Izraz staviti glavu u torbu znači isto što i „izložiti se velikoj, smrtnoj opasnosti; riskirati život”. Govori se još i nositi glavu u torbi što znači „biti, nalaziti se u životnoj, odnosno smrtnoj opasnosti”.
Odgovor na pitanje kako je nastao taj neobični izraz i koje mu je izvorno značenje može se naći u ratničkoj povijesti naših i drugih naroda.
U srednjem vijeku pa i ranije, bio je običaj da se neprijateljske glave odsijecaju i donose vladarima kao dokaz dobivene bitke ili dvoboja.
Najstariji spomen o tim jezivim trofejima sreće se u Bibliji. U Starom zavjetu, na mjestu gdje se govori o borbi Davida i Golijata, stoji: „A David uze glavu Filistejčevu i odnese je u Jeruzalem, a oružje njegovo ostavi u svom šatoru.”
Za vrijeme turskog nadiranja i okupacije Srbija i Bosne i Hercegovine, uobičajilo se odsijecanje i nošenje glava viđenijih protivnika. Tako Konstantin iz Ostrovice u Turskoj kronici piše kako je jedan janjičar donio glavu Miloša Obilića i bacio je pred noge sultanu, pokraj već posječenih glava kneza Lazara i vojvode Krajmira, govoreći: „Čestiti care, ovo su glave tvojih najvećih neprijatelja.”
U Srbiji je poznat spomenik Ćele kula nastao od odsječenih glava. U vrijeme Prvog srpskog ustanka, u proljeće 1809. godine, oko 12 000 Srba s 11 topova krenulo je zauzeti Niš. Dočekale su ih Turske čete od oko 40 000 vojnika teško ih porazile. Poginuo je vojvoda Stevan Sinđelić, a od lubanja srpskih vojnika sagrađena je kula prozvana Ćele kulom. Glave su uzidane s vanjske strane između cigala, u 56 redova, u svakom po 17. Bile su na broju ukupno 952 lubanje.
Tijekom vremena Ćele kula je uništena, veći broj lubanja odnesen, a preostale i danas svjedoče o strašnoj osveti turskih vojnika.
Kasnije je turskom sultanu glave njegovih neprijatelja donosio i Kraljević Marko, kao turski vazal, kojega Srbi danas slave kao nacionalnog junaka.
Odsjecanje glava u ovim krajevima zadržalo sve do sredine XIX. stoljeća. Naročito je to bilo naglašeno u Srbiji. U povijesti je ostalo zabilježeno kako je knez Miloš Obrenović 1817. godine poslao Porti u Carigrad glavu Karađorđa Petrovića, vođu Prvog srpskog ustanka.
I crnogorskom vladiki Petru Petroviću Njegošu donosili su glave posječenih Turaka, kojima su “kitili” Cetinje. Jedna od najvrednijih bila je glava Smail-age Čengića.
Glave su se obično nosile torbi pa otuda i izraz “nositi glavu u torbi”.
M.M /Foto:screenshot
