Kad je prije nekog kraćeg vremena u javnost dospio sukob na Platku, medij su odmah, prije nego su uopće pohvatali konce i utvrdili činjenice o sukobu, na zub uzeli mladog riječkog sportaša kojem je najveći krimen bio to što je MMA borac, a otac mu je član HDZ-a.
Te činjenice mediji su ponajviše isticali, tražeći od javnost i da a priori zaključi da je mladi sportaš, krivac sam po sebi i po svoji obilježjima. Kasnija utvrđivanja činjenica su pak pokazala da je predmetni Luka Tiriel Abramović bio onaj koji je najmanje sudjelovao te koji nosi ponajmanje krivice za sukob.
Neki malobrojni mediji su nakraju priznali tako utvrđenu okolnost te priznali da je dotično još najmanje sudjelovao u incidentu dok su oni koji su bili najgrlatiji u spominjanju nasilnika koji je nasilnik već time što je MMA borac a tata mu HDZ-ovac, samo zašutili i prestali pričati o događaju, naravno, bez ikakve isprike mladom Abramoviću.
Kao što su odmah, a priori zauzeli stav da je mladi Abramović krivac i nasilnik, isti mediji koji su u početku bili grlati a poslije vrlo tihi, a priori zauzimaju stav oko slučaja Zambija.
Samo, kako se u ovom slučaju ne radi o HDZ-ovcima, “desničarima” braniteljima, vjernicima, smjer koplja je okrenut naopako pa isti mediji koji u nekome unaprijed vide krivnju ako ima određena obilježja.
U konkretnom slučaju osumnjičenih građana Republike Hrvatske ti isti mediji unaprijed traže te zahtijevaju prihvaćanje razloga kako za opravdavanje njihovih postupaka kao i eventualno ekskulpaciju od krivnje, i to samo na temelju nekih obilježja koja skupina osumnjičenika ima, a da ne znaju ili gore, ne žele u protupravnoj situaciji vidjeti protupravnost.
Ne zaboravimo, nitko ne zna kako će se postupak završiti te hoće li isplivati kakva okolnost ili činjenica koja bi dovela uhićene građane hrvatske u povoljniji položaj međutim, u ovom trenutku, prema svim dosada pokaznim elementima, slučaj opasno smrdi ako ne na trgovinu djecom, a onda zasigurno na problematičan način dolaska do djece koja se žele, nadajmo se, posvojiti, uz sumnju na velike propuste ili čak nešto gore, od strane hrvatskih institucija koje su ovjeravale sumnjive odluke.
Mediji u ovom pak slučaju okreću pilu naopako pa se podrška uhićenima svodi na isticanje transrodnih obilježja jednog od uhićenika, kao obilježja ranjive, a produhovljene te društveno progresivne skupine koja očito mora biti privilegirana, uz optuživanje svih onih koji nemaju takav stav, za mržnju i transfobiju.
Drugi, malo ipak pametniji, iz dana u dan patetično govore o teškom životu u Kongu, o tužnim sudbinama djece koja tamo žive, pokušavajući valjda od javnosti iskamčiti zaključak da bi čak i otimanje djece valjda, iz Konga, bio čin altruizma i milosrđa.
Oni mediji s najmanje pameti, pak navode kako unatoč činjenici da je stranim državljanima zabranjeno posvajanje djece iz Konga, postoji mogućnost da su sudovi u Kongu ipak dopuštali usvajanje, pokušavajući time u nečemu od starta suprotnome zakonu, dodati dozu zakonitosti, čime nisu dokazali ispravnost posvojenja ali vlastito neznanje i otvorenu pristranost, jesu.
Ovaj slučaj time, ponajmanje govori o samom događaju, a ponajviše o stanju kako institucija te medija u ovom društvu, pri čemu obadva ta subjekta ni ne kriju svoje dvostruke kriterije u istovrsnom postupanju, ovisno o svjetonazorsko političkom pedigreu onih na koje se pogled medija odnosi.
S druge strane, vidljivo je žestoko i otvoreno stavljanje na stranu zambijskih pritvorenika, kako samog premijera tako i određenih nositelja državnih funkcija, poznatih po tome da ne služe ničemu te da malo toga o svom položaju i poslu znaju, nego tek da argumentom veličine vlastite pozicije, usmjeravaju stavove građana ovog društva.
S time u vezi se otvara i jedan drugi problem. HDZ je naime stranka koja u svojim redovima ima ili je imala do sada najveći broj osoba, kako već osuđenih, tako i onih protiv kojih se vodi kazneni postupak uz one koje početak kaznenog postupka tek čeka i to mahom za kaznena djela koruptivnog karaktera.
Svaki put kad na nekog dužnosnika HDZ-a, koji poslovično obavlja i kakvu što visoku što srednju javnu funkciju, zakon stavi svoju ruku pa mu taj isti zakon njegove ruke udruži u metalni ogrlicama, vrh stranke opere ruke od svog člana i nekadašnjeg pajdaša. Uz poslovičnu frazu kako neka institucije odrade svoj posao, pri čemu se takvom HDZ-ovcu odmah skine imunitet a vrh stranke nastavi s frazom kako je to još jedan dokaz kako sam HDZ ima nultu stopu tolerancije na bilo kakve kriminalne radnje.
Kako li se dakle osjeća prosječan HDZ-ovac sa spoznajom da ga vrh vlastite strane može i hoće bez imao problema odstrijeliti i napustiti a istodobno, za sada izrazito izraženu osnovanu sumnju na puno gora djela koja se stave na teret njihovim ideološkim protivnicima, taj isti vrh HDZ-a, izražava podršku i uvjerenje da su postupali pravilno?
Premijerova izjava o tome kako da su znali da “posvajanje u Kongu nije dopušteno stranim državljanim”, ali da unatoč tome treba vidjeti je li neka takva odluka donesena mimo toga (dakle, mimo zakona) pa da takvu odluku Hrvatska treba smatrati zakonitom i pravilnom.
Ako se malo bolje promisli time se šalje jasan signal HDZ-ovcima da su manje vrijedni od ekipe uhićene u Zambiji koje će braniti čak i pod cijenu političke sramote za cijelu državu te da HDZ-ovci, ako se nađu u frci pred zakonom, mogu od stranke očekivati manje nego što je dobio Henry Hill od Paula Cicera u poznatom američkom filmu Dobri momci.
Da je povezanost vrha HDZ-a s određenim, na papiru smrtnim političkim neprijateljima, izrazita, govori i šutnja tih istih krajnje lijevih opcija, kako političkih tako i medijskih koje su do jučer javno propagirali stav o HDZ-u i premijeru Plenkoviću kao organskim negativcima, koji pitomo i poslušno uživaju u pomoći i podršci onih, za koje su nekoć govorili da od njih ne bi uzeli ni čašu vode u pustinji.
U poznatom Kusturičinom filmu Underground, prijelom situacije dolazi nakon što, simbolički, majmun uđe u tenk i ispali granatu, kao simbolički prikaz stvarnosti u kojoj jedan događaj, incident, nepažnja ili čudan splet okolnosti tijek zbivanja odnese u neslućene smjerove, a pri čemu se zapetljana situacija počne raspetljavati a do tada slijepi počnu jasnije vidjeti.
Je li slučaj Zambija, taj Kusturičin majmun koji je ispalio granatu, nakon koje više neće ništa biti isto i koji bi mogao koštati premijera i njegov položaj. Ne znam, ali ono što znam je da su Hrvati debelo ispod čak i škiljavaca iz Platonove špilje, a to puno govori.
