Šerbedžijin sin priprema film o Draženu: “Bio sam Hrvat, sad sam Srbin iz inata”

18 listopada, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Danilo Šerbedžija, sin Rade Šerbedžije, priprema se raditi film o Draženu Petroviću. Kaže da ga je zaintrigirao  scenarij Ivana Turkovića Krnjaka. Riječ je o drami koja se bavi fenomenom genija koji dolazi iz Europe  u SAD i “grije” klupu američke momčadi.



Premda se scenarij oslanja na košarkašev život, naglasak je na drami njegovog neigranja i  neizvjesnosti, prenose Novosti.

Pitanje svih pitanja glasi: tko bi u filmu trebao  igrati Dražena?

Bavim se mišlju da to bude neki naturščik koji je ujedno dobar košarkaš i ima smisla za glumu, prije nego da to bude profesionalni glumac kojeg ćemo učiti košarci. Jer takvog glumca koji igra jako dobro košarku zasad ne poznajem, ali ako postoji neka mi se javi. Vjerujem da bih od pedeset košarkaša mogao naći nekog talentiranog za glumu.

Radit ću s njim ako treba i dvije godine samo da ga pripremim za snimanje. Ne želim u krupnim kadrovima i supertotalu vidjeti da glumac ne zna igrati košarku. Dražen i lopta moraju biti jedno, što mora biti očito u svakom njegovom pokretu. Tu nema kompromisa.

Zašto baš Dražen? Što je ono što vas je ipak najviše privuklo njegovom liku?

Dražen je bio i ostao moja prva košarkaška ljubav. Recimo to ovako: u nogometu sam žestoki hajdukovac, ali u košarci sam cibonaš. Trenirao sam košarku, i sad haklam dvaput tjedno. Sjećam se velikih europskih utakmica u Domu sportova 1980-ih, koje sam gledao s pokojnom majkom, također velikom cibonašicom. Za mene je Dražen ipak najveći ikada, i tu sam subjektivan, naravno, ali za mene je on veći čak i od Michaela Jordana. Svidjela mi se njegova borbenost.

Ne volim dosadne sportaše kakav je Ronaldo. Messi mi je također dosadan, a Maradona je bog. Zbog njega sam svojedobno bio u njegovoj kući u Buenos Airesu. Oduševio sam se vidjevši koliko je ljudima u glavnom gradu Argentine Maradona iznad Messija.

Dražen je bio fakin. Imao je neku prgavost, vidjelo se da mu je stalo. Sviđa mi se što je jedini vjerovao da može pobijediti Amerikance. Na parketu ne bi oprostio ni rođenom bratu. Bili smo na sastancima s njegovom obitelji i majkom Biserkom; u scenariju postoje neki elementi koji pokazuju i drugu stranu Dražena, ne nužno onu najbolju, ali ona je to prihvatila kao što se prihvaća život sa svojim dobrim i lošim stvarima.

Nije imala prigovora na scenarij koji je pročitao i njezin nećak, Acin sin, jer ne možeš ići u ovakav projekt, a da ti ga obitelj, u ovom slučaju Draženova, ne blagoslovi u neku ruku.

Na čemu počiva scenarij?

Na razgovorima, dokumentima i – fikciji. Govorimo o igranom filmu, ta priča je fikcija, kao i ljubavna priča. Znamo kako je Dražen živio i kako je umro, ali film neće biti puka faktografija, čak i, dakle, kad se radi o nečijem životu. Volim kad se u snimanju ovakvih filmova, u kojima se radi o poznatim ličnostima, napravi odmak od puke faktografije. U takvom slučaju spreman sam na projektu raditi i duži niz godina.

Kako smo već dugo pod korona restrikcijama, koliko je zapravo zahtjevno raditi u ionako tanašno financiranoj i specifičnoj domaćoj filmskoj industriji?

Glupo mi je kukati, jer svi smo oštećeni zbog korone. Ipak, film je doista specifičan posao. Na snimanju se okupi i sto ljudi, pa pod ovakvim okolnostima i mjerama stožera ispada gotovo nemoguće ili čak duplo skuplje snimiti film. A kad ga snimiš, kreće distribucija, pri čemu je opet ograničen broj ljudi koji zbog mjera mogu u kina, a ljudi ih izbjegavaju i zbog straha od zaraze.

