Priča o dvojici hrabrih ljudi koji su spasili svijet. Doslovno!

27 srpnja, 2019 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Sigurno ste gledali barem jedan hladnoratovski film u kojem  Amerikanci spriječe Treći svjetski rat i Apokalipsu biblijskih razmjera. I u svakom filmu su Sovjeti su, po holivudskom stereotipu, obični gadovi koji žele uništiti sve što valja i što je dobro.



Akteri ove dvije priče, bez imalo pretjerivanja, svjedoče da holivudskim filmovima ne treba uvijek vjerovati, da  heroja ima i na drugoj strani.

Na vrhu vrhunce Kubanske krize, 27. listopada 1962. godine, svijetu je prijetila eksplozija neviđenih razmjera.

Tog dana, grupa od 11 američkih razarača i jednog nosača zrakoplova je u blizini Kube opazila sovjetsku podmornicu B-59. Iako su se svi nalazili u međunarodnim vodama, Amerikanci su počeli bacati dubinske bombe. Ali, ne s ciljem da unište podmornicu, nego da je prisile isploviti i identificirati se.

Sovjetska podmornica je na to odvratila još dubljim zaronom.

Vasily Arkhipov

Amerikanci su stali s bacanjem bombi. Sovjeti su stali u vodi i razmatrali što učiniti. Tada je kapetan podmornice Savitsky zapovijedio lansiranje nuklearnog torpeda. Jer, ako Amerikanci otvaraju vatru na njih, rat je sigurno počeo. Uz njegovu odluku je bio i politički časnik Maslenikov.

No, za odluku o lansiranju je bilo potrebno i odobrenje trećeg čovjeka. Taj treći je bio časnik Vasily Arkhipov, kapetanov zamjenik. On je bio protiv lansiranja. I to iz očita dva razloga.

Prvo je bilo to što nisu uopće imali kontakt s Moskvom i drugo što uopće nisu znali je li rat počeo ili ne. Lansiranje nuklearnog oružja bi značilo samo početak kraja cijelog čovječanstva.

Ova dvojica su neprestano najavljivala i napadala Arkhipova da se usuglasi s lansiranjem. Politički časnik Maslenikov je čak izvukao i pištolj  te ga uperio u Arkhipova.

No, kapetan Savitsky je bio malo pribraniji i smirio je Maslenikova. Ali, je Maslenikov tada zaprijetio Arkhipovu da ga čeka vojni sud i Gulag u Sibiru kad se vrate. Tad mu je Arkhipov odvratio da se neće imati gdje vratiti ako lansiraju projektil i u ime zdravog razuma, zamolio je kapetana da izroni i da se utvrdi što se događa i je li došlo do rata.

Savitsky je, na jedvite jade, pristao na to te je podmornica izronila. Kad su izašli van, nebo je i dalje bilo plavo i čisto, a Sunce je i dalje grijalo kao i prije.

Do rata nije došlo. Tada je uspostavljena i veza s Moskvom te im je zapovijeđeno da se vrate. U tom trenutku se iznad njih pojavio i helikopter američke ratne mornarice te su mahnuli jedni drugima.

Do rata nije došlo i mir je, kakav-takav, očuvan.

Zbog zasluga tokom kvara na podmornici K-19 godinu dana prije i zbog protivljenja zapovijedi koja nije izdana s vrha, Vasily Arkhipov je odlikovan najvećim odlikovanjima Sovjetskog Saveza, Ordenom Crvene zastave i Ordenom Crvene zvijezde.

Pet godina prije raspada SSSR-a je umirovljen u činu viceadmirala, a nakon raspada SSSR-a je dao i intervju za raspravu što se dogodilo i što se nije dogodilo 27. listopada 1962. godine.

Tad je izjavio da voli svoju domovinu. Ali, prije svega ostalog, voli sve ljude, te da je odobrio lansiranje, nikad više ne bi vidio svoju voljenu ženu Olgu.

