Neka vas vječno progone oči boje kestena 9-godišnje Augustine Grebenar

10 lipnja, 2020 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Imala je samo devet godina. To je obično ono životno razdoblje kad se djevojčice još dvoume hoće li biti učiteljice ili ipak pjevačice kad narastu. Možda bi danas bila ozbiljna odvjetnica ili ugledna liječnica s idejom za lijek protiv koronavirusa.



Mogla je već biti predivna majka možda svojoj djevojčici s preslikanim, kestenjastim, krupnim očima. Mogla je biti sve što poželi.

Ali jednog dana malo tijelo Augustine Grebenar zajedno sa svim njezinim nevinim željama, snovima i nadama razneseno je u zrak i raspršeno u tisuću komada. I nema je. A nije bila ni počela živjeti.

10. lipnja 1993. trebao je biti lijep dan u Vitezu.

Pa napokon je potpisano primirje među sukobljenim stranama. Neki ugovor o „Prestanku neprijateljstva“ je potpisan, koliko god besmisleno zvučao. Znali su ljudi da to ne znači nikakvo prijateljstvo, ali barem neće više glave gubiti. Tako su, nažalost, samo mislili. Tadašnji vladari života i smrti obećali su prekinuti vatru. Granate. Snajpere. Dječji plač. Majke su odahnule i pustile mališane na igralište.

Što djeca znaju što je rat. Njima je samo do igre. Do sunca. Do života.

Sunce je zašlo, a djeca su se nastavila igrati. Ni roditeljima nije smetalo. Toliko su dugo ti mali životi bili razdvojeni, nisu brali ni prve tratinčice te kobne ’93. Napokon imaju dan proljeća i jedan dan djetinjstva. Primirje je. Prestanak neprijateljstva. Nakon dugo vremena nema ni snajpera. Konačno umjesto ratne buke, viteškim ulicama odjekuje dječji smijeh i igra.

Ali još je nekomu bilo do igre. Ne takve, čiste i nevine. Netko se odlučio “igrati boga” i nastaviti gasiti ljudske živote. Čak i onih čiji je život tek trebao početi. Netko je odlučio mržnju iskaliti na onima koji nisu ni znali što je mržnja. Netko je na 14 nevinih anđela odlučio baciti smrtonosnu granatu. Ne slučajno. Ne u tijeku sukoba. Taj netko je u svojoj glavi precizno isplanirao malena ljudska bića raznijeti u tisuće komada.

10. lipnja 1993. trebao je biti lijep dan u Vitezu.

Umjesto toga, pretvorio se u pakao. Dječji smijeh ugušio je zvuk eksplozije. Krv, meso i kosti nježnih stvorenja prekrili su igralište i visili sa stabla. Život, ljudskost i smisao prestali su postojati.

Augustinina mama više nikad nije vidjela onaj pogled kao u laneta. Nikad više nije pomirisala njezinu svilenkastu kosu. Nikad je više nije obujmila rukama u topli majčinski zagrljaj. Nikad više nije slušala nijednu napisanu pjesmicu. Nisu joj ostavili ni čitavo malo tijelo sina da ga barem dostojno pokopa.

Imala je Augustina i brata. Malo starijeg Velimira.

Braco bi možda kroz život hrabro čuvao svoju sestru i branio je od svega. 10. lipnja 1993. nije uspio sačuvati ni sebe. Ankica Grebenar žena je kojoj je netko odlučio oduzeti dvoje djece. Ne samo ubiti. Raskomadati. Do neprepoznatljivosti ljudskog tijela. Nije jedina.

Piše: Gabrijela Arapović/ Bild.ba

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •