Kaznena prijava Slavena Čolaka od 17. kolovoza 2026. godine podnesena je protiv zamjenice općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu Nataše Lefort te sudaca Ivana Matančevića, Sanje Prosenice, Sanje Krovinović, Nives Grubišić Đogić i Zlatane Bihar, kao i protiv drugih službenih i odgovornih osoba čiji se identitet i odgovornost traže utvrditi kaznenim izvidima i kriminalističkim istraživanjem.
Čolak navodi da se ne radi o nekoliko slučajnih procesnih pogrešaka, nego o međusobno povezanom slijedu nezakonitih postupanja kojim je onemogućeno da bilo koji sud meritorno odluči o njegovu odštetnom zahtjevu protiv Republike Hrvatske. U kaznenoj prijavi postavljen je i imovinskopravni zahtjev koji iznosi 463.035.130,85 eura, uz daljnje zakonske zatezne kamate.
“Ne tražim povlašteni tretman. Tražim ono što pripada svakom građaninu – sud koji će odlučiti o tužbi, a ne sustav u kojem se jednom tvrdi jedno, drugi put potpuno suprotno, a rezultat je uvijek isti: Republika Hrvatska ne mora odgovarati pred sudom“, kaže u opširnom intervjuu Slaven Čolak, predsjednik uprave grupacije Fantasyland
Gospodine Čolak, podnijeli ste jednu od najoštrijih kaznenih prijava protiv pravosudnih dužnosnika. Što je zapravo njezina srž?
Srž je nevjerojatno jednostavna i upravo je zato toliko teška. Dana 27. svibnja 2021. kao oštećenik, podnio sam Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu zahtjev za mirno rješenje spora protiv Republike Hrvatske, sukladno članku 186.a Zakona o parničnom postupku.
Prema članku 186.a stavku 1. ZPP-a, osoba koja namjerava tužiti Republiku Hrvatsku dužna je prije podnošenja tužbe podnijeti zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu. Taj zahtjev mora sadržavati sve ono što mora sadržavati i tužba.
Istoga dana, 27. svibnja 2021., podnio sam Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu radi naknade štete protiv I. tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju – CERP-a i II. tuženika Republike Hrvatske, kao solidarnih tuženika za nastalu štetu, po kojoj je formiran predmet poslovni broj P-4479/2021.
U tužbi je izričito navedeno da je istoga dana nadležnom državnom odvjetništvu podnesen zahtjev za mirno rješenje spora te je sudu predloženo da u odnosu na II. tuženu Republiku Hrvatsku zastane s postupkom tijekom zakonom propisanog roka od tri mjeseca, odnosno 90 dana, do okončanja postupka po zahtjevu za mirno rješenje spora.
Uz tužbu je dostavljen zahtjev za mirno rješenje spora zajedno s dokazom da je 27. svibnja 2021. predan Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
Sud nije zastao s postupkom već je dostavio tužbu na odgovor tuženiku Republici Hrvatskoj, a nakon čega je zakonska zastupnica Republike Hrvatske u tom predmetu zahtijevala odbacivanje tužbe u odnosu na tuženu Republiku Hrvatsku kao preuranjene, pozivajući se na okolnost da je tužba podnesena prije proteka zakonskog roka iz članka 186.a Zakona o parničnom postupku.
Nakon proteka zakonskog roka tri mjeseca za mirno rješenje spora, odnosno 90 dana, podnio sam novu tužbu protiv Republike Hrvatske potpuno identičnog sadržaja kako bi se izbjegla bilo kakva dvojba o preuranjenosti koju je istaknula u svom odgovoru na žalbu zakonska zastupnica Republike Hrvatske, a nakon čega je ista zakonska zastupnica Republike Hrvatske u tom drugom predmetu zahtijevala odbacivanje i nove tužbe s potpuno suprotne procesne osnove – zato što se već vodi parnica po ranije podnesenoj tužbi za koju je prethodno istaknula da je preuranjena.
A onda dolazimo do onoga što smatram pravosudno skandaloznim: prvostupanjski i drugostupanjski sudovi i uredujući suci prihvatili su i pravomoćno potvrdili oba međusobno isključiva procesna prigovora zakonske zastupnica Republike Hrvatske.
Na taj je način kasnije podnesena tužba odbačena zato što se već vodi parnica po ranije podnesenoj tužbi, dok je nakon toga i sama ranije podnesena tužba odbačena kao preuranjena.