Viceadmiral Vasily Arkhipov je umro 1998. godine u 73. godini života, pokopan je na vojnom groblju u Moskvi s najvećim vojnim počastima. Počasti je zacijelo i zaslužio, jer je, može se slobodno reći tako, spasio cijeli svijet.

– Iskreno, bio sam na 50-50, pola-pola. Radari i senzori su pokazali udar. Ali, mi ništa nismo osjetili. Mislim da sam taj trenutak bio najneodlučniji u životu. Da sam stisnuo dugme bio bi to kraj svijeta koji smo poznavali. Ali, eto, prevladao je zdrav razum, ispričao je umirovljeni ruski pukovnik Stanislav Petrov za BBC 2013. godine.

Petrov je kao pukovnik ruske vojske bio dežurni oficir komandnog centra OKO, sustava za rano uzbunjivanje u slučaju američkog nuklearnog napada na Rusiju.

Na datum 26. rujna 1983., računalni sustav u bunkeru, prema podacima sa satelita, pokazao je da je  SAD lansirao pet raketa s nuklearnim bojevim glavama u smjeru Moskve. Zvonilo je crveno, podignuta je uzbuna najviše razine.

Iako je prema vojnom protokolu trebao smjesta narediti odmazdu, Petrov je oklijevao. Imao je osjećaj da nešto nije u redu.

– Sve je bilo spremno, ali nisam htio ispaliti rakete. Bilo je jasno da to znači kraj svijeta koji smo poznavali. Odlučio sam čekati. Minute su prolazile, a računala su pokazivala da se američki projektili sve više približavaju SSSR-u, kazao je Petrov za BBC.

– Nisam obavijestio svoje nadređene, oni bi mi sigurno naredili da ispalim rakete. U takvim situacijama ne možete racionalno analizirati, nemate puno vremena, nego se oslanjate na instinkt. A on mi je govorio da nešto nije u redu.

– Računalo je pokazivalo da prema nama leti pet raketa ispaljenih iz samo jedne baze te da svi idu prema Moskvi. Opći napad sigurno se ne bi ograničio na samo pet raketa.

U bunkeru centra OKO operateri su s jezom gledali projektile kako se približavaju glavnom gradu. Do udara je ostalo samo minuta pa trideset sekundi, deset, pet… A onda ništa. Nad Moskvom se nije dizala nikakva nuklearna ‘gljiva’. Uzbuna je bila lažna.

Petrov je tek tada prijavio incident nadređenima, koji nisu odobravali njegovu odluku. Prekršio je protokol i naređenja te je premješten na manje odgovornu poziciju, a ubrzo je i umirovljen.

Kada ga je supruga pitala što je učinio da je zaslužio taj tretman, iskreno joj je odgovorio: ‘Ništa!’

Detalji tog incidenta ostali su vojna tajna koju nije otkrio nikome pa tako ni vlastitoj obitelji, dok cijela priča nije izašla u javnost 15 godina kasnije.

– Kada su mi ljudi počeli govoriti da me na televiziji nazivaju herojem, bio sam iznenađen, rekao je za Russia Today 2010.

– Nikad nisam mislio o sebi kao heroju – doslovno sam samo radio svoj posao, kazao je.

Pukovnik Petrov je umro 19. svibnja 2017. godine u 78. godini života. Do kraja života je, nakon umirovljenja, živio mirno i povučeno u svojem malom domu.

Vijest o njegovoj smrti proširio je njemački politički aktivist Karl Schumacher, koji je prvi i podijelio priču o njegovom junaštvu zapadnim publikama.

Schumacher je nazvao Petrova sredinom rujna kako bi mu čestitao rođendan, no javio mu se njegov sin koji ga je obavijestio da je Petrov preminuo.

Za njegovu priču se saznalo tek nakon raspada SSSR-a. Dobitnik je nagrade ” World Citizen Award “. I to jer je spasio cijeli svijet. Doslovno.

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •