U Domovinskom ratu ubijeno je 402 djece! Što je učinila država!? Ni knjigu im posvetila nije

listopad 1, 2018 maxportal
Share Button

U Domovinskom ratu srpski je agresor u Hrvatskoj ubio 402 djeteta, a samo u Slavonskom Brodu 28 dječaka i djevojčica! Nedužnih, nevinih ljudskih bića koja nikad nisu proživjela svoje djetinjstvo, dočekala mladost, imala priliku odrasti i postati zreli ljudi. Njima je rukom dželata ukinuto pravo na život, oni bezdušno i surovo zaustavljeni u svome hodu na samome početku…



Zar to nije u nebo vapijući grijeh, neoprostivi zločin koji je veći i bolniji jer je ostao nekažnjen!?

Samo u Sarajevu ista je zločinačka rulja (jer to nisu i ne mogu biti ljudi), ubijajući ovaj grad puna 44 mjeseca s okolnih brda usmrtila 1.600 djece! Popis dječjih žrtava u BiH ne postoji i pitanje je hoće li ga i kad biti i to je još jedna sramota svih nas, pogotovu onih koji sjede u Sarajevu i glume velike državnike i političare.

Postoje samo frangmentarni podaci (primjerice, da je u Srebrenici u razdoblju od 11. do 19. srpnja ubijeno 1.042 djeteta), te zbirna brojka od 3.772 djece tijekom rata (1992-1995.) usmrćenih na području BiH – prema podacima Informaciono dokumentacionog centra u Sarajevu koja nije konačna i cjelovita, jer se tom problematikom država nikad nije sustavno i ozbiljno bavila.

(Vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/broj_stradale_djece_bih/2051022.html).

Sve je prepušteno entuzijastima i ljudima kojima savjest ne da mira, pa odrađuju ono što bi morale institucije.

Sve u svemu, blizu 4.000 dječaka i djevojčica pobijeno je u topničkim napadima, masakrima, zračnim udarima, sustavnim strijeljanjima što ih je srpski agresor provodio nakon osvajanja područja koja je etnički čistio.

I sve se to uglavnom prešućuje.

Aljmaš 1991./Foto:Gojko Mitić

U knjizi 10.000  djece bez roditelja u Domovinskom ratu (Slavonski Brod 2001.), Vjekoslav Šaravanja donosi podatke o ukupnom broju djece bez roditelja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom rata (1991-1995.), a tekstovi u kojima se opisuju sudbine mnogih od njih upotpunjeni su s preko 5.000 fotografija.

Koliko ljudi u Hrvatskoj i BiH uopće zna za postojanje ove knjige, za rezultate spomenutog IDC-a u Sarajevu, za knjigu dr. Andrije Hebranga Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku (Zagreb, 2014.) u kojoj se nalaze podaci o ukupnim žrtvama tijekom Domovinskog rata, pa i oni o smrtno stradaloj djeci?

Podataka koje je iznio ratni načelnih Glavnog stožera saniteta RH u ovoj knjizi ne bi ni danas bilo da taj posao – uz ogroman trud i rad – nije odradila Udruga liječnika dragovoljaca Domovinskog rata 1990-91.

Ni jedna vlada do sada, ni jedan predsjednik, ni jedan ministar nisu se potrudili koliko je to bilo nužno i koliko bi trebali da država napravi ono što je odavno morala – u cilju zalječenja ratnih rana, pružanja kakve-takve zadovoljštine preživjelim obiteljima žrtava, u cilju njegovanja istine i stradanju prije svega civila i djece!

Mi vojnici znali smo što nas čeka na onoj strani, svjesno smo prihvatili rizik moguće pogibije, imali smo u rukama oružje i priliku boriti se – civili su bili bez obrane i izbora, za njih nije bilo povlačenja na rezervne položaje, sklanjanja u rovove i zemunice, oni nisu imali šansu u tom ratu!

Danas gledam oko sebe i vidim, ljudi se bave uglavnom trivijalnim stvarima i pojavama, dopuštaju da im mediji pune uši i prave od njih idiote i, što je najzanimljivije, pitaju se kako to da se istina ne zna, zašto se nije učinilo više, kako to da su ratni zločini ostali nekažnjeni, kao da je to problem o kojemu bi trebao voditi brigu netko drugi, a ne mi!

Rijetko tko se pita: ŠTO SAM JA UČINIO? Koliko i sam pridonosim tomu da se istina sakrije i potisne, čak izvrne do te mjere da se žrtve na kraju pretvore u krivce, a zločinci amnestiraju!?

Polazim od sebe. I doista, čudom se ne mogu načuditi što se to s nama Hrvatima događa!?

Znamo li mi razlučiti bitno od nebitnog ili moramo poput mulaca dopustiti ovim mediokritetima iz politike, obavještajnog podzemlja, medija, da nas vodaju za ular i navode na svoje pojilo kad god im se ćefne!?

Za mene je, dragi moji Hrvati, jedna jedina kap krvi nevine žrtve, pogotovu civilne i pogotovu dječje (koje god nacije i vjere ona bila), važnija, vrjednija i obvezuje milijun puta više nego svi njihovi PR nastupi, isprazne govorancije, imbecilna prepucavanja, napuhane “afere”, režirane predstave suđenja za trivijalne prekršaje (poput “afere štandovi” ili “slučaja Mamić”)!

Monstruozna propagandna laž o “20.000 pobijene dece u NDH”, plod je krivotvorina koje se zadnjih 50 (i više) godina konstruiraju u Beogradu (u tzv. Muzeju žrtava genocida). To je kuhinja jednoga od najmračnijih likova u poratnoj historiografiji bivše SFRJ, tobožnje “doktora nauka” Milana Bulajića i njegovih suradnika. Iz iste tvornice laži izlaze i popisi “ustaških žrtava Jasenovca”.

Njima je trebalo 55 godina da skrpe kakav-takav popis “ustaških žrtava Jasenovca” koji je na Internetu objavljen tek 2009. godine.

Popis tih lažnih “20.000 dječjih žrtava” još nije dovršen. Prije 15-ak godina čitao sam kako ekipa Bulajićevih krivotvoritelja radi na tomu i jedan od njih izjavljuje da će “popis žrtava dece pobijene u NDH biti objavljen za koju godinu”. Nema ga još! Niti se zna gdje su navodna grobišta navodnih žrtava. Ni jednog jedinog dokaza za te tvrdnje nemaju! Ničega što je nalik na materijalni dokaz! Ničega osim ispraznih blebetanja!

Zato grizu poput bijesnih pasa i laju na svakoga tko progovori istinu!

Čekaju da prođe stotinjak godina od rata (a prošlo je već 73) da pomru svi svjedoci, da prilagode izvore svojim potrebama i da njihove laži zažive u javnom prostoru. Onda će objaviti svoj “popis pobijene dece u NDH i Jasenovcu” – krivotvorinu nalik na ovu koja se sada nalazi na Internet stranicama JUSP Jasenovac!

Zato, kad budete sljedeći put čuli opskurnog Milorada Pupovca, četnika Vučića, fašista Vulina ili nekoga od svetosavskih srpskih popova (čija je jedina zadaća u posljednjih 100 godina bila i ostala huškanje i širenje mržnje) kako opet drobe o “20 i više hiljada dece pobijene u NDH”, budite sigurni da te monstruozne, prljave i podle laži ponavljaju iz dva razloga:

Prvo – da se ne bi govorilo o tomu što su 90-ih godina počinili njihovi sunarodnjaci u krvavom, agresivnom i genocidnom ratu protiv nas Hrvata. U ratu u kojemu su pokušali zbrisati nas s lica zemlje i zatrti nam svaki trag.

Drugo – zato da bi Hrvate i dalje držali pod kolektivnom optužbom za nikad počinjeni “genocid” i “holokaust” i tako održali na životu svoju staru zloćudnu laž, o nama kao “genocidnom” i “zločinačkom” narodu.

I ako hoćete i dalje šutite. Ja neću!

Zlatko Pinter/Foto:maxportal



Komentari
Share Button