Postupak kupnje višenamjenskog borbenog zrakoplova ide dalje. Kako neslužbeno doznajemo, Ministarstvo obrane RH poslalo je upit adrese 20-tak zemalja sa ciljem prikupljanja informacijama o broju borbenih aviona raspoloživih za prodaju.
Tijekom jeseni očekuju se odgovori, a nakon toga u daljnjem procesu će se odgovori onih zemalja koji zadovoljavaju zadane tehničko-taktičke značajke borbenog lovca zatražiti Zahtjev za ponudom (RFP).
Ovaj puta, što valja naglasiti, različito je bodovanje novih i rabljenih aviona.
Po primitku RFP-a, u razmatranje idu i ponude Švedske i SAD (koje su kompletirane) te se ide u – finalni odabir.
Kako što bezbolnije prijeći na novi tip lovca, a da se ne uruši ionako krhak sustav zvan HRZ?
Apsolutno, ali ne i bezrezervno, treba pozdraviti napore nabavke nove eskadrile, ali s druge strane teški utezi historijata maćehinskog odnosa prema HRZ-u prijete da projekt borbenog aviona propadne u provaliju.
Dilema oko budućnosti naše ratne avijacije nije jednostavna. Kakav nam borbeni lovac treba za budućnost? Zaštita zračnog prostora, prevlast u zračnom prostoru, napadaji na zemaljske ciljeve, elektronsko i klasično izviđanje, protuelektronsko djelovanje….
Kada definiramo što nam od ovih navedenih zadaća treba u taktičkom i strateškom smislu, tek tada možemo i definirati tip aviona za budućnost HRZ-a.
Mi, čini se, idemo obrnutim putem iako nam službeni pokušaju kupnje borbenog aviona datiraju još od 2007. godine.
Novi borbeni lovac mora biti refleksija onoga što piše u našim strateškim obrambenim dokumentima. Hoće li to doista i biti? Ne znamo….
Politički vrh otvoreno navija za američki tip lovca, F-16. No, bolno zvuči informacija da poljske zračne snage, koje su na kudikamo višoj tehničko-tehnološkoj razini od HRZ-a, trenutačno imaju svega 30 posto operativnih F-16 block 52. To je rezultat desetgodišnje iskustva Poljske s tim avionima. Razlozi fijaska operativnosti su višestruki; od složenosti usvajanja aviona, skupoće rezervnih dijelova do čudnovatih kvarova koji se javljaju. Da nemaju MiGove-29 pola deklariranih sposobnosti poljska avijacija ne bi mogla obavljati.
Zanimljiv je sastav nedavno osnovane Međuresorne komisije za nabavu borbenog aviona. U toj zbrda-dola prikupljenoj „zbornaja komandi“ nema nikoga da išta znade o avionima 4. generacije. Njima je plafon avion 2. generacije.
Gdje su zrakoplovni inženjeri, gdje su tehničari, ljudi u masnom trlišu koji svakodnevno rade sa avionima?
Tehničari su oni koji nose kičmu cijelog zrakoplovstva i bez njih, doslovno, ne bi ni bilo ispravnih letjelica. Takvih nema u komisiji.
Među cijenjenom komisijskom gospodom nema ni pilota s naletom koji bi odgovarao barem minimalnoj satnici najelementarnijeg aviona 4. generacije. Čemu onoliko obavještajaca? Samo fali Joža Manolić.
Na čelu tog međuresornog konzilija za avion su također kadrovi koji veze nemaju za zrakoplovstvom. Što mornari znaju o avionima?
Odbor koji je za slovačku ratnu avijaciju odabrao fantastični F-16 Viper (block 70/72) nije vodio nekakav politički doktor opće prakse nego zrakoplovac u činu brigadira. Što znači imati prave kadrove pokazali su i Danci koji su napravili studiju odabira između tri kandidata (F-35, F-18 Super Hornet, Eurofigher) s tako čvrsto obrazloženim parametrima i načinima njihova ocjenjivanja da su iz ovi „Boeinga“ pali na guzicu i na koncu odustali od tužbe s kojom su htjeli poništiti odabir F-35.
Danci, kao i Slovaci, u vojnom sustavu imaju ono što mi nemamo, a to su vrhunski kadrovi koji mogu iznjedriti snažan, nadasve stručan dokument.
M.Marković/foto: morh
