Nova knjiga o kardinalu Kuhariću – što je mislio o Titu, a što o Tuđmanu

studeni 1, 2020 maxportal
Share Button

“Franjo Kuharić. Kardinal i vlast” nova je knjiga hrvatskog publicista i povjesničara dr. Miroslava Akmadže s Hrvatskoga instituta za povijest. Nastala je u sklopu istraživačkoga projekta „Rat, žrtve, nasilje i granice slobode u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“ koji financira Hrvatska zaklada za znanost.



Nakladnik je Profil knjiga, a recenzenti su dr. sc. Nikica Barić, dr. sc. Josip Mihaljević i dr. sc. Anto Mikić.

Na šest stotina stranica povjesničar Akmadža donosi sve najvažnije o kardinalu Franji Kuhariću. Podijeljena u dva dijela, knjiga sadrži ukupno šesnaest poglavlja.  Prvi dio knjige naslovljen je „Kuharić i partija”, a drugi „Kuharić i Tuđman”.

Kroz 11 poglavlja isprepliću se različite teme. Iz vremena njegove župničke službe (1945.-1964.) saznajemo o opasnim svećeničkim danima, udarima UDB-e, snazi Stepinčeve blizine, ali i reakciji na svećenička udruženja. U poglavlju o Kuhariću kao zagrebačkom pomoćnom biskupu (1964.-1970.) čitamo o UDB-inim provjerama novoga biskupa te o vlastima koje su Kuharića smatrale sve većom prijetnjom režimu.

Kardinal Franjo Kuharić nikada nije ni službeno ni privatno razgovarao s Josipom Brozom Titom. Izuzetak je bio protokolarni susret 17. prosinca 1969. u HNK, prilikom proslave 300. godišnjice zagrebačkog Sveučilišta

Kardinal Kuharić je bio iskreni i neskriveni antikomunist. Nije vjerovao u dobre namjere komunista i stalno je podsjećao da je borba protiv Crkve i iskorjenjivanje religije dio svakog komunističkog programa. Vlastima je neprestano prigovarao zbog nametanje ateizacije kroz škole, govori o “idejnom aparthejdu”, tražio neradni dan i slobodno slavljenje Božića i Svih svetih…

Unatoč otporima postao je zagrebački nadbiskup 1970. godine, pratio obnovu diplomatskih odnosa Jugoslavije i Svete Stolice.

Početkom 1973. jugoslavenske vlasti počinju lobirati za kandidaturu Tita za Nobelovu nagradu za mir. U Predsjedništvu SFRJ već je bio pripremljen i nacrt teksta potpore koju je nadbiskup Kuharić trebao samo potpisati. U obrazloženju prijedloga navedene su i Titove zasluge za “nesmetano djelovanje i prosperitet vjerskih zajednica u Jugoslaviji”.

Spominjalo se da Vatikan “blagonaklono” gledao na tu ideju, ali Kuharić je izjavio kako bi se “Katolička crkva mogla priključiti ovoj akciji kad bi prije toga bio rehabilitiran kardinal Stepinac”. Kasnije je Vatikan odbio dati potporu Titu, a Biskupska konferencija Jugoslavije zaključuje da “biskupi ne mogu dati potporu Titu jer bi to značilo politizaciju Crkve”.

Upoznajemo i kako je djelovao u razdoblju Hrvatskog proljeća i njegovih posljedica (1971.-1973.), a posebno poglavlje posvećeno je udaru vlasti na Kuharića i „Glas Koncila” (1973.-1975.). Kardinal Kuharić bio je ustrajan u borbi za vjerske slobode i ljudska prava, nisu ga mimoišla niti nezadovoljstva u Crkvi i društvu.

Bio je svjedokom početka pontifikata pape Ivana Pavla II. i buđenja Crkve na Istoku (1978.-1980.), uvršten je u Kardinalski zbor, ali i dalje je rješavao polemike unutar Crkve u Zagrebu, kao i one o kardinalu Stepincu. Bio je svjedokom i političkih igara oko dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku još 80-ih godina.

