OBLJETNICA SMRTI: Tko je zapravo bio Gojko Šušak, ratni ministar obrane?

Gojko Šušak rođen je u Širokom Brijegu 16. ožujka 1945. kao šesto dijete Ante i Stane Šušak. Njegov otac i stariji brat nestali su krajem Drugog svjetskog rata, a zadnji put su viđeni pri ulasku partizana u Zagreb.

Rastući bez oca, Šušak je osnovnu i srednju školu završio u rodnom Širokom Brijegu, nakon čega 1963. godine odlazi u Rijeku te upisuje matematiku i fiziku na tamošnjoj Pedagoškoj akademiji.

Kad je bio na trećoj godinj studija matematike i fizike dobiva poziv za odsluženje JNA, ali bježi u Austriju, u kojoj se zadržava tek nekoliko mjeseci. Na poziv braće koja su otprije bila u Kanadi odlazi preko Velike bare i upisuje studij biznisa i administracije na koledžu Algonquin u Ottawi.

Usporedo sa studijem, Šušak se zapošljava u lancu restorana Scotts Chicken Villa te ga voditelj postavlja za menadžera ispostave koja gostima nudi pečene piliće. Početkom 70-ih godina upušta se u privatni biznis pa osniva dvije tvrtke, Susak Enterprises i GG Decor-Interior Design, koje se unatoč zvučnim imenima bave osnovnim ugostiteljstvom i soboslikarstvom.

Među hrvatskim iseljenicima s vremenom stječe ugled poslovnog čovjeka koji uvijek nađe vremena biti aktivan u mnogobrojnim kulturnim i političkim aktivnostima Hrvata u Kanadi. Tada upoznaje i svoju buduću suprugu Đurđu, a ona je u to vrijeme radila kao socijalna radnica. Vjenčali su se 1973. godine i dobili troje djece Katarinu, Jelenu i Tomislava

U Kandi je postao blizak  franjevačkom misijom u Norvalu, pridružio se političkim skupinama hrvatskih domoljuba i postao jedan od najaktivnijih hrvatskih iseljenika u Kanadi. Bio je uključen u organiziranje hrvatskih škola, nogometnih klubova i crkvenih događanja, a i jedan je od osnivača hrvatske katedre na Sveučilištu Waterloo.  Od 1985. Šušak je bio ravnatelj Hrvatske škole u Ottawi te predsjednik Hrvatsko-kanadske kulturne federacije, što ga je prema kazivanju prijatelja i suradnika dovelo na metu jugoslavenske tajne policije.

Kad je budući hrvatski predsjednika Franjo Tuđmana 1987. posjetio  Kanadu Goko Šušak je bio domaćin kanadske turneje. Nakon osnutka Hrvatske demokratske zajednice Šušak pomaže Tuđmanu u prikupljanju novca za nadolazeću predizbornu kampanju, a kako se pokazao kao vrstan organizator, Tuđma ga poziva na povratak u Hrvatsku. Šušak pristaje te s obitelji, nakon 21 godine emigracije, u siječnju 1990. godine dolazi u Zagreb.

Spona s dijasporom

U prvoj hrvatskoj Vladi Šušak postaje ministar iseljeništva. Ministarsku dužnost obnaša godinu dana, uglavnom putujući do iseljeničkih zajednica sa zadaćom povezivanja s hrvatskom dijasporom te jačanjem diplomatskih i gospodarskih veza sa zemljama u kojima su hrvatski iseljenici živjeli u značajnom broju.

U proljeće 1991. godine, paralelno s nastankom prvih hrvatskih vojnih postrojbi, Tuđman imenuje Šuška zamjenikom tadašnjeg ministra obrane Martina Špegelja, a jedna od glavnih zadaća povratnika iz Kanade bila je prikupljanje novca za nabavku oružja.

Nakon što je Hrvatska 25. lipnja 1991. proglasila neovisnost Špegelja na mjestu ministra obrane nakratko zamjenjuje Šime Đodan, potom i Luka Bebić, da bi početkom Bitke za vojarne u rujnu iste godine ministar postao Šušak, a njegovim zamjenikom imenovan je Ivan Milas. U jednom od kasnijih intervjua Šušak je priznao kako nije očekivao tako visoku funkciju, osobito ne onu vezanu za vojsku koju nikad nije odslužio.

Nedugo nakon Šuškova imenovanja započinje Bitka za Vukovar, a novopečeni ministar ističe kako ‘niti jedan oklop ne može poraziti hrvatski narod’.

Iz tog doba datira i njegov sukob s tadašnjim načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske Antonom Tusom ( i Martinom Špegeljom) koji je s ostalim časnicima u zimu 1991./1992. godine razradio plan frontalnog napada i oslobađanja što većeg dijela okupiranog teritorija Hrvatske. No, Tusov plan Tuđman je obio uvjeren da bi izazvao silne žrtve i veliko razarenje Hrvatske.

Tus je u medije proturao informacije kako Šuška smatra predvodnikom ‘neoustaške’ linije koji se počeo izravno miješati u rad vojske i izdavati zapovijedi mimo Glavnog stožera. Tus se, navodno, zbog te dvostruke zapovjedne linije žalio Tuđmanu, no do promjena nije došlo.

Po drugim izvorima  suština sukoba bila u stavu dvije koncepcije Ministarstva obrane. Anotn Tus, kao časnik koji je u Hrvatsku vojsku pristigao iz JNA, zagovarao je ruski model ustroja oružanih snaga u kojem je Glavni stožer nadređen Ministarstvu obrane, odnosno da je MORH samo servis Glavnog stožera, dok je Šušak zagovara NATO standarde i civilnu kontrolu oružanih snaga. U tom kontekstu pojavila se informacija da je general Anton Tus, kao načelnik GS-a predložio da on bude vrhovni zapovjednik oružanih snaga u slučaju ako bi bi vrhovi zapovjednik bio spriječen. Po tom izvoru kad je Tuđman primio taj prijedlog smijenio je Tusa.

Izgradnja vojske i zbližavanje s Washingtonom

Vrijeme primirja Šušak koristi za nabavku oružja, izgradnju oružanih snaga i zbližavanje sa Sjedinjenim Državama, a širenjem rata u susjednoj BiH značajno se aktivira u osnivanju Hrvatskog vijeća obrane, ali i naoružavanju Armije Republike Bosne i Hercegovine, što se prekida nakon niza incidenata koji su uzrokovali pogoršanje odnosa. Incidenti su doveli do otvorenog rata između Hrvata i Bošnjaka koji je nastavljen do ožujka 1994., kada je potpisan Washingtonski sporazum kojim je okončan bošnjačko-hrvatski sukob i stvorena Hrvatsko-muslimanska federacija.

Dolaskom Billa Clintona na čelo Sjedinjenih Država Šušak postaje ključna osoba hrvatske diplomacije na relaciji Zagreb-Washington, osobito na području suradnje dvaju ministarstava obrane. Suradnja MORH-a i Pentagona ponajviše dobiva na značenju izborom Williama Perryja za američkog ministra obrane, a on je Šuška izuzetno cijenio smatrajući ga ‘čovjekom od riječi’.

Šušak je Perryja zatražio pomoć u naoružanju u ožujku 1994., no kako je UN-ov embargo na oružje još bio na snazi, sklopljen je sporazum s američkom vojno-konzultantskom tvrtkom MPRI koja je pružila tehničku pomoć hrvatskim časnicima.

U isto vrijeme HV se naoružava u zemljama nastalim raspadom  Sovjetskog  Saveza. Uz tri borbena zrakoplova kojima su hrvatski piloti prebjegli iz JNA ( Borović, Ivandić i Selak;  Perišinov je ostao u Klagenfurtu) za HRZ  je nabavljeno 18 remontiranih zrakoplova MiG-21, (dvije eskadrile) starih 8 do 12 godina, remontiranih i u odličnom stanju.

Spomenimo i da su plaćeni po 700. 000 dolara, a nabavljeno je i 11 borbenih helikoptera Mi-24. Leteće topovnjače MI-24 plaćane su između 1,5 i dva milijuna dolara, a kalašnjikovi su stajali oko 140 dolara.

Krajem studenog 1994. godine hrvatsko izaslanstvo, koje je predvodio Šušak, sastalo se u Pentagonu s američkim predstavnicima, uključujući Perryja i generala Wesleyja Clarka. Potpisan je sporazum o vojnoj suradnji između SAD-a i Hrvatske, a razgovaralo se i o situaciji u regiji, posebice opsadi Bihaća. Tom prilikom Šušak upozorava na moguću humanitarnu katastrofu, dodajući kako Hrvatskoj ne treba izravna vojna pomoć, već američko razumijevanje hrvatskog djelovanja u zaštiti svojih granica.

Već u veljači iduće godine Šušak u Washingtonu nagovještava oslobađanje okupiranog teritorija, ali američko izaslanstvo izražava sumnju u sposobnost Hrvatske vojske. Valja napomenuti kako je SAD podržavao hrvatsku pomoć u obrani Bihaća, ali Clintonova administracija je dvojila koje bi stajalište trebalo zauzeti u slučaju vojne ofenzive HV-a na RSK.

Oluja kao kruna pobjede

U srpnju Šušak ponovno putuje u Washington te opet iznosi ideju o vojnom napadu na RSK, podsjetivši Amerikance kako je Tuđman s Alijom Izetbegovićem potpisao Splitsku deklaraciju o uzajamnoj pomoći te kako je oslobodilačka akcija itekako ostvariva. Hrvatsko rukovodstvo odlučilo je, unatoč nevoljkosti Washingtona, pokrenuti sveopći napad na okupirana područja, dogovoren tijekom susreta hrvatskog vojnog i političkog vodstva na Brijunima 31. srpnja 1995. godine.

Tuđman je tijekom tog sastanka tražio da se u što kraćem roku nanese potpuni poraz pobunjenim Srbima, a prema Šuškovim procjenama, pobjeda se mogla postići u roku od četiri do osam dana. Pentagon je smatrao da je takva tvrdnja preoptimistična, no tvrdnje ministra obrane pokazale su se točnima. Operacija je počela u rano jutro 4. kolovoza na bojišnici dugoj 630 kilometara, a završila četiri dana kasnije potpunim raspadom tzv. SAO Krajine.

Na tiskovnoj konferenciji održanoj nakon završetka operacije Šušak se u kratkom izvješću obratio Tuđmanu riječima: ‘Gospodine predsjedniče, zadatak je izvršen!‘, koje su postale sinonimom za sve pobjedničke operacije Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata.

Posljedni govor 

Na 4. Općem saboru HDZ-a, održanim u veljači 1998. godine, Šušak je izabran za potpredsjednika stranke te je na tom skupu održao svoj posljednji javni govor. Tada je govorio o potrebi poštivanja prava zaštite hrvatskog naroda u drugim državama, ističući posebice BiH  tvrdeći kako ‘bez toga nema mira, stabilnosti i međusobnog povjerenja’.

Šušku je početkom 1996. dijagnosticiran rak pluća, često odlazi u SAD na liječenje koje nastavlja u Hrvatskoj. Preminuo je 3. svibnja 1998. godine u Kliničkoj bolnici Dubrava u 53. godini života. Pokopan je sa svim počastima 7. svibnja 1998. na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji hrvatskih branitelja