Time je stvoren procesni rezultat u kojem su obje tužbe odbačene, a da o osnovanosti tužbenog zahtjeva nikada nije donesena meritorna sudska odluka.
Objektivna i konačna posljedica takvog postupanja bila je potpuno onemogućavanje sudskog odlučivanja o odgovornosti Republike Hrvatske prema Slavenu Čolaku, u pravnoj stvari radi naknade štete u iznosu od 2.659.105.025,24 kn, odnosno 352.923.886,82 EUR, bez zakonskih zateznih kamata i daljnje štete.
Dakle, pitam svakoga tko zna elementarnu logiku, a pravo je logika: ako druga tužba nije mogla postojati zato što postoji prva, kako je onda moguće nakon toga ukloniti i prvu te građanina ostaviti bez ijedne tužbe i bez meritorne sudske zaštite?
To nije akademska pravna rasprava. To je konkretan procesni rezultat. Dvije tužbe su nestale. Republika Hrvatska nije morala ući u meritum. Sud nikada nije odlučio je li država odgovorna za štetu od stotina milijuna eura koje su bile predmetom tužbi podnesenih 2021. godine.
I zato sam u kolovozu 2026. podnio kaznenu prijavu, ali poduzeo i ostale pravne radnje radi naknade štete protiv Republike Hrvatske predmetom kojih je nezakonit i nepravilan rad sudova, uređujućih sudaca, državnog odvjetništva i zakonskih zastupnika Republike Hrvatske kojim je tužitelju Slavenu Čolaku onemogućeno pravo zaštititi svoja prava i interese pred sudom po oba tužbena zahtjeva protiv Republike Hrvatske iz 2021. godine, čime je Slavenu Čolaku takvim nezakonitim i nepravilnim radom i korištenjem pravno nedopuštenih sredstava prouzročena šteta u iznosu od 463.188.219,97 EUR-a, i pripadajućih zakonski zateznih kamata.
Sada više o meritumu tužbi protiv Republike Hrvatske iz 2021. godine nije potrebno niti raspravljati, niti je to predmet novih pravnih radnji protiv Republike Hrvatske. Republika Hrvatska odgovorna je za svu nastalu štetu kao posljedica kasnijeg nezakonitog i nepravilnog rada sudova, uređujućih sudaca, državnog odvjetništva i zakonskih zastupnika Republike Hrvatske, a kojim je nakon podnošenja tužbi iz 2021. godine tužitelju Slavenu Čolaku tijekom proteklih 5 godina pravomoćnim sudskim odlukama onemogućeno pravo zaštititi svoja prava i interese pred sudom po oba tužbena zahtjeva protiv Republike Hrvatske iz 2021. godine te onemogućena naplata naknade štete u iznosu od 2.659.105.025,24 kn, odnosno 352.923.886,82 EUR, bez zakonskih zateznih kamata i daljnje štete.
Što je bilo predmetom tužbe iz 2021. godine?
Tužbom iz svibnja 2021. godine CERP i Republika Hrvatska solidarno su tuženi za štetu prouzročenu tužitelju Slavenu Čolaku, nastalu kao posljedica kontinuiranog kršenja ugovornih i zakonskih obveza te nezakonitog i nepravilnog postupanja državnih i pravosudnih tijela i institucija, kojim je onemogućena realizacija projekta Fantasyland i provođen progon neviđenih razmjera protiv mene, društava Fantazija projekt d.o.o. i drugih društava Fantazija te njihovih odgovornih osoba.
U odnosu na tuženike HFP, AUDIO i CERP, kao pravnog slijednika HFP-a i AUDIO-a, postupak temeljem Ugovora o pravu građenja i dalje je u tijeku, a rasprava je zakazana za prosinac 2026. godine.
Predmet tužbi iz 2021. godine jest, između ostaloga, i višegodišnje nezakonito postupanje Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u Zagrebu, Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku te njihovih odgovornih osoba.
Navedena tijela su, po lažnim prijavama Hrvatskog fonda za privatizaciju i njegovih odgovornih osoba, protivno zakonu više od osam godina, od 2010. do 30. svibnja 2018. godine, provodila istragu i kriminalističko istraživanje nad Slavenom Čolakom, društvima Fantazija i njihovim odgovornim osobama, pa čak i istragu i kriminalističko istraživanje nad Ugovorom o pravu građenja koji su Hrvatski fond za privatizaciju i Fantazija projekt d.o.o. sklopili 2007. godine uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske.
Dakle, to isto državno odvjetništvo čiji je nezakonit i nepravilan rad bio predmetom tužbi iz 2021. godine u postupcima radi naknade štete zastupa tuženu Republiku Hrvatsku, koja je tužena upravo zbog nezakonitog i nepravilnog rada državnog odvjetništva. To predstavlja izravan sukob interesa.
Potpuno je apsurdno da Republiku Hrvatsku u sporovima u kojima je tužena zbog nezakonitog i nepravilnog rada državnog odvjetništva zastupa upravo državno odvjetništvo. Tako dolazimo do situacije u kojoj državno odvjetništvo s pozicije institucionalne moći i dalje čini zlouporabe i nezakonitosti radi zataškavanja vlastitog kriminala koji je predmet tužbi, čime se institucionalni kriminal multiplicira na državnoj, pravosudnoj i sudskoj razini.
Zbog toga je podnesena kaznena prijava protiv pet sudaca i zamjenice Općinskog državnog odvjetništva, o kojoj će se ponovno odlučivati unutar državnog odvjetništva i USKOK-a, institucija koje već više od 15 godina čine kriminal neviđenih razmjera koji do danas nije sankcioniran niti otklonjen.
O svemu navedenome bit će izviještene i nadležne europske institucije i tijela, od kojih će biti zatražena odgovarajuća kontrola i nadzor nad svim predmetima u kojima se, s jedne strane, kao stranke u postupku pojavljuju Slaven Čolak i društva Fantazija projekt d.o.o., Fantazija vodeni park d.o.o., Fantazija zabavni park d.o.o., Fantazija hoteli d.o.o. te druga povezana društva, a s druge strane Republika Hrvatska, državna tijela te pravne osobe čiji je osnivač ili vlasnik Republika Hrvatska, uključujući Hrvatski fond za privatizaciju, Hrvatsku poštansku banku d.d. (HPB), Agenciju za upravljanje državnom imovinom (AUDIO), CERP i druge državne institucije i pravne osobe.
Tko je nadležan i odgovoran otkloniti i sankcionirati kriminal koji se događa unutar DORH-a i USKOK-a?
Prije svega, glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, ravnatelj USKOK-a te osobe kojima su unutar DORH-a i USKOK-a kaznene prijave dodijeljene u rad. Oni su neposredno odgovorni da se po podnesenim kaznenim prijavama postupa zakonito, pravodobno i nepristrano te da se utvrde i sankcioniraju eventualne zlouporabe i kaznena djela unutar samog sustava.
Međutim, kada govorimo o višegodišnjem zataškavanju prijavljenih nezakonitosti i kriminala unutar DORH-a i USKOK-a, odgovornost više nije samo na pojedinim državnim odvjetnicima i rukovodećim osobama. Tu se otvara i pitanje odgovornosti Državnoodvjetničkog vijeća te Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, svakog u okviru svojih zakonom propisanih ovlasti.
Ministarstvo pravosuđa mora, u granicama svojih nadležnosti, osiguravati zakonit i pravilan rad pravosudnog sustava te, kada postoje prijave o ozbiljnim nepravilnostima i zlouporabama koje ulaze u područje njegova nadzora, provesti odgovarajući nadzor i poduzeti mjere iz svoje nadležnosti ako se nepravilnosti utvrde.
Problem je upravo u tome što se na prijavljene zlouporabe i nezakonitosti upozorava godinama, a one nisu pravodobno i učinkovito otklonjene. Moja je tvrdnja da Ministarstvo pravosuđa takvim nepostupanjem sudjeluje u zataškavanju prijavljenog institucionalnog kriminala, jer se radi o pojavama koje, prema dokumentaciji koju smo godinama dostavljali nadležnim institucijama i javno objavljivali, traju već više od 16 godina.
Zato ovo više nije pitanje odgovornosti samo jednog državnog odvjetnika, jednog suca ili jednog predmeta. To je pitanje odgovornosti čitavog institucionalnog lanca — DORH-a, USKOK-a, Državnoodvjetničkog vijeća, Ministarstva pravosuđa i, u konačnici, Vlade Republike Hrvatske — da osiguraju da se prijavljene nezakonitosti ispitaju, utvrđene zlouporabe sankcioniraju, a njihove posljedice otklone.
Ako institucije koje su dužne kontrolirati sustav godinama ne reagiraju na dokumentirane prijave, tada se opravdano postavlja pitanje tko u Republici Hrvatskoj uopće kontrolira one koji raspolažu najvećim pravosudnim i državnoodvjetničkim ovlastima i tko će snositi odgovornost kada se utvrdi da su te ovlasti godinama zloupotrebljavane.
A te će zlouporabe i nezakonitosti sigurno biti utvrđene — ako ne pred nadležnim hrvatskim institucijama, koje bi eventualnim daljnjim nepostupanjem nastavile njihovo zataškavanje, onda pred nadležnim europskim institucijama. Posljedice takvog utvrđenja mogle bi biti višestruke i iznimno ozbiljne, kako za Republiku Hrvatsku, tako i za sve osobe koje su u tim zlouporabama i nezakonitostima sudjelovale, bilo izravnim činjenjem, bilo propuštanjem postupanja kada su bile pravno obvezne djelovati, odnosno nečinjenjem koje pod pretpostavkama iz članka 20. Kaznenog zakona također može predstavljati način počinjenja kaznenog djela.
Može li i samo nepostupanje odgovornih osoba predstavljati kaznenu odgovornost?
Apsolutno može. Članak 20. Kaznenog zakona izričito propisuje da se kazneno djelo može počiniti ne samo činjenjem nego i nečinjenjem. Osoba koja propusti spriječiti nastupanje zakonom opisane posljedice može odgovarati za takvo nečinjenje ako je bila pravno obvezna spriječiti nastupanje te posljedice i ako je njezino propuštanje po djelovanju i značenju jednako počinjenju tog djela činjenjem.
To je iznimno važno u kontekstu svega što godinama prijavljujemo nadležnim državnim i pravosudnim institucijama. Odgovornost se ne može svesti samo na osobe koje su neposredno poduzele određenu nezakonitu radnju. Mora se ispitati i odgovornost svih onih koji su, unatoč svojoj zakonskoj dužnosti, bili upoznati s prijavljenim nezakonitostima, raspolagali dokumentacijom i ovlastima za postupanje, a svjesno nisu poduzeli ono što su bili dužni poduzeti kako bi takve radnje zaustavili i njihove posljedice otklonili.
Drugim riječima, nečinjenje nije automatski pravno neutralno. Ako glavni državni odvjetnik, odgovorna osoba unutar DORH-a ili USKOK-a, odnosno druga službena osoba ima konkretnu pravnu obvezu postupiti, a svjesno propusti poduzeti zakonom propisane radnje radi sprječavanja posljedice određenog kaznenog djela, tada se mora ispitati postoje li pretpostavke odgovornosti upravo prema članku 20. stavku 2. Kaznenog zakona.
Zato ćemo inzistirati da se kod svakog pojedinog odgovornog dužnosnika utvrdi: što je znao, kada je saznao, koju je zakonsku ovlast i obvezu imao, što je bio dužan poduzeti, što je stvarno poduzeo ili propustio poduzeti te koje su posljedice zbog tog propusta nastale ili nastavile trajati.
Ako se utvrdi da je određena osoba bila pravno obvezna spriječiti nastupanje posljedice, da je za prijavljene radnje znala i da unatoč tome nije postupila, tada se više ne može govoriti samo o institucionalnom propustu ili administrativnoj pasivnosti. Tada se mora otvoriti pitanje individualne kaznene odgovornosti zbog nečinjenja, upravo u smislu članka 20. Kaznenog zakona.
Nitko se, prema tome, ne može automatski osloboditi odgovornosti samo tvrdnjom: „Ja ništa nisam učinio.“ Upravo suprotno — kada zakon nalaže da se mora djelovati, pravno relevantno može biti upravo ono što odgovorna osoba nije učinila, a bila je dužna učiniti.
Ostavljate li mogućnost da je riječ jednostavno o različitim pravnim shvaćanjima ili pogrešnoj primjeni procesnog prava?
Ne prihvaćam takvu banalizaciju. Ovdje ne govorimo o studentima prve godine prava. Govorimo o sucima Republike Hrvatske i zamjenici državnog odvjetnika Republike Hrvatske.
To su profesionalni pravnici kojima je država povjerila ogromnu vlast nad tuđim pravima, imovinom i životima. Oni moraju znati što znači preuranjenost tužbe. Moraju znati što znači litispendencija. Moraju znati posljedice odluke kojom odbacuju tužbu.
Kada ih se kroz podneske i žalbe dodatno upozori na ono što se događa, onda je po meni potpuno neprihvatljivo poslije govoriti o previdu ili elementarnoj procesnoj pogrešci.
Upravo zato u kaznenoj prijavi tražim da se utvrdi što je svatko znao, kada je znao, koje je spise imao pred sobom, tko je s kim komunicirao, tko je odobravao procesnu strategiju i je li postojala koordinacija.
Građanin ne može sam provesti kriminalističku istragu. To nije moj posao. Moj posao je dostaviti dokumente i ukazati na obrazac. Posao DORH-a i USKOK-a jest utvrditi kaznenu odgovornost.
Ali ono što je već sada vidljivo iz samih odluka jest rezultat: dvije međusobno suprotne procesne konstrukcije dovele su do jednog jedinog ishoda – da se o odgovornosti Republike Hrvatske nikada meritorno ne odluči.
NATAŠA LEFORT: REPUBLIKA HRVATSKA NE MOŽE U JEDNOM PREDMETU TVRDITI DA TUŽBA NE POSTOJI VALJANO, A U DRUGOM SE POZIVATI UPRAVO NA NJEZINO POSTOJANJE
Posebno prozivate zamjenicu općinskog državnog odvjetnika Natašu Lefort. Zašto?
Zato što je upravo procesno postupanje zakonske zastupnice Republike Hrvatske početna točka tog paradoksa. U predmetu P-4479/2021 Republika Hrvatska tražila je odbacivanje moje tužbe kao preuranjene.
Nakon isteka zakonskog roka od 90 dana za mirno rješenje spora podnio sam drugu tužbu – Pn-2558/2021. Što se tada događa? Republika Hrvatska više ne kaže: „Sada je rok istekao, sada se može raspravljati.“
Ne. Sada se ističe prigovor da se već vodi parnica – upravo ona prva, za koju je ta ista Republika Hrvatska te ista zastupnica Republike Hrvatske tvrdila da je preuranjena. Ja takvo procesno ponašanje smatram potpuno nedopustivim.
Državno odvjetništvo nije privatni odvjetnički ured kojem je jedina svrha pobijediti protivnika pod svaku cijenu. Ono je državno tijelo. Dužno je štititi i zakonitost.
Ako se utvrdi da je institucionalna moć države svjesno korištena kako bi se građaninu onemogućio svaki put prema meritornom odlučivanju o njegovim pravima i zahtjevima, tada odgovornost za takvo postupanje mora biti i osobna, neovisno o tome što, sukladno zakonu, Republika Hrvatska odgovara za štetu nastalu nezakonitim i nepravilnim radom osoba koje je ovlastila da je zastupaju i postupaju u njezino ime.
Što konkretno stavljate na teret sucu Ivanu Matančeviću?
Sudac Ivan Matančević donio je 28. ožujka 2022. rješenje u predmetu Pn-2558/2021 kojim je prihvaćen prigovor litispendencije i druga tužba protiv Republike Hrvatske odbačena.
Problem je potpuno očit. Ta druga tužba podnesena je sukladno zakonu, nakon proteka zakonskog roka od 3 mjeseca za mirno rješenja spora kako je to propisano člankom 186a ZPP-a.
Sud je raspolagao podacima o prvoj tužbi, o zahtjevu za mirno rješenje spora i o procesnom položaju Republike Hrvatske.U svojim sam podnescima upravo upozoravao na proturječje: država u prvom predmetu govori da je tužba preuranjena, a u drugom upravo tu istu tužbu koristi kao razlog da se odbaci nova.
Moje pitanje nadležnim tijelima zato glasi: kako je moguće prihvatiti takav prigovor, a ne suočiti se s njegovom očitom posljedicom? Jer posljedica nije bila bezazlena. Odbačena je tužba podnesena sukladno zakonu nakon što je protekao zakonski rok od 90 dana za mirno rješenje spora o kojem se Republika Hrvatska nije očitovala u roku od 90 dana.
SANJA PROSENICA: DRUGOSTUPANJSKI SUD JE IMAO PRILIKU ZAUSTAVITI SVE – NIJE TO UČINIO
Nakon toga slijedi odluka Županijskog suda u Zadru?
Da. Sutkinja Sanja Prosenica 9. rujna 2022. potvrđuje odbačaj druge tužbe. Drugostupanjski sud upravo postoji kako bi ispravljao pogreške prvostupanjskog suda. U žalbi sam upozorio na problem. Zato pitam: što još stranka treba napraviti?
Ako se nakon svega toga mehanizam ipak nastavi, tada je legitimno tražiti kaznenopravno ispitivanje odgovornosti onih koji su donosili odluke.
SANJA KROVINOVIĆ: ZAŠTO O KLJUČNOM PRIGOVORU GODINAMA NIJE ODLUČENO?
U prijavu ste uključili i sutkinju Sanju Krovinović?
Da, zato što je i nepostupanje nezakonito postupanje kada proizvodi konkretne pravne posljedice. Prva tužba podnesena je 27. svibnja 2021. Sud je od samoga početka znao da je istoga dana podnesen zahtjev za mirno rješenje spora i da sam izričito predložio da se u odnosu na Republiku Hrvatsku jednostavno zastane 90 dana. To se nije napravilo.
Tužba je dostavljena Republici Hrvatskoj na odgovor. Republika Hrvatska vrlo brzo ističe prigovor preuranjenosti. I onda se o tom pitanju godinama ne donosi konačna odluka.
U međuvremenu druga tužba biva odbačena upravo zato što navodno postoji ta prva. To vremensko razvlačenje nije nevažna administrativna pojedinost. Ono je bilo sastavni dio procesa koji je omogućio konačni rezultat. Zato želim odgovor: zašto se o prigovoru preuranjenosti nije pravodobno odlučilo?
Najdramatičnije formulacije u prijavi odnose se na postupanje sutkinje Nives Grubišić Đogić. Zašto?
Zato što je kronologija nevjerojatna. Predmet dolazi na Općinski sud u Novom Zagrebu 29. prosinca 2023., u petak. Već 8. siječnja 2024., u ponedjeljak, nakon božićnih i novogodišnjih blagdana, donosi se rješenje kojim se moja tužba protiv Republike Hrvatske odbacuje. Bez pripremnog ročišta. I upravo se odbacuje ona prva tužba, kao preuranjena.
NIVES GRUBIŠIĆ ĐOGIĆ: PREDMET STIŽE U PETAK, NEKOLIKO DANA POSLIJE ODBACUJE SE TUŽBA OD STOTINA MILIJUNA EURA
Dakle, ona druga već je pravomoćno uklonjena zato što postoji ova prva. A sada nestaje i prva. Time je procesna zamka zatvorena. Više nema nijedne tužbe.
Ali vaš prigovor prema sutkinji Nives Grubišić Đogić nije samo sadržaj njezine odluke?
Naravno da nije. Postoji puno ozbiljnije pitanje. Sutkinja Nives Grubišić Đogić ranije se u drugom predmetu sama izuzela zbog svoje prethodne profesionalne povezanosti s Općinskim građanskim sudom u Zagrebu i njegovim sucima.
U predmetu P-2129/2023 nije se odmah izuzela. Najprije je donijela za mene najtežu moguću procesnu odluku – odbacila je tužbu protiv Republike Hrvatske. Nakon mojeg zahtjeva za izuzeće u konačnici je izuzeta iz tog istog predmeta. Pa se mora postaviti potpuno legitimno pitanje: Ako su razlozi za izuzeće postojali nakon 8. siječnja, gdje su bili 8. siječnja? Nisu se mogli pojaviti preko noći.
Njezin prethodni rad na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu nije nastao poslije njezine odluke. Profesionalni odnosi nisu nastali poslije odluke. Zato zahtijevam da se utvrdi zašto se nije izuzela prije nego što je donijela odluku kojom je zatvoren put mojoj tužbi protiv Republike Hrvatske.
ZLATANA BIHAR: DRUGOSTUPANJSKA SUTKINJA U ODLUCI KONSTATIRA PARADOKS – I IPAK OSTAVLJA OBA ODBAČAJA
Što smatrate posebno problematičnim kod odluke sutkinje Zlatane Bihar sa Županijskog suda u Sisku?
To je možda najplastičniji dokaz koliko je situacija apsurdna. Sutkinja Zlatana Bihar u svojoj odluci evidentira činjenicu da je druga tužba već bila odbačena zato što se po prvoj vodi parnica. I unatoč tome potvrđuje odbačaj upravo te prve tužbe kao preuranjene. Što onda građaninu ostaje? Ništa.
Takav rezultat ja ne mogu prihvatiti kao normalno funkcioniranje pravne države. I upravo zato ne tražim još jedno birokratsko objašnjenje nego utvrđivanje osobne odgovornosti.
Kolika je zapravo vrijednost zahtjeva o kojem sud nikada nije meritorno odlučio?
Glavnica mojeg tužbenog zahtjeva iznosila je 2.659.105.025,24 kuna, odnosno 352.923.886,82 eura. To je najvažnije razumjeti. Sud nije proveo postupak i rekao: „Slavene Čolak, niste dokazali štetu.“
Sud nije izveo sve dokaze i odbio zahtjev kao neosnovan. Sud nije saslušao sve odgovorne osobe i nakon toga presudio Republici Hrvatskoj. Merituma nije bilo. Procesnim odlukama spriječeno je da do merituma uopće dođe. A to je golema razlika.
U kaznenoj prijavi sada postavljate još veći imovinskopravni zahtjev?
Da. Na dan 14. kolovoza 2026. imovinskopravni zahtjev iznosi 463.035.130,85 eura. Od toga je 352.923.886,82 eura glavnica, a 110.111.244,03 eura zakonske zatezne kamate, uz daljnje kamate od 15. kolovoza 2026. do potpune isplate. I javnost mora razumjeti jednu stvar. Vrijeme nije besplatno.
Kad zbog postupanja državnih institucija šteta traje godinama, kamata teče, poslovne prilike nestaju, vrijednost novca se mijenja, projekt stoji i posljedice se gomilaju.
Netko će na kraju morati odgovoriti i na pitanje tko će to platiti.
Kako je cijela priča povezana s projektom Fantasyland Šmidhen?
Potpuno. Tužbe protiv CERP-a i Republike Hrvatske nisu nastale iz vakuuma. Njihova pozadina je višegodišnje postupanje HFP-a, njegovih pravnih sljednika, DORH-a, USKOK-a i drugih državnih tijela kojim je onemogućena realizacija projekta Fantasyland Šmidhen. Projekt je bio ogroman razvojni projekt. U njega su izvršena višemilijunska ulaganja.
A onda se nad nama godinama vode postupci koji izravno pogađaju projekt, društva, financiranje, ugled i mogućnost njegove realizacije.
Posebno ističete postupak koji je trajao od 2010. do 2018.?
To je jedna od ključnih činjenica cijelog slučaja. Po kaznenim prijavama Hrvatskog fonda za privatizaciju više od osam godina vodilo se postupanje protiv mene, društava Fantazija i odgovornih osoba.
Predmet je konačno završio 30. svibnja 2018. odlukom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku kojom su prijave HFP-a i njegovih pravnih sljednika odbačene kao neosnovane.
Osam godina. Za poslovni projekt osam godina nije „rok“. To je čitava gospodarska epoha. U osam godina nestane financiranje, promijene se tržišni uvjeti, propadnu ugovori, nestanu investitori, povećaju se troškovi. I nakon svega toga prijave budu odbačene.
Tko odgovara za posljedice? Upravo je to trebalo biti predmet meritornog sudskog postupka protiv Republike Hrvatske. A onda je i taj put zatvoren procesnim odbačajima.
Kritičari bi mogli reći da ovako javno prozivanje sudaca predstavlja pritisak na sudbenu vlast.
To je potpuno pogrešna teza. Neovisnost sudaca nije pravo suca da bude neodgovoran. Neovisnost znači da nitko ne smije sucu narediti kako će odlučiti.
Ali ako sudac prekorači granice zakona ili zlouporabi ovlast, postoji pravni mehanizam za utvrđivanje njegove odgovornosti. Inače bismo stvorili kastu ljudi koji imaju državnu vlast, a nemaju nikakvu odgovornost. To nije demokracija. To nije vladavina prava. To je suprotno samoj ideji pravne države. Ja ne određujem tko je kazneno kriv. Kaznenopravnu odgovornost moraju utvrditi nadležna tijela i sud.
Ali imam potpuno pravo javno pokazati dokumente, odluke, datume i posljedice te postaviti pitanje: kako je ovo moguće? Uostalom, štetu će u konačnici snositi Republika Hrvatska, odnosno svi njeno građani koji moraju biti upoznati tko je ispred Republike Hrvatske činio zlouporabe i nezakonitosti pri obnašanju sudačke, odnosno državnoodvjetničke dužnosti.
Kaznenom prijavom tražite i provjeru dodjele predmeta. Zašto?
Zato što se zakonitost postupka ne provjerava samo čitanjem konačne odluke. Treba otvoriti sustav. Treba pribaviti izvorne podatke eSpisa. Treba vidjeti kada je predmet zaprimljen, kome je dodijeljen, po kojem kriteriju, je li dodjela bila automatska i nasumična, je li bilo intervencija, promjena ili drugih radnji.
Ako je sve zakonito – vrlo dobro. Dokumenti će to pokazati. Ako nije – onda treba utvrditi tko je intervenirao i zašto. U predmetima vrijednim stotine milijuna eura ne smije postojati ni najmanja sumnja da je netko mogao birati suca.
Tvrdite li da je postojao dogovor između prijavljenih osoba?
Ja u kaznenoj prijavi vrlo jasno razlikujem ono što dokumenti već pokazuju od onoga što tek mora utvrditi istraga. Dokumenti pokazuju međusobno povezani slijed nezakonitih radnji i jedinstvenu posljedicu. Postojanje konkretnog dogovora, komunikacije ili koordinacije mora utvrditi USKOK i nadležno državno odvjetništvo.
Zato sam tražio da se pribave službene komunikacije, elektronička pošta, metapodaci dokumenata, interne evidencije, podaci o dodjeli predmeta i da se utvrdi tko je podneske sastavljao, tko ih je pregledavao i tko ih je odobravao. To se vrlo jednostavno provjerava. Nemojmo nagađati – otvorimo sustave. Ako nije bilo komunikacije, podaci će to pokazati. Ako jest, javnost ima pravo znati tko je s kim komunicirao, o čemu i kada.
Tražite i posebno neovisno postupanje po kaznenoj prijavi.
Apsolutno. Kaznena prijava dotiče postupanje samoga državnoodvjetničkog sustava. Zato bi bilo potpuno neprihvatljivo da zakonitost svega ovoga ispituju ljudi koji su organizacijski, profesionalno ili osobno povezani s osobama i predmetima koji su predmet prijave.
Tražim neovisne osobe. Bez sukoba interesa i bez profesionalne povezanosti. Bez prethodnog sudjelovanja u tim predmetima .Ako pravosuđe želi vratiti povjerenje građana, ovo je prilika da pokaže da je sposobno provesti istragu i kada se prijava odnosi na njegove vlastite dužnosnike.
Što konkretno sada očekujete od DORH-a i USKOK-a?
Ne očekujem priopćenje. Očekujem rad. Neka pribave spise, neka pribave eSpis. Neka pribave elektroničku komunikaciju, utvrde autore i osobe koje su odobravale podneske Republike Hrvatske.
Neka ispitaju Natašu Lefort, Ivana Matančevića, Sanju Prosenicu, Sanju Krovinović, Nives Grubišić Đogić, Zlatanu Bihar. Neka ispitaju nadređene osobe koje su znale za procesnu strategiju. Neka utvrde je li postojala komunikacija i koordinacija. Neka utvrde zakonitost dodjele predmeta. A onda neka zakon vrijedi jednako za svakoga. To je sve što tražim.
Što ako se utvrdi kaznena odgovornost pojedinog suca ili državnoodvjetničkog dužnosnika?
Onda mora biti sankcioniran kao i svaki drugi građanin. Funkcija nije štit od Kaznenog zakona. Naprotiv. Što je funkcija viša i što su ovlasti veće, to je odgovornost veća. Građanin koji krši zakon odgovara.
Zašto bi sudac ili državni odvjetnik bio izvan tog načela? Ne može biti i ne smije biti. Jer onoga trenutka kada građanin zaključi da sudac može učiniti što želi bez stvarne mogućnosti odgovornosti, uništeno je povjerenje u cijeli pravni poredak.
Zašto smatrate da ovaj predmet ima širi javni interes?
Zato što danas piše Slaven Čolak, a sutra može pisati bilo čije ime. Zanemarimo na trenutak iznos od 352 milijuna eura.
Zanemarimo Fantasyland. Zanemarimo mene. Ostaje jednostavno pitanje. Smije li država građaninu u jednom postupku reći da je došao prerano, u drugom da