Šef kabineta Budimira Lončara: Nije Mesić, Karamarko je predao dokumente Haagu!

25 kolovoza, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Frane Krnić, bivši  hrvatski i jugoslavenskio diplomat te bivši šef u tajnim službama SFRJ, nedavno objavio knjigu “Crni kaputi, bijele rukavice” (Naklada Bošković, 2021.)



Krinić je rođen u  Zadvarju 1943., a nakon završetka Pravnog fakulteta u Beogradu (1965.) kratko vrijeme je radio kao tužitelj, a onda je 1971.  zaposlen u vanjske poslove SFRJ.

Radio  je u Službi za istraživanje i dokumentaciju (SID – tajna služba vanjskih poslova SFRJ). Službovao je u SAD-u (konzul u GK u Chicagu) i kao savjetnik  veleposlanstvu u Italiji.

Četiri godine (1987.-1990.) bio  je šef kabineta Budimir Lončara. Cijelo vrijem diplomatske karijere u SFRJ bio je povezan ili izravno radio u tajnoj službi.

Kao veleposlanik bivše SFRJ u Republici Čile 1990. je prešao u hrvatsku diplomaciju. U vrijeme Račanove Vlade, 2002.-2003., bio je predstojnik Ureda Vlade RH za suradnju sa sudom u Haagu.

Frane Krnić je nedavno objavio knjigu “Crni kaputi, bijele rukavice” (Naklada Bošković, 2021.), a u feljtonu koji objavljuje Slobodna Dalmacija objavljen je nastavak: “Otkrivaju se novi detalji oko transkripata koji su osvanuli u Haagu: Mesić ih ipak nije dostavio? Nakon Tuđmanove smrti Protuobavještajna agencija je ‘upala‘ na Pantovčak…”.

Za predaju dokumenata Haagu prozvao je Tomislava Karamaraka. Krnić piše:

“U hrvatskome medijskom prostoru godinama se polemizira o načinu kako je Haško tužiteljstvo došlo u posjed niza vrlo povjerljivih transkripata iz Ureda predsjednika Tuđmana, od kojih su neki bili smatrani čak i jedinom pravnom osnovom za podizanje haških optužnica protiv hrvatskih generala i pojedinih hrvatskih dužnosnika iz tadašnje Herceg-Bosne.

U tim polemikama oko zakonite ili nezakonite dostave transkripata Haškom tužiteljstvu automatski su se otvarala dva potpitanja: jedno pravno i drugo moralno.

Pravno: Je li od samog osnutka MKSJ, tj. još od 1993. godine, trebalo utvrditi, pa onda i poštovati proceduru predaje tih transkripata Haškom tužiteljstvu jer je bilo sasvim izvjesno da će ta dokumentacija biti tražena. I time izbjeći da se bez utvrđene procedure, bez kriterija, jednostavnom dostavom “na tanjuru”, eventualno ugrožavaju hrvatski nacionalni interesi. Što je još tada bilo nužno učiniti da bi se zaštitili nacionalni interesi?

Je li hrvatski nacionalni interes mogao biti bolje zaštićen jednostavno nepredajom takvih materijala Tužiteljstvu ili pak ugovaranjem određenih uvjeta pod kojima bi se jedino oni mogli koristiti, kao što su to učinile neke druge zemlje iz regije, također optuženice Haškog suda?

Moralno: Bez obzira što do 2000. godine nije postojala precizno utvrđena procedura za predaju tražene dokumentacije Haškom tužiteljstvu – uključujući i predaju onih transkripata na temelju kojih je bilo jasno da su ratni zločini činjeni i s hrvatske strane, da je postojala odgovornost pojedinih političara i vojnih lica, da su neki njihovi zločini bili interno prikrivani i nekažnjavani – ostaje pitanje bi li bilo moralno uskraćivanjem predaje takvih dokumenata Haškom sudu zataškavati počinjene zločine i to “u ime nacionalnog interesa”?

Jer, je li nacionalni interes “prikriti zločin” ili je pak istinski nacionalni interes takve zločine otkriti i kazniti ih? Nažalost, nigdje u suvremenom svijetu na ovo pitanje nema jedinstvenog odgovora, a još manje jedinstvenog ponašanja u praksi.

U tom kontekstu, s hrvatske ideološke desnice i dalje ne prestaju spočitavati predsjedniku Stjepanu Mesiću da je ugrozio hrvatski nacionalni interes jer, navodno, kao Tuđmanov nasljednik “nije poštovao proceduru” o predaji njegove povjerljive dokumentacije Haškom tužiteljstvu. Međutim, iako se pozivaju na “proceduru”, Mesićevi napadači nisu bili sposobni ničim potvrditi da je ona postojala, niti da je bila utvrđena odgovarajućim propisima. Jer, jednostavno, takvi normativni akti unutar Ureda predsjednika do tada nisu postojali, što bi samo po sebi moglo dati pravo predsjedniku države da po svom vlastitom uvjerenju, pravnom, a prije svega moralnom, procijeni hoće li dokumentaciju iz svog ureda dati ili ne potencijalnim tražiteljima.

U praksi nema dokaza da je predsjednik Mesić uopće osobno predavao ikakvu dokumentaciju iz Ureda predsjednika RH Haškom tužiteljstvu. Činjenica je pak da je, u periodu od smrti predsjednika Tuđmana do službenog “useljenja” na Pantovčak novoizabranog predsjednika Mesića, Protuobavještajna agencija, na čijem je čelu tada bio Tomislav Karamarko, obavila odgovarajuće preglede predsjedničke arhive te pronašla izvjesnu dokumentaciju, koja je nakon toga na nepoznat način “osvanula” u Haagu.

Sastanci u Banskim dvorima 

Ubrzo nakon preuzimanja dužnosti predsjednika RH od Stjepana Mesića, u siječnju 2001. godine na inicijativu nove hrvatske, Račanove Vlade, posebnim je propisima utvrđeno da se ni jedan dokument, pa time ni onaj iz Ureda predsjednika RH, više ne može predati Haagu bez prethodnog razmatranja u Vladinom Uredu za suradnju s međunarodnim sudovima, odnosno njegove deklasifikacije na sjednici Vlade. Na taj način Račanova je Vlada osigurala punu kontrolu “prometa” svih dokumenata koji su mogli imati poseban značaj za nacionalnu sigurnost, odnosno državni interes Republike Hrvatske.

Upravo na takav dosljedan način striktno se postupalo i od 2002. godine, dakle od početka mog preuzimanja tog Vladina Ureda, uz korektnu suradnju s Uredom predsjednika RH.

Pored operativnih zadataka na platformi suradnje s MKSJ, u moju dužnost pripadalo je i promišljanje odgovarajućih političkih poteza te njihovo sugeriranje Vladi i drugim državnim institucijama. U Vladi pak glavnu riječ, odgovornu ulogu i nadležnost i u političkom i u operativnom smislu imao je potpredsjednik Vlade dr. sc. Goran Granić, kojemu sam kao predstojnik Ureda bio neposredno odgovoran.(

Po gotovo svim delikatnim pitanjima suradnje s Haškim sudom dr. Goran Granić prakticirao je u Banskim dvorima obvezna prethodna konzultiranja na koja su gotovo uvijek pozivani predstavnici Ministarstva pravosuđa, Državnog odvjetništva, policije i obavještajnih službi.

Sastancima sam vrlo često i sam prisustvovao i tako imao mogućnost radno komunicirati s ministricom pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović, glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, tadašnjim ravnateljem policije Rankom Ostojićem, s kojima će se moja suradnja nastaviti i po mom odlasku na veleposlaničku dužnost u Haag, kao i s odvjetnikom Goranom Mikuličićem koji je u to vrijeme imao poziciju posebnog savjetnika Vlade za odnose s Haškim sudom.

Predsjednik Vlade Ivica Račan na sastancima ovakvih formata uglavnom nije sudjelovao, no već u početku, dva tjedna nakon što sam preuzeo dužnost predstojnika Ureda, pozvao me je u svoj ured i doslovno mi rekao: “Pozvao sam Vas da osobno vidim i upoznam čovjeka koji je dobrovoljno prihvatio da odradi ovaj nezahvalni posao!”

Iako sam u Uredu bio tek relativno kratko vrijeme, nije bilo teško zaključiti da će se moji zadaci, zbog kompleksnog političkog odjeka gotovo svakog Vladina poteza prema zahtjevima iz Haaga, i u hrvatskoj javnosti i medijima, i u oporbenim krugovima, odrađivati u atmosferi političkih tenzija i prikrivene nesuradnje nekih institucija (na primjer i hrvatske Privredne banke u kojoj je bila pohranjena financijska dokumentacija Herceg-Bosne, odnosno HVO-a, koju je Haško tužiteljstvo uporno tražilo) do otvorenog otpora pojedinih dijelova nekih hrvatskih državnih organa, ponajprije vezanih za tadašnji MORH i MUP.

Zato je taj susret s premijerom Račanom za mene bio i dobra prigoda da, bez obzira na moje znanje o stajalištima njegove Vlade prema suradnji s MKSJ, pokušam razjasniti kako on osobno, izvan službenog konteksta, gleda na tu suradnju koja se očigledno više nije mogla izbjeći ni zaobilaziti ako je Hrvatska zaista htjela postati članicom Europske unije. (…)

Potvrdivši mi da je suradnja s MKSJ hrvatski nacionalni interes, uza sve poteškoće koje izaziva na unutarnjem političkom planu, na moje izravno pitanje:  “Predsjedniče, recite mi ima li u mom radu s Haagom, onako kako ga je formulirala Vladina politika i Zakon o suradnji, ikakvih, nepisanih, ograničenja i, ako ih imam, do koje ih razine imam? Da li da Ured vozim u najvišoj, srednjoj ili u najnižoj brzini?” – dobio sam i izravan odgovor. Račan mi je doslovno rekao: “Nemate nikakvih ograničenja, a što se brzine tiče, podesite je sami, prema uvjetima na cesti.”

D. Matković /Foto: privatna arhiva

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •