Milanović ‘oderao’ Radu Borić, Tomaševića nazvao šarlatnom, citirao Štulića

listopad 4, 2020 maxportal
Share Button

Predsjednik Zoran Milanović danas je na Facebooku “opleo” po zastupnicima platforme Možemo! Radi Borić i Tomislavu Tomaševiću. Nju je ocijenio “neistinitom” i “nepoštenom”, a Tomaševiću je zamjerio što u Sabor dolazi odjeven kao da ide na teferič na Ilidžu.



Napao je i Jutarnji list,  koji je završio “u kandžama jednog odvjetničkog ureda”, a kraju je još stigao citirati Johnnyja Štulića. Povod za napad je izjava Rade Borić u Jutarnjem listuda bi “Milanović trebao odstupiti”.

“Zastupnica u Hrvatskom saboru gospođa Rada Borić, dojučerašnja predsjednica Nove ljevice, za svoj neistinama i nepoštenjem bremeniti intervju logično je i primjereno odabrala “Jutarnji list”. To su, da podsjetim, dnevne novine koje su prije nekoliko godina završile u kandžama jednog odvjetničkog ureda koji je sasvim nezainteresiran za novinarstvo i ikakav javni interes, no itekako je zainteresiran za svoj politički i ekonomski utjecaj. Fino, bogami.

Gospođa Borić ne govori istinu kada kaže “da me je podržavala i za mene glasala”.

Može biti, naravno, da je za mene glasala u tajnosti biračkog mjesta, ali na javnoj razini – ona je bila i jest članica pa i predvodnica kabale koja me je blatila i opstruirala gdje god je i kako god je stigla tijekom kampanje i prije kampanje, kao i tokom onih godina koje nisam proveo u javnoj djelatnosti.

Gospođa Borić prištekala se tek u drugom krugu predsjedničkih izbora, poput još nekih poštenjačina, nakon moje, njoj nejasne, pobjede u prvom krugu. Došla je na onaj lijepi i energični skup u Boćarskom domu u Zagrebu i ugurala se u kadar, istina, u dogovoru s organizatorima skupa. “Political freeloading of sorts”, rekli bi u DC-iju. Još točnije – bandwagoning. Upisala se u partizane u svibnju 1945. godine. Ginulo se još i tada, u borbama za Rijeku i Istru, ali ona tamo nije uočena.

Gospođa Borić, dakle, lažno se prikazuje. Izbore sam dobio usprkos njoj i drugima poput nje. Nisam tome kasnije htio pridavati nikakvu pažnju i kanio sam sve prepustiti zaboravu, ali pokazalo se, eto, da je sudbina željela drukčije.

Na izborima u srpnju 2020. gospođa Borić osvojila je saborski mandat. Četiri tisuće dvjesto i tri preferencijalna glasa. Nimalo impresivno, naročito za nekoga tko već desetljećima javno svađa svakoga sa svakim i ‘ladno dopušta da je predstavljaju kao “sedmu najutjecajniju feministicu na svijetu” i “znanstvenicu”.

No već sam kazao da ovdje nemamo posla s ljubiteljicom istine i činjenica.

Takva ličnost, sad dolazim do povoda ovome zapisu, traži od nedavno izabranog predsjednika Republike, to jest mene, da – odstupim. Ni manje ni više nego da odstupim! A zašto?

Tu gospođa Borić još jednom slika sve ljepote i preljeve svog revolucionarnog morala i poštenja.

Ni jednom riječju ne spominje ispad jedne saborske zastupnice u kojem naziva “kriminalcima i prostitutkama” ljude kojima je zajednički “genus proximus” taj da su se koji put našli u istom prostoru, pritom često u društvu vremešnih akademika, umjetnica svjetskog glasa i pravih znanstvenika. Ni slova ni osvrta znanstvenice Borić na ovaj knjiški primjer rodne stereotipizacije, seksizma i klevetništva. Nikom ništa.

Gospođo Borić, došli ste u moj ured prije otprilike dva mjeseca i razgovarali smo o potrebi brzog donošenja Zakona o obnovi Zagreba. Zašto ste uopće dolazili u ured predsjednika kojeg ste šezdesetak dana kasnije, kao da je zločinac zatečen u kršenju pravila uvjetnog otpusta, kadri u maniri revolucionarne pravde pozvati da se makne s predsjedničke dužnosti?

Gdje ste to naučili, gospođo Borić? U Finskoj?

Lideri nedosanjanih skandinavskih socijaldemokracija (oba spola zastupljena), posebno danske i švedske, s kojima sam zbog svog položaja, ali valjda i zbog osobnosti, imao sreću i priliku godinama nadugo i naširoko raspredati pitanja “vjere”, uvijek su se užasavali arhetipskih i samodopadnih ljevičara koji sve osim sebe drže hereticima i “kontrarevolucijom”. Na njih su gledali kao na najozbiljniju zapreku ulasku u željeno “otvoreno društvo”. Ekstremna desnica bila je tada na marginama.

Riječ-dvije i o gospodinu Tomislavu Tomaševiću, istina, bitno manje nekorektnom političaru. Wannabe-gradonačelnik također ima vremena prozivati me i dijeliti mi lekcije zbog “neprimjerenog” ponašanja, ali o verbalnom divljaštvu jedne zastupnice u Saboru šuti k’o zaliven. Što to, gospodine Tomaševiću, u žargonu vašeg “kluba” znači pojam “neprimjereno”? Je li to preludij u fetvu ili tek drugarska kritika?

Ako je ovo drugo, meni se ne čini primjerenim to što vi i mnogi drugi dolazite u Sabor odjeveni kao što se nekad išlo na teferič na Ilidžu. Bez odijela, bez kravate, kao da ste veći od institucije kojoj pripadate. Mislite da se meni baš nose odijelo i kravata?

Pitate se – čemu sad ova analogija? Pa, samo da vam ukažem na to kako se bezveznim sadržajem može popuniti prostor, baš kao u slučaju vašeg komentara mojih riječ i postupaka.

Petnaest godina živim pa i predvodim hrvatsku politiku. U tih petnaest godina nisam imao ozbiljnijih poteškoća u radu s manjinama svih boja i provenijencija, i u njihovu korist. To se ne može izbrisati niti se može osujetiti bilo kakvim i bilo čijim borbenim pokličima i ispraznim intervjuima po tabloidima, pogotovo ne vašim, gospođo Borić i gospodine Tomaševiću.

“Briga me, frajeri, za vaše reklame, ovuda su prolazili i drugi prije vas.” (B. J. Štulić: “Grad bez ljubavi”)

Je li i ovo “neprimjereno”?

 

Komentari
Share Button