tako dalje. Sada se pojavljuju oni koji tvrde da je Jasenovac radio i poslije rata.
– O čemu se radi?
– Jasenovac je razoren nakon što je dio zatvorenih logoraša pokušao proboj. Ustaše su razorile logor, iselili logoraše, pobili najveći dio i on nikada više nije radio jer nije imao gdje raditi. Sve je bilo minirano. Završava rat i 25 sela oko Jasenovca biva spaljeno, a stanovnici ubijeni.
Oni koji su preživjeli kasnije se vraćaju i koriste ruševine iz razorenog Jasenovca da bi se obnovili spaljene kuće. Vlast organizira da se zarobljeni Nijemci dovedu u Jasenovac i da čiste ciglu, kamen i drvo, da bi seljaci došli i odveli taj materijal. Jednom kada je bilo sve počišćeno, zarobljenici odlaze. To nije formiranje logora (smijeh). To je čišćenje materijala od strane agresora, da bi naši ljudi ponovno sagradili svoje kuće.
Dakle, dozvoliti nekome da plasira te laži, pa ga još i plaćati… To je sramotno. Ili da se Bleiburg poistovjeti s Jasenovcem, i to država plaća. Bleiburg je mjesto gdje je kapitulirala neprijateljska vojska, ustaška vojska koja se nije htjela predati.
– Sve se više forsira teza da je tamo bilo žena i djece?
– Kada gledate fotografije iz Bleiburga, gdje ćete tamo naći žene i djecu? Ili civile? Naći ćete vojnike koji su nažalost kasno kapitulirali. Dakle, država plaća one koji lažu o tom zbivanjima.
Naravno, činjenica je da je oko Beliburga došlo do retorzije i osvete, ali prema neprijateljskim vojnicima, a ne ženama i djeci. Dakle, prema ustašama i Nijemcima koji se nisu predali. Znate, ako je netko bio ustaša od ’41. do ’45. godine, teško da nije zakrvavio ruke. Nitko to ne može prihvatiti, ali se može razumjeti.
IZVOR: Novi list
