Širi se teorija zavjere da je požar kod Omiša podmetnut kako bi se skrenula pozornost s trovanja Like. To je mračno, suludo i zabrinjavajuće razmišljanje koje pokazuje koliko je društvena psiha popucala.
Požar kod Omiša tipičan je trenutak kad se u Hrvatskoj sudare tri paralelne stvarnosti – stvarni požari, političke tenzije i društvene mreže koje sve pretvore u kašu paranoje, poluinformacija i emocionalnih eksplozija. U vrijeme krize i pojačane širenjem teorija zavjere, jedno narod pokaže da je zaslužuje pohvalu.
Da su požari podmetnuti uvjeren je veliki dio nacije. Kao po pravilu ponavljaju se uoči blagdana Velike Gospe, a nemali je broj onih koji vjeruju da su požari nastavak agresije “drugim sredstvima”. Dokaza za to nema, istrage su tek počele, ali šutnja je glasna.
Cijelo ljeto imali smo relativan mir u odnosu na ranije požarne sezone. A onda, bez gromova, bez oluja, bez ikakvog meteorološkog okidača u dane pred proslavu Velike Gospe gori Omiš, gori Pelješac, gori Dugi otok, gori Trogir, Kaštela, Zadar… Gori na deset mjesta istovremeno.
Koliko čovjek mora biti lobotomiran da povjeruje da su opušci, roštilji i dječje igre baš u tri dana, baš u isto vrijeme, zapalili pola Dalmacije.
Istovremeno, društvene mreže izbacuju novu glupost: da vlast pali Dalmaciju kako bi skrenula pozornost s trovanja Like.
Širi se teorija zavjere da je požar kod Omiša podmetnut kako bi se skrenula pozornost s trovanja Like. To je mračno, suludo i zabrinjavajuće razmišljanje koje pokazuje koliko je društvena psiha popucala.
Onoga tko je otrovao Liku treba kazniti najstrože moguće, ali tvrditi da Vlada pali šume radi PR‑a je možemovska idiotarija koja vrijeđa zdrav razum. Najglasnije o Lici viču oni koji Zagreb truju Jakuševcem već drugi mandat.
U međuvremenu se širi još jedna laž: Novak Đoković donirao 300 tisuća eura za Omiš, a Thompson poslao samo molitvu. Glupa podvala koja više govori o onima koji je dijele nego o ikome drugom.
I dok se političari skrivaju iza diskrecije, narod reagira. Brzo, instinktivno i solidarno. Za “inertan” narod, ljudi se pokrenu nevjerojatnom brzinom kad su ugroženi životi i domovi. I to ne njihovi. To pokazuje da je potencijal ove nacije daleko veći od onoga na što pristajemo.
I to nije izoliran slučaj, nego kontinuitet. Tko je sada trčao prema vatri, taj je trčao i prema ruševinama na Banovini. Tko je nosio vodu vatrogascima, taj je nosio i cigle u Petrinji.
U Zagrebu nakon potresa prvo su reagirali navijači, a tek poslije su došle institucije. Isto je bilo i u pandemiji. Kad je trebalo preseliti bolnicu oštećenu potresom, prvi su stigli boysi.
Ljudi koje se u miru nerijetko proglašavaju huliganima i marginalcima tada su bili logistika države. Nosili su krevete, opremu, lijekove, sve što je trebalo. Bez pitanja, bez kalkulacije, bez straha. Oni koji su u svakodnevici “problem” postali su ruke koje su držale sustav da se ne raspadne.
To je hrvatski paradoks: kad je najgore, narod je najbolji. Kad institucije zakažu, ljudi prorade. I zato je ova reakcija na požare važna jer nas podsjeća da snaga ove zemlje nije u uredima, nego u ljudima.
M. Marković/Foto: Hina
