“Većina ljudi koje su Britanci prisilno vratili iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu nikoga ubili. Nisu to bili ni ustaše ni slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i glasine o komunistima”, kazao je Milovan Đilas u velikom intervju za britanski časopis “Encounter“ u prosincu 1979. godine.
Jedan od glavnih ideologa Komunističke partije Jugoslavije, Milovan Đilas, umro je 20. travnja 1995. u 84. godini života. Nakon rata bio je potpredsjednik Jugoslavije, predsjednik Savezne Skupštine, član Politbiroa Centralnog komiteta SKJ. General i narodni heroj.
U jesen 1957. godino osuđen je na sedam godina zatvora zbog protivljenja Titu i komunističkom režimu. Bio nositelj partijske knjižice br. 4 (iza Tita, Rankovića i Kardelja).
Đilas je nastradao kad je počeo kritizirati “okamenjene mozgove” u Partiji, koji se bave svime, od “morala do filatelije”. Upozoravao je da je birokratizam veći neprijatelj od kapitalizma. Borbu za demokraciju nazivao je jedinim pravim ciljem. Smatrao je da bi Komunistička partija trebala odustati od monopola vlasti i započeti prijelaz prema višestranačkom sustavu.
Isključen iz CK i udaljen sa svih drugih funkcija u Savezu komunista Jugoslavije zbog “neprijateljske propagande, širenja neistina i povjerljivih podataka”. Oduzet mu je Orden narodnog heroja i čin rezervnoga generala. Međutim, nastavio je disidentsku aktivnost objavljivanjem knjiga i intervjua u inozemstvu. Zbog toga je naposljetku kažnjen zatvorom.
U komunizmu je ukupno proveo u zatvoru devet godina (dvije godine duže od prvobitne presude), a u zatvoru je bio i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije od 1933. do 1936. godine.
Iako je kao disident slovio za demokrata svjedoci navode da je u ratno doba bio okrutni ubojica. Osobno je ubijao zarobljenike.
Miro Glavurtić, jedan od najvećih živućih hrvatskih umjetnika, rođen u Crnoj Gori, a do 1992. živio u Beogradu, u intervjuu za Vijenac o tome kaže:
“On nikada nije mogao biti demokrat. I danas se u NIN-u vodi polemika tko se s njim sukobio na temu vjere u jednom beogradskom društvu. Čak je Đilasov sin zabranio jednu knjigu jer nije govorila istinu. Đilas je pričao u društvu u kojem su bili Borislav Pekić, Matija Bećković, Mirko Kovač itd. o tome kako su u ratu partizani „pričešćivali“ katoličke svećenike ubijajući ih. Pod izgovorom da će ih pričestiti svećenicima su stavljali cijevi pištolja u usta i pucali. Društvo se smijalo, samo sam ja prosvjedovao. U knjizi koju je zabranio Đilasov sin to se pripisuje Pekiću.”
Kad je 1968. ponovno dobio putovnicu izvjesno vrijeme boravio u SAD-u, a nama je zanimljivo što je Milovan Đilas, kojem se pripisuje izjava „Hrvatska vojska mora umrijeti da bi Jugoslavija živjela“, kao disident, govorio o Bleiburgu.
Đilas je u prosincu 1979. godine dao opširan intervju (42 stranice) Georgeu Urbanu, novinaru engleskog časopisa Encounter (Susret). Intervju je objavljen pod naslovom “Razgovor s Đilasom”
Robert Ungar, mađarski Židov, rođen je kao Gyorgy Robert Ungar, radio je za Radio Slobodna Europa (RFE), mađarsku službu BBC-a i pisao za časopis Encounte u kojem je objavljivao duže intervjue s osobama koje bile spremne sudjelovati u hladnom ratu.
Encounte je bio engleski mjesečnik za politiku i kulturu koji su 1953. osnovali pjesnik Stephen Spender i novinar Irving Kristol. Prestao izlaziti 1991. godine.
Osnovan je nakon što su nakon što su CIA i MI6 dogovorili osnivanje “angloameričke publikacije lijevog centra” namijenjene borbi protiv sovjetskog bloka. Časopis je tajno financirala CIA. Službeno ga je sponzorirao Kongres za kulturnu slobodu (CCF) sa sjedištem u Parizu, a stvarno je novac dolazio od američke tajna službe. Kad je otkriveno da ga financira CIA glavni urednik Stephen Spender je dao ostavku.
Iz intervju na 42 stranice donosimo dijelove u kojima Đilas govori o Bleiburgu. Na pitanje George Urbana misli li danas da je “prisilni povratak 20 do 40.000 Jugoslavena bio ispravan”, Đilas odgovara:
Đilas: Većina ljudi koje su Britanci prisilno vratili iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu nikoga ubili. Nisu bili ni ustaše ni slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i glasine o komunistima. Njihova jedini motiv da napuste zemlju bila je panika. Da su nam Britanci predali „kvislinške“ vođe poput Nedića i policijske agente koji su zajedno s nacistima mučili i ubijali ljude, ili su to sami radili, ne bi se postavljalo pitanje moralnosti britanskog postupka…
Novinar: Bilo ih je oko 40 tisuća…
Đilas: Mislim da ih nije bilo toliko jer su mnogi četnici i simpatizeri četnika uhićeni na jugoslavenskom tlu – prije nego što su imali šanse za bijeg u Austriju. Ali Britanci su sigurno imali nekih 20-30.000 u svojim rukama. To je stvarno velik broj, a ticao se Rusa – Kozaci i Vlassovljevi ljudi – koje su Britanci također vratili. Neke u izravnu smrt, neke u lagano umiranje u sovjetskim logorima.
Novinar: Britanci su, tvrde, imali nekoliko razloga zašto su to učinili. Strah od remećenja ionako napetih odnosa s Moskvom. Zatim strah da bi Rusi mogli odbiti povratak britanskih trupa koje su pale u njihove ruke. I sovjetsko prikrivanje da se bilo koji sovjetski građanin “borio se protiv komunizma” i “odbijao” povratak u domovinu. Sve to utjecalo je na oklijevanje britanske vlade?
Đilas: Spreman sam priznati da su Britanci imali izvjesni raison d’etat (državni interes) za takav postupak. Sovjetski Savez bio vrlo cijenjeni saveznik, Britanci su godinama smatrali da sovjetsku vlas ne razlikuju od svoje, a većina izbjeglica koje su vratili Rusima bili su sovjetski državljani. Ali ono što Britanci nisu shvatili ili u svakom slučaju nisu javno spomenuli, to je da je Sovjetski Savez nije bio normalna država, da nije počivala na zakonima
Britanci nisu vidjeli da Sovjetski Savez nema neovisnog sudstva, da je MVD ili NKVD bio jedini zakon u zemlji. Povratkom tih ljudi Sovjetskom Savez Britanci su ih izložili golom terora. Bilo je zapanjujuće da su Britanci, sa svojim finim osjećajem za pravdu i primjenu zakona, odbacili te zakone kad ih je trebalo primijeniti na izbjeglice.
Novinar: Iznenađuje me čuti što vi kažete da Sovjetski Savez, bliski saveznik vaše vlade i Zapada u ratu protiv nacističke Njemačke, nije imao legitimitet 1945. godine. Je li vaša vlada bila legitimna?
Đilas: Još manje! Mi smo bili jedna posve nova, sirova revolucionarna snaga bez pravo izabranog vodstva bez sudova i svega ostaloga. Ustvari, mi smo još u 1945. godini zatvarali ljude nasumce, bilo zbog političkih razloga ili zbog bilo čega što smo mi držali krivnjom.
Novinar: Prihvaćam da Vi danas, 1979. godine, možete tako osjećati. No, jeste li i 1945. mislili da su Britanci bili zavedeni u vezi povratka vaših bjegunaca?
Đilas: Da budem otvoren – mi nismo nikako mogli razumjeti zašto su Britanci inzistirali da vrate te ljude. Vjerovali smo, gledano u ideološkom kontekstu koji je prevladavao u to vrijeme, da će Britanci imati mnogo razumijevanja za te izbjeglice, budući da su izbjegli iz komunizma. Računali smo da će Britanci pokazati „klasnu solidarnost“ s njima, a neki smo se i pribojavali da bi ih mogli unovačiti za buduću borbu protiv komunističkih vlada, i posebno protiv naše. Ali na naše veliko iznenađenje oni nisu ništa od toga napravili nego su ih predali u naše ruke…
Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali.
Novinar: Moj stav je da se masovna strijeljanja tisuća ljudi nisu mogla izvršiti bez izravne Titove naredbe?
Đilas: Je li Tito dao za to izravno naređenje ili nije, to nitko ne zna, ali je sigurno to da je on bio za jedno radikalno rješenje iz pragmatičnih razloga isto kao što su Britanci imali pragmatične razloge da vrate izbjeglice.
Novinar: Je li britansko Ministarstvo vanjskih poslova i vojno zapovjedništvo moglo razumski pretpostavljati da ćete vi poubijati sve do jednog vraćenog izbjeglicu?
Đilas: Mislim da su oni mogli imati prilično jasnu ideju što će se dogoditi s njima jer su Britanci imali vojnu misiju kod nas. Članovi te misije su bez svake sumnje mogli znati kako su ustaše i četnici postupali s nama, kao i o tome kako smo mi postupali prema njihovim zarobljenicima i prema svakom za kojeg je postojala i najmanja sumnja da ih podržava. Ali Britanci su radije pri tome zatvorili oči. Oni nisu svakako bili jedini koji nisu željeli o tome znati.
Jedan od naših vodećih “saveznika” u ratnom „Narodnooslobodilačkom Frontu“ je bio Edvard Kocbek, priznati kršćanski socijalist, jedan fini, častan čovjek, duboko uronjen u asketizam i krajnje pošten u mišljenju i djelima. Bio je također pisac čiji smo talent svi priznavali. Bio je još od početka na našoj strani vjerujući da će na neki način biti mjesta i za katoličku duhovnost u komunističkom sistemu.
Jednog dana su glasovi došli i do njega da smo pobili tisuće slovenskih domobrana. Kocbek je bio uznemiren. Kao vođa Kršćansko-socijalističke stranke u Oslobodilačkom frontu, požurio se da vidi vođe Slovenskog Centralnog Komiteta i da ih pita jesu li te glasine točne.
Drugovi u Centralnom Komitetu su odmahnuli da razuvjere Kocbeka: ‘Ma kakvi, gospodine Kocbek’, rekli su. ‘Te priče su apsolutno neistinite. Domobrani su u logorima i dobro se postupa s njima. Svaki slučaj se savjesno istražuje i doći će na sud ako zbog nečega netko treba odgovarati.’
Tako je Kocbek došao nazad, očito rasterećen, da nam kaže da je dobio zadovoljavajući odgovor i da je u miru sa svojom savjesti. Mi smo svakako znali da su mu rečene laži jer su ti domobrani bili poubijani do posljednjeg čovjeka. Ali Kocbek je želio vjerovati ono što mu je bilo rečeno pa je tako i napravio. On je bio, kao što to obično bivaju pošteni ljudi, krajnje naivan.
Možda su i Britanci željeli vjerovati da ćemo izbjeglicama prirediti pošteno saslušanje – premda, s obzirom na dugogodišnje političko iskustvo Britanije, teško je pretpostaviti da su mogli bio tako naivni. Koliko god ovo bilo, smatram da je duboko šokantno što je u otvorenom i demokratskom društvu, kakva je Britanija, slučaj prisilne deportacije izbjeglica prikrivan gotovo 30 godina i da odgovorni nisu bili primorani progovoriti. Sigurno postoji interes da o tome postave javna pitanja.
Novinar: Slabi li taj nedostatak britansku demokraciji? Neke od stvari koje ste upravo rekli o prednostima demokratski vlada kada se postavi rame uz rame sa zatvorenim društvom?
Đilas: Ima malo, ali u osnovi ne. Napokon, u Britaniji je, iako s velikim zakašnjenjem, istina izašla na vidjelo. U Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu još uvijek je zabranjeno razgovarati o tim temama.
Milovan Đilas preminuo je 20. travnja 1995. u 84. godini života. Pokopan je, po vlastitoj želji, u rodnom selu Podbišće, kod Mojkovca, u Crnoj Gori.
M. Marković/Foto: Arhiv Jugoslavije
