Hrvatska redateljica Biljana Čakić, rođena Vinkovčanka, napisala je emotivan post kako na natječajima ne može dobiti novac za svoje filmove. Riječ je o redateljici koja je snimila istaknute filmove o Domovinskom ratu i bila hrvatska kandidatkinja za Oskara.
Biljana Čakić, po obrazovanju slikarica, u Zagrebu diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti, izbijanjem velikosrpske agresije na Hrvatsku našla se na bojištu kao ratna izvjestiteljica i snimateljica Radija 101.
Od početka profesionalne karijere bavi se temama vezanim uz Domovinski rat. Njen film “Dečko kojem se žurilo” bio je hrvatski kandidat za nagradu Oscar u kategoriji dokumentarnog filma 2001. godine.
Film je osobna pripovijest autorice čiji je brat nestao tijekom velikosrpske agresije 1991. godine. Redateljica je pošla u potragu za njime i dokumentarni film se bavi time. Tragična autoričina pripovijest nastavak je prijašnje obiteljske tragedije, jer je autoričin djed ubijen u Drugome svjetskom ratu, a baka je cijeloga života čekala da se vrati.
Državnu nagradu »Vladimir Nazor« za doprinos na području kulture i posebno priznanje publike za najbolji film desetljeća dobila je 2001. godine.
Godine 2011. dovršila je svoj prvi dugometražni igrani film “Korak po korak”. Njen posljenji film je “Gavran 101”, dokumentarni o ratnom heroju Damiru Tomljanoviću Gavranu, snimljen je 2020. godine.
Javno pismo Biljana Čakić naslovila je IZDAJA uz poruku “Ljubomorni izmisle priču o tebi, glupi je šire dalje, a idioti vjeruju u nju.”
“Nisam odoljela komentirati moj umjetnički svijet. Vrijeme je da napišem ovaj post samoj sebi. I možda nekom slučajnom čitatelju koji voli moje filmove.
Dakle, o meni kruže priče zbog kojih više ne mogu dobiti novac na natječajima za film. Ne idem na sastanke Dhfrr..a jer do nedavni prijatelji i suradnici ne smiju biti viđeni u razgovoru sa mnom. Kad se pojavim, razbježe se kao žohari. Pa se ne pojavljujem kako ne bi sebe i njih dovela u glupu situaciju.
Prošli producent, fin čovjek, rekao mi je kako na druženjima filmaša, po birtijama, pričaju o meni ogavne i degutantne stvari. Njemu svaki put neugodno.
Pa se sjetim da sam ja jedna od prvih međunarodno uspješnih žena, hrvatske kinematografije. Uostalom, prva sam dokumentaristica, dobitnica Nazorove nagrade te druga žena koja je u hr. u 50 godina snimila igrani film.
Razlog za te birtijaške priče je scenarij o seksualnom nasilju među maloljetnicima. Isti ti selektori i kritičari, koji silno seru o meni, dižu Tarantina u nebesa. A ja sam, po njima, poremećena jer se iskreno bavim tom temom. Selektori, inspirirani mojim scenarijem, snimili su svoju verziju te priče.
Žoharskoko ponašanje, na razini djece u vrtiću, ni dan danas nisam otkrila razlog. Nitko mi ne želi reći za što sam osuđena.
Nisam baš toliko glupa da ne bi mogla plivati s njima. Ne treba tu neka naročita inteligencija. Prikrpiš se nekoj političkoj opciji, pristaneš na neki seks, dozvoliš nekim ljudima da ti malo prekroje scenarije, ubaciš koga oni hoće, izbaciš koga neće, zaposliš njihove, daš im proviziju, oblačišoš se prihvatljivo fahu, znaš s kim se družiš, zatajiš rat i obitelj, praviš se da si nešto bolje, ..I tu dolazimo do naslova ovog posta – IZDAJA.
Vremena su bila takva. Za taj luksuz prihvaćenosti, morala bi izdati samu sebe. U mom, poprilično frajerskom životu, to nije opcija. Ionako, oni najtalentiraniji medu nama, ne sudjeluju u tim igricama. Bave se svojim problemima i pokušavaju nešto stvoriti. I prolaze ovo što prolazim ja. Za takvu situacij najveći dio je moja odgovornost. U zadnjih desetak godina to je i svjestan izbor. Da se ne bi igrala žrtve.
Tko radi taj i griješi… kaže mudra, narodna. Svašta sam ja griješila. I ispravljala… Bogme sam brljala… A i dobroga sam napravila. I lijepoga. Naučila sebe i druge. S obzirom na kapacitete mogla sam i bolje. Ali nešto što nisam nikada napravila – nisam prekršila vlastitu etiku. Ono, u konačnici, ponosna sam na sebe. I svoje izbore.
Zanima me, da li ću se na kraju života kajati što nisam uspjela raditi filmove koliko sam željela. Hoće li mi biti žao što sam ostala neprilagođenaena, kako me naziva Rada Borić, pred kolegama, dok predstavlja zagrebačku kulturu na Brijunima.
Jesam li napravila prave izbore? Koliko sam dala ovom svijetu? Da li sam mogla učiniti više? Hoću li uspjeti iz ovog izaći bez zamjeranja sebi i drugima? Da budem iskrena, ni ne da mi se biti nešto poznata. Bila sam, vidjela i umorila se od licimjerizmazma.
Obećala sam sebi… kako god bude, iz toga neću izaći ogorčena, neću se razboljeti i umrijeti kao Mira Furlan. I mnogi drugi koji su uništeni zato što su nosili neku ljepotu ili talent.
Neću izdati to tko sam, tko su mi preci, odakle potičem. Nije to lakDruštvenaena izolacija je gadna stvar. Pa im j…. sve po spisku. I vratit ću im dođe vrijeme za to. Jer ti ljudi imaju ime. Okrećerece se taj kotač života. Jednom si gore, …pa na dnu.. pa…
Oni predstavljaju duh ovog naroda. Moš mislit!
Za sada sam ljuta. Sutra ću biti kreativna. I neću gubiti energiju i vrijeme na gluposti. Jer to je i cilj takvih žohara ( bez uvrede bubama)”, objavila je Biljana Čakić.
