Sastanak Predsjedništva SFRJ 25. siječnja 1991. godine u Beogradu je sazvao Borisav Jović, tada predsjednik. Na dnevnom redu – izvanredno stanje i hapšenje dvojice hrvatskih ministara. Hrvati, koji su u stvari ilegalno razoružani, sada su pod optužbom da se ilegalno naoružavaju. Jugo vojska u Hrvatskoj u stanju je pripravnosti i čeka zapovijed.
“Zovu i Tuđmana. Hoće li Tuđman ići na to Predsjedništvo ili neće ići? Ljudi mu govore da ne ide jer se neće vratiti, ako ide da će ga uhapsiti odmah. Da ostane tu, da treba spremiti ilegalnu borbu. Da se državni udar ne može spriječiti. Međutim, Tuđman odlučuje da ide u Beograd”, prepričao je te dramatične dane Zdravko Tomac, kasnije potpredsjednik Vladu demokratskog jedinstva koju je vodio Franjo Gregorić.
Kompletno izaslanstvo Republike Hrvatske, kojeg su sačinjavali predsjednik Franjo Tuđman, predsjednik Sabora Žarko Domljan, predsjednik Vlade Josip Manolić i član Predsjedništva Jugoslavije Stipe Mesić, otputovalo je u Beograd.
Drugi put u dva mjeseca vrh Komunističke Partije i JNA ima gotov scenarij državnog, odnosno vojnog udara. Prvi je planiran za 3. prosinca 1990. godine, kad je KOS bio spreman uhititi vodstvo Hrvatske. No Veljko Kadijević tada opoziva akciju u zadnji trenutak. Nije se usudio na takav potez bez suglasnosti Predsjedništva. Do potpune suglasnosti falilo je tek jedan glas.
Godinama se postavljalo pitanje zašto je zaustavljena akcija uhićenja u koju je general Aleksandar Vasiljević već bio krenuo. Prepričavajući razgovor sa Borisavom Jovićem za Radioteleviziju Republike Srpske moglo bi se zaključiti da Vasiljević ne zna razloge.
No, jedan drugi intervju ukazuje da sam Vasiljević najbolje zna zašto je zaustavljena. U beogradskom NIN-u Vasiljević kaže:
“U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenja svih funkcionara MUP-a i odbrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmjena informacija i podataka s Mesićem ipak nam je bila mnogo važnija i nismo htjeli da ugrozimo te kanale.”
Predsjedništvo i vojni vrh JNA , pokušaj vojnog puča
“Postoje ozbiljne indicije da pojedini članovi najužeg državnog vodstva igraju dvostruku igru. Stjepan Mesić hrvatski je član Predsjedništva Jugoslavije. U Beogradu nerijetko sjedi zajedno s onima koji pripremaju vojni prevrat u Hrvatskoj. Zato igra dvostruku igru”, tvrdi to 18 godina nakon raspada, odbjegli jugo general, bivši ministar obrane Jugoslavije, Veljko Kadijević. U Moskvi će prokazati i svog tadašnjeg šefa, predsjednika jugo Vlade Antu Markovića.
Za podsjetiti je da je Kadijević u intervju Miroslavu Lazanskim 4. prosinca 1991. najavio da “izbijanje građanskog rata postoji kao realna mogućnost”. Teritorijalnu obranu nazvao je “velikom podvalom i okosnicom mogućih republičkih armija”. Zato je i razoružao Teritorijalnu obranu Hrvatske, odnosno tadašnji SKH-SDP, na čelu s Ivicom Račanom, oružje TO predao je JNA.
Kadijević tvrdi da je Marković predlagao hapšenje nacionalnih lidera Tuđmana i Miloševića:
“Da treba podržati Mesića protiv Tuđmana, a onda, da bi cijela stvar bila riješena oko Jugoslavije, da treba uhapsiti Tuđmana i Miloševića i sve će biti riješeno.”
Marković je bio spreman sve učiniti ne bi li postao novi jugoslavenski lider. Ništa manje, prisjeća se Kadijević, nisu bile ni Mesićeve ambicije: “A to što su bile ambicije Mesića…, on je u mojem kabinetu vodio razgovore i nikada nije obišao temu kako je on liberal, a Tuđman despot apsolutist itd.”
Prije sjednice saveznog Predsjedništva SFRJ, održan je susret hrvatskog i srpskog izaslanstva o krizi u SFRJ. Šef osiguranja dr. Franje Tuđmana tada je bio Mate Laušić: “U jednom trenutku negdje predvečer na sastanku kod Miloševića prišao mi je Šarinić i kaže: ‘Predsjednik je pozvan u Predsjedništvo na sastanak u Predsjedništvo Jugoslavije.’
Ej, brale, brale daj automat da ga malo isprobam po ovoj ustašiji”, kazao je je tjelohranitelj Nenada Bućina u holu Palače Federacije. Vrijeme: 25. siječnja 1991., oko 20 satiHrvatska delegacija na čelu s Tuđmanom, nesvjesna trilera koji će se odigrati, zaputila se u Palaču Federacije.
“Sve je bilo tempirano da onog trenutka kad smo ulazili u veliki hol Palače Federacije, gdje je bilo razmješteno nekoliko klub garnitura i TV prijemnika, u tom trenutku je započinjao poznati film o Špegelju”, prisjeća se Laušić.
“Predsjednik skida kaput, ja mu ga pridržavam, a pratitelj Nenada Bućina zavaljen u fotelju kaže glasno: ‘Evo ustašije, evo ustašije’.
U tom trenutku ulazi jedan policajac koji je bio na vanjskom osiguranju i drži u ruci automatsku pušku. I ovaj kaže: “Ej, brale, brale daj automat da malo ga isprobam po ovoj ustašiji”. Tog trenutka, u toj atmosferi koja je bila tako naelektrizirana, da ste povukli nožem po zraku čulo bi se kao da po kamenu taj nož siječe”, kaže Laušić.
Tuđman je, po protokolu, ostavio pratnju i popeo se na prvi kat gdje je već trajao sastanak. Okupljeni su, na unaprijed pripremljenim televizorima, već gledali prijenos specijalne emisije ‘Šta je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj’.
“Sve je planirano! Znači svi sjedimo ispred ekrana, upucava se medijski prostor ex Jugoslavije, evo ga, kolju se djeca, ubijaju, rafal. I to bilo gdje drugdje nego u glavnom gradu države Hrvatske i to iz usta tek ustoličenoga ministra obrane. To je trebalo izazvati šok”, objašnjava admiral Davor Domazet Lošo.
“Ide zima bit će snijega”
Da bi krenuli u realizaciju svojih planova, tumači , Srbima je bilo u interesu izazvati jednu krizu koju će označiti kao izvanredne prilike. One bi, temeljem Ustava i zakona, mogle opravdati uloga JNA.
“Dakle taj film je trebao poslužiti u ovom scenariju službi, koja je vođena iz Beograda, da se Hrvatska prikaže kao zločinačka, nova ustaška država”, naglašava Lošo.
U tom filmu ključna je rečenica: “Ide zima, bit će snijega”, koja je, po opisu iz filma, bila šifra za likvidaciju Srba.
Film je istovremeno prikazivan u svim domovima armije, na svim republičkim televizijama. Srbi su likovali. “Vidite da su hrvatski zvaničnici, koji su se spremali za odcjepljenje Hrvatske jasno deklarisali šta će uraditi čim dođu na vlast. Da će, da već postoje spiskovi za likvidaciju onih koji se tome protive i da već u toku prve noći i prvih 48 sati treba da raščiste sa svima onima koji se s tim ne bi slagali” tvrdio je Borisav Jović.
U Zagrebu, već spremni na najcrnji scenarij, pomno prate događaje.
“Mi smo gledali taj film isto u Saboru, to je bila doista jedna konsternacija” prisjeća se Vladimir Šeks. Konsterniran je i predsjednik Tuđman. koji se se nalazi usred Beograda suočen sa zahtjevom za vojnom intervencijom.
“Međutim nema državnog udara. Tuđman vješto manevrira u Beogradu, obećava da će prestati naoružavati Hrvatsku, obećava da će nastaviti razgovore o konfederaciji, da nećemo izlaziti i razbijat Jugoslaviju. Tuđman radi taktički manevar i privremeno se povlači” objašnjava Zdravko Tomac.
No kako se nova hrvatska vlast našla u ovoj KOS-ovoj zamci?
Puna dva mjeseca tajna služba vojske Jugoslavije nadzirala je i snimala hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja. Krajem studenog bila je u posjedu 19,5 sati tajnih video i 121 sat audio snimaka sastanaka. Stotine sati materijala tajnih razgovora KOS je pretočio u film. Iako su Hrvati upozoreni da se nešto sprema ministar Špegelj je odbacivao takve mogućnosti. Štoviše zagovarao je zajednički obrambeni plan, po kojemu bi Hrvatska pomogla Sloveniji tako što bi napala vojne baze JNA po Hrvatskoj i tako ušla u rat.
Upravo je uloga ministra obrane, objašnjava Lošo, u najmanju ruku dvojbena:
“Nitko ni do dana današnjega neće vidjeti taj Špegeljev plan, nitko ga nije vidio. A sastojao se od toga da Hrvatska bez oružja, bez vojne organizacije, bez ustroja, bez ičega napadne takvu oružanu silu koja se upravo pripremila i čeka da se napadne. I to ne predlaže bilo tko, nego predlaže ministar obrane. I sam Kadijević u svojoj knjizi “Moje viđenje raspada” kaže da bi, citiramo “za JNA bilo bolje da je predsjednik Tuđman tada donio odluku o napadu na JNA”.
Da se to dogodilo, tvrdi admiral Lošo, Hrvatska bi praktično već na samom početku rata bila poražena. ‘Špegeljev plan’ odbačen glasanjem u kojem su za njegovu provedbu bili samo Špegelj i Mesić.
Postoje dakle ozbiljne optužbe da su Špegelj, Mesić, Kučan… najuži suradnici i saveznici predsjednika Tuđmana zapravo radili protiv njega.
A tog 25. siječnja na prvom katu Palače Federcije vuku se odlučujući potezi za budućnost Hrvatske. Vještim Tuđmanovim manevrima za dlaku je izbjegnut državni udar. Istodobno se na hodniku iste Palače odvijao pravi triler. Nitko od sigurnosti nije mogao ići na prvi kat, samo čovjek protokola. To je bio Ivan Čičmak, (preminuo 2013.) pomoćnik predstojnika u Ured za opće poslove Hrvatskoga sabora i Vlade Republike Hrvatske.
On je služio kao čovjek za vezu. Tuđmanovo se osiguranje, prisjeća se Laušić, grupiralo na jednom mjestu:
“Vidio sam kakva je atmosfera i rekao sam da se ne razilazimo. Ni sjedati, ni skidati kapute. Ja velim ako krenu na nas neće krenut oružjem, već će nas pokušat počistiti jednog po jednog.”
Napetost se mogla osjetiti u zraku, posvjedočio nam je Mate Laušić: “To je trajalo satima, dugo je sjednica trajala. A u tom foajeu je podno grijanje, bilo je vruće, mi smo bili u zimskim kaputima. Bili smo dobro naoružani, svi smo imali kratke Hecklere MPK5, imali smo streljiva, nosili smo i bombe, normalno kratko oružje, pištolje.
Heckler ima jednu manu da ako je spremnik do kraja napunjen i ako ga trkneš, zna ispasti. U jednom trenutku Mili Ćuku padne spremnik iz Hecklera. I Mile mrtav-hladan se sagne, uzme spremnik i nabije ga u Hecklera. To je bilo jako dobro jer od tog trenutka je zašutila ekipa i više puno nije bilo graktanja i nekih komentara.”
“Negdje prije ponoći ulazi major Veselin Šljivančanin u maskirnoj odori i mi smo mislili da priča tu započinje. Grupirali smo se leđa uz leđa. Međutim bacio sam pogled i vidim gdje general Kadijević silazi niz stepenice i Šljivančanin koji je bio njegov šef osiguranja je došao po njega. Pokupili su Kadijevića, izišli van, nedugo nakon toga je i Predsjednik sišao, mi smo ga prihvatili u vozila i na aerodrom” nastavlja Laušić.
U zračnoj luci, po povratku iz Beograda Tuđman najavljuje odgovornost za “krivce” koji nelegalno naoružavaju Hrvatsku. No, već sutradan sve relativizira i zahtijeva da neovisni eksperti provjere vjerodostojnost filma.
Snimka je integralno emitirana i na Hrvatskoj televiziji, ali uz komentare gostiju u studiju. Jedan od gostiju bio je Slaven Letica: “Mislim da smo sa tom raspravom na neki način neutralizirali taj veliki masovno psihološki šok koji je stvoren tim brižljivo pripremanim špijunskim filmom protiv ne samo Martina Špegelja, Josipa Boljkovca i hrvatske vlasti nego i protiv hrvatskog naroda.”
Moglo bi se reći da su se Hrvati na čelu s Tuđmanom uspješno izvukli iz KOS-ove stupice. No posljedice slučaja Špegelj osjećati će se još dugo. Najviše na embargu na uvoz oružja i opreme čiji je pokrovitelj bio Budimir Lončar.
Izbjegnut je drugi pokušaj vojnog udara, treći će biti pokušan već u ožujku 1991. godine na sjednici proširenog Predsjedništva SFRJ na kojoj je natočio vojni vrh Jugoslavije. Na prijedlog Glavnog štaba Vrhovne komande Oružanih snaga Predsjedništvo SFRJ je 12. užujka 1991. trebala donijeti odluka o uvođenju izvanrednog stanja u Jugoslaviji i povećanja borbene gotovosti JNA.
Zbog napete situacije u samom Beogradu, ali i zbog psihološkog pritiska, članovi Predsjedništva vojnim su autobusima, a da nisu im kazali gdje ih voze, iz Palače federacije, gdje su se održavale sjednice osmočlanog predsjedništva, odvezeni u podzemni bunker Generalštaba.
Formalno, vojni vrh je predložio podizanje borbene spremnosti, ali je stvarni cilj bio državnim udarom uvesti vojnu upravu u Sloveniju i Hrvatsku te vojno-političkim mjerama srušiti političko vodstvo u BiH i i “probugarsko” vodstvo Makedonije na čelu s Kirom Gligorovim Bilo je 4:4. Hrvatska, Slovenija, BiH i Makedonija, protiv Crne Gore, Srbije i njene dvije pokrajne, Vojvodina i Kosovo.
Prevagnuo je jedan glas. Bogić Bogićević, član Predsjedništva SFRJ iz BiH, glasovao je protiv prijedlog vojnog vrha. Pro-miloševićevski članovi Predsjedništva računali su na njegov glas jer je Srbin, ali na njihovo iznenađenje tada 36-godišnji Bogićević je glasao protiv. Taj je glas prevagnuo čime je spriječen pokušaj vojna intervencija JNA protiv Hrvatske i Slovenije.
Maxportal/Foto: screenshot