Uslijedilo je jačanje velikosrpskog nacionalizma (1985.-1986.) i uključenje Crkve u pokušaje smirivanja napetosti. U knjizi kroz posebno poglavlje pratimo prekretnicu koja se događala u razdoblju od 1986. do 1989. ususret padu komunizma.
Drugi dio knjige naslova je „Kuharić i Tuđman”

U njemu saznajemo kako su pojedini oporbenjaci željeli uključiti Crkvu u ostvarivanje svojih političkih ciljeva i što znači Kardinalova izjava „Ne bojim se Tuđmanove pobjede”. Od 1990. do 1992. pratimo Kuharićevo sudjelovanje u borbi za samostalnost i međunarodno priznanje RH.

Krajem 1989. Kuharić je na Kaptolu primio Tuđmana, Šeksa i Brozovića i kazao im im “kako je Crkva govorila kada su svi šutjeli”. Pred prve demokratske izbore biskupi su pozvali vjernike da glasaju prema savjesti.

Knjiga donosi i kontekst nastanka jedne od najpoznatijih propovijedi kardinala Kuharića, one protiv rata, zločina i osvete koju je izgovorio u Petrinji početkom kolovoza 1991. godine.

Čitatelj može pratiti i Kuharićevo iščekivanje mira i slobode (1992.-1994.), a iz toga razdoblja primjetni su i njegovi stavovi o Bosni i Hercegovini, te se ne skriva njegovo nezadovoljstvo hrvatskom politikom u toj zemlji. Unatoč tome, nastavio je tražiti mir u BiH.

Pretposljednje poglavlje obuhvaća vrijeme oslobađanja Hrvatske (1994.-1996.) u koje se ubraja i prvi pohod Svetog Oca Hrvatskoj, kao i operacije „Bljesak”, „Oluja”, ali i Daytonski i Erdutski sporazum. Na kraju knjige je poglavlje o Kuharićevom vremenu u miru, kada se dogodila i beatifikacija Alojzija Stepinca, te vrijeme do smrti 2002. godine.

Autor Akmadža put stvaranja knjige predstavlja u uvodnoj napomeni:

„Kada sam 2013. godine na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu predstavljao svoju knjigu ‘Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj’, izjavio sam kako je moj najvažniji cilj u nastavku znanstvene karijere objaviti knjigu o zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franji Kuhariću. I evo, nakon sedam godina moja su istraživanja urodila plodom.”

No, s prikupljanjem građe počeo je još prije 13 godina kada je radio knjigu o kardinalu Franji Šeperu. Istraživački posao mogao je obogatiti i zahvaljujući tome što su nedavno postali dostupni arhivski fondovi komunističkih tajnih službi. No, kako autor kaže, „konačni vrhunac istraživanja i poticaj za privođenje ovoga istraživanja kraju bila je mogućnost uvida u cjeloviti Kuharićev osobni dnevnik, koji se nalazi u njegovoj ostavštini u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu”.

Na pitanje zašto je bilo važno napisati ovu knjigu, u uvodnoj napomeni autor odgovara: „Nakon višegodišnjega istraživanja crkveno-državnih odnosa u Hrvatskoj i Jugoslaviji u vrijeme komunizma i objavljenih trinaest knjiga i više desetaka radova s tom temom, bilo mi je važno zaokružiti tu temu. Ona se neprestano povezivala s nekim istaknutim osobama iz toga razdoblja, a posebice pojedinim biskupima.

Iako su svi hrvatski biskupi imali bitnu ulogu u toj priči, ipak se najveći njezin dio vezao za zagrebačke nadbiskupe, koji su bili odreda predsjednici Biskupske konferencije Jugoslavije, ali i kardinali Rimske crkve”.

U zaključku Akmadža ističe:

“Kardinal Kuharić umro je 11. ožujka 2002. godine. Iako je njegov životni put bio popraćen velikim nedaćama zbog djelovanja komunističkog režima i ratnih stradanja u Domovinskom ratu, ipak je unatoč svemu ostvario nekoliko svojih najvećih snova. Srušen je komunizam, Hrvatska je postala samostalna i slobodna, papa je posjetio Hrvatsku, a kardinal Stepinac, čiju je nevinost ustrajno dokazivao cijeli život, proglašen je blaženim”.

/R.I: /Ika/Foto: press

Komentari
Share Button