Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović u Kninu je 7. travnja 2024., deset dana prije izbora, redom Nikole Šubića Zrinskog odlikovao 102. brigadu HVO-a Odžak, 108. brigadu HVO-a Ravne Brčko, 111 X brigadu HVO-a Žepče i 115. brigadu HVO-a Zrinski.
Odličja su evidentno trebala Milanoviću u sklopu njegove premijerske kampanje, što je trebalo dotaknuti srca Hrvata, onih koji su u Bosni i Hercegovini, a još više onih koji su porijeklom iz BiH, a žive u Hrvatskoj. Riječ je o trećini, ako ne i o polovini stanovnika Hrvatske i poslati poruku kako se predsjednik Milanović brine o hrvatskom narodu u BiH. Doveo ih je u Knin da ih odlikuje, povodom dana HVO-a.
Nije ih odlikovao u njihovim općinama u BiH svaku ponaosob povodom dana svake od tih postrojbi kad su one u svečanom postroju. Tko bi to sve obišao. Ovako je pozvao u Knin njihova vodstva i zapovjedništva na jednom mjestu, poželjno je što više i podijelio im odličja. Oni su u nekoj Kninskoj ovećoj sobi, aplaudiraju mu, on im dijeli odličja i smješka se u nadi da će mu to pomoći u usponu na premijersku poziciju.
Kampanja dijeljenja odličja kako braniteljima HV-a tako i braniteljima HVO-a kod Milanovića traje nešto više od dvije godine u nadi da će se zaboraviti njegovo lamentiranje iz rujna 2012. iz njegova Premijerskog mandata kad je pred publikom socijaldemokratske njemačke zaklade u Berlinu kad je rekao da je „hrvatska nacija nevjerojatan paradoks i to nije lako držati zajedno“, što se poklapa s njegovom pričom o Hrvatskoj kao „slučajnoj državi“ iz toga vremena, te da se zaboravi da je u to vrijeme išao u Sarajevo kao podrška na predizborni skup Željku Komšiću, pa da se zaboravi i ono bacanje spomen ploče poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu iz travnja 2020. i odbijanje da položi vijenac u Okučanima 1. 5. iste 2020. napuštajući svečanost za vrijeme intoniranja Lijepe naše i da se zaboravi još puno toga.
On želi reći da je to iza njega, da se on promijenio, što se vidi i iz dijeljenja odličja i pohvale koju izriče odlikovanima.
Predsjednik Milanović je 13. 9. 2022. boravio u Jajcu povodom dana oslobođenja Jajca i tom prigodom među ostalim rekao: „Da nije Hrvata, Bosna i Hercegovina ne bi bila oslobođena, ne bi završila okupacija i ne bi bila cjelovita država.“
Milanoviću nije smetalo da poslije toga govora u Jajcu povodom oslobođenja grada Jajca ode u goste i na višesatno druženje kod Milorada Dodika u njegove Laktaše. On je svečanost oslobođenja Jajca odlučio proslaviti ne s braniteljima nego s Miloradom Dodikom, pokazujući time koju vrijednost on pridaje odličjima koja dijeli braniteljima.
Milanovićev poziv zapovjedništvima i vodstvima 102. Brigade HVO-a Odžak, 108. Brigade HVO-a Ravne Brčko, 111 X Brigade HVO-a Žepče, i 115. Brigade H VO-a Zrinski da dođu u neku prostoriju u Knin u jeku njegove premijerske kampanje da bi ih on odlikovao bio je u funkciji da se okupaju u njegovim „Rijekama pravde“ u kojima se kupaju samo pravednici, on Zoran, Peđa, Ive, Ratomir, Anka i pogađate pravednica Dalija. Da nije pravednica ne bi tu ni bila.
Zašto Rijeke pravde nisu nabujale unatoč tolikim podijeljenim odličjima? Jeli to samo zbog pamćenja prethodnog Zorana ili i zbog onoga što je Zoran pokazao sada u premijerskoj kampanji?
Na Upozorenje Ustavnog suda Republike Hrvatske da Zoranu Ustav Republike Hrvatske ne dopušta da sjedi na dvije stolice, da ne može istovremeno biti Predsjednik Republike i voditi kampanju za sebe kao Premijera. Zoran je zaprijetio Ustavnom sudu „rezidbom“ uz salve prijetnji i uvreda iz repertoara „frajera koji može najdalje pljunut“ među kojima se kao najružnija izdvaja ona o „priležnici“, navodeći „oni meni ne mogu ništa“. On je odjednom izdigao iznad Ustava, iznad Ustavnog suda, oni su za njega mačji kašalj, on je iznad sistema.
Partija je iznad sistema i sistem je u službi partije i njene vlasti davno je naučena lekcija iz njegova punjenja. Branitelji su se upitali kome on to prijeti, onoj državi iz prošlih vremena koju su branitelji poslali u povijest ili ovoj njihovoj državi Hrvatskoj. Ne prizna ni Ustava ove njihove Republike Hrvatske ni njenog Ustavnog suda. Broz bi rekao „Ja ne priznajem ovaj sud, ja priznajem samo sud svoje partije“. Na sceni je onaj Milanović iz svog premijerskog mandata, onaj prvi Milanović u još radikalnijem izdanju.
Branitelji su se pokazali kao „nezahvalni“, tolika odličja, a na izborima ništa. Makar da su vratili odličja kao Budiša i to bi bilo pošteno.
Milanović im je u dvije godine pretkampanja poručio „Nećemo biti Američki robovi“ pa bi ih on s dvostrukom dužnošću i dvostrukim legitimitetom izabranog Predsjednika i još izabranijeg premijera iz „Rijeka pravde“ uz pomoć Rusije oslobodio iz Američkog ropstva u kojem se sada nalaze, a da toga kao on, ni svjesni nisu.
Dalekovidan je Milanović. Rusi ne mogu do nas doći kopnom, puno je teško savladivih prepreka, ali zato bi mogli morem. I eto ih na Jadranu, na Visu u Pločama, da nas oslobode iz Američkog ropstva. Mogli bi zaplijeniti veliku flotu zapadnih brodova koji su privezani u Hrvatskim lukama i marinama kako bi djelom namirili štetu koju su im prouzročili zapadnjaci plijeneći njihove jahte koje su bile na vezovima na zapadnim morima i njihove novce koji su bili u zapadnim bankama.
Puno je analitičara koji kažu da nije dobro što hrvatska ekonomija u velike ovisi o turizmu. Vratili bismo se nekom drugim zanimanjima koje smo napustili zbog turizma i gdje bi nam bio kraj. Prema Milanovićevom projektu „Hrvatsku naciju koja je nevjerojatan paradoks, koju je teško držati zajedno“, a koju zajedno po toj politici drži Amerika i Zapad, jer inače to bi bilo teško držati zajedno bez Zapadne sile i NATO-a, koji istovremeno ne dopuštaju Srbima da budu zajedno iako oni to silom hoće. Rusija bi to pustila i Hrvate da se raziđu i unutra i po svijetu i da svi Srbi budu zajedno.
Nakon izbora, izgubljenim i osamljenim pravednicima iz „Rijeka pravde“ priključio se i pravedni Grmoja zovući i Penavu da krene njegovim putem kako bi se i on pridružio biranom društvu pravednika.
Marko Mamić/Foto: pxll
