Na hridi koja više pripada horizontu nego kopnu, tamo gdje se Jadran lomi o kamen kao o posljednju rečenicu nekog starog pomorskog epa, stoji Palagruža – najisturenija točka hrvatske države. I ondje, usred tog slanog ništavila, jedini trag suvereniteta Republike Hrvatske jest – svjetioničar.
On, sa svojim lampama i meteorološkim bilješkama, čuva svjetlo. Država, čini se, čuva – iluziju.
Palagruža nije razglednica. Nije turistička brošura ni kulisa za romantične priče o ribarima i galebovima. To je strateška točka. Kamen koji probada sredinu Jadrana. Tko kontrolira Palagružu, ima oko nad srednjim Jadranom, nad ribolovnim zonama, nad plovnim putovima, nad svime što između hrvatske i talijanske obale znači sigurnost, ekonomiju i politiku. A mi ondje imamo – čovjeka i fenjer.
Nema moderno uređenog helidroma koji bi omogućio brzu intervenciju u slučaju nesreće, migrantskog vala, krijumčarenja ili – ne daj Bože – ozbiljnijeg sigurnosnog incidenta. Nema pristaništa za patrolne brodove koji bi mogli stalno operirati s te točke. Nema nastambi za pripadnike MUP-a, Obalne straže ili Hrvatske ratne mornarice. Nema stalne posade koja bi simbolizirala državu ne samo administrativno, nego operativno.
Palagruža je, paradoksalno, najudaljenija točka naše blizine Europi – i najbliža točka naše ravnodušnosti prema vlastitom teritoriju.
U vremenima kada se granice više ne brane rovovima nego nadzorom mora, bespilotnim letjelicama i brzom projekcijom snage, ostaviti Palagružu na razini 19. stoljeća znači pristati na geopolitičku naivnost.
Foto: Getty Images / Canva
Država koja ne investira u svoje rubove, polako ih prepušta tuđim interesima – ako ne formalno, onda funkcionalno.
Nije riječ o militarizaciji hridi. Riječ je o elementarnoj državnoj logici. Helidrom ne služi samo vojsci; služi hitnoj medicinskoj pomoći, spašavanju na moru, brzom odgovoru na ekološke incidente. Pristanište za patrolne brodove nije provokacija, nego alat za zaštitu ribolovnog pojasa i suzbijanje nezakonitih aktivnosti.
Smještaj za pripadnike MUP-a, Obalne straže ili HRM-a nije demonstracija sile, nego potvrda prisutnosti. Jer država koja je odsutna na svojim granicama, prisutna je samo na papiru.
Palagruža danas simbolizira jednu širu boljku – sklonost da se suverenitet podrazumijeva, a ne održava. Da se granice doživljavaju kao administrativne linije, a ne kao živi prostori koji traže infrastrukturu, ljude i viziju.
Svjetioničar na Palagruži i dalje pali svjetlo brodovima koji prolaze. Ali tko pali svjetlo državne svijesti? Tko će shvatiti da najisturenija točka nije samo geografski podatak, nego ogledalo ozbiljnosti jedne zemlje?
Dok se to ne dogodi, na sredini Jadrana, na kamenu koji bi trebao biti tvrđava suvereniteta, ostat će samo svjetionik – i tišina koja govori više od svake službene strategije.
M. Marković/Foto: V. Horvat