To dodatno oštećuje ionako ne pretjerano veliku gledanost našeg filma. Potom, kada dođe festivalska promocija – i ona se otkazuje. Osam godina se mučim napraviti film, očito prema kritici dobar film “Tereza37”, koji je osvojio brojne nagrade, a pola festivala nam se otkaže. Filmska industrija je svakako jedna od pogođenijih u ovoj korona krizi.

U jednom intervju kazali ste da su za vas bitna osnovna ljudska prava, a dnevna politika je nevažna?

Ne pratim politiku, rijetko kad pogledam dnevnik. Kućni sam tip, imam djecu, rijetko izlazim. Umara me dnevna, i naša i svjetska politika. Važno mi je samo da bude što manje nacionalizma i ekstremizma i da mogu slobodno disati. Da se ne ograničavaju ni prava žena, ni manjina, ni LGBTIQ prava. A to je i dalje problem, mada ide nabolje. Sjetite se prvog prajda i pogledajte danas, razlika je kao nebo i zemlja.

Pa ipak, vidjeli smo nedavno na primjeru išaranih i prijetećih natpisa na plakatima za kampanju “Budi e-Srbin”, postavljenima ususret aktualnom popisu stanovništva, da postoje i dalje sitni mali ograničavajući nacionalizmi koji opterećuju ovo društvo?

Onaj dan u kojem se nitko neće osvrnuti na spomenute i slične plakate, a koji neće proizvesti taj tip šoka, moći ćemo reći da živimo u normalnom društvu. Sav taj naš nacionalizam i ekstremizam i dalje pleše uz melodiju devedesetih.

Da, postoje oni koji su bili jako bučni tih devedesetih, a danas se posve drugačije ponašaju, kako ste jednom također izjavili. Imaju li ti ljudi danas svijest o tome što su nekad bili? Kakve vi osobne uspomene nosite iz tog vremena?

Kod nekih, pa čak i najgorih zlikovca, ima nešto potisnuto u njihovoj svijesti, kao “Nisam ja ništa loše napravio” ili “To je divan obiteljski čovjek”. Ljudi jako vole zaboraviti na svoje greške i grijehe. Ljudski je griješiti, ne oprimjerujem ovdje grijehe najgorih zločinaca, ali se treba znati i ispričati, kao što treba znati i oprostiti. Pokušavam sve više praštati jer, iako je to često teško, valja se očistiti od takve negativne energije.

Tih 1990-ih lupali su mi po vratima, vikali da će nas klati. Dijete sam iz mješovitog braka, Zagrepčanin koji jako voli svoj grad i svoju zemlju. Ne stane moj identitet u nacionalne ladice. Prije bih se prepoznao u toponimima Keglića, Zagreba, Silbe, imenima mjesta gdje sam najviše vremena proveo.

Kao mlad sam se inatio, prkosio. Krajem 1980-ih za služenja vojnog roka u Mariboru izjasnio sam se kao Hrvat. Poručnik je urlao na mene s pitanjem kako ja Šerbedžija mogu biti Hrvat. “U čemu je problem”, odgovorio sam, “majka mi je Hrvatica, otac Srbin iz Hrvatske, a rođen sam u Zagrebu.”

Za vrijeme popisa stanovništva 1991. u općini sam se oko pitanja nacionalnosti izjasnio neopredijeljenim. No onda su mi zabranili takvo izjašnjavanje, pa sam kazao da napišu “Eskim”. Tada je čovjek čak podviknuo u smislu da ga ne zezam, da su ratna vremena, pa sam kazao: u redu piši onda “Srbin”. Iako se tako ne osjećam, ali iz inata. Ne mislim da ima nešto loše u tome da je netko ponosan Hrvat ili Srbin, ali hoću reći da sam kao dijete iz miješanog braka i danas osobno lišen takvog osjećaja pripadnosti.


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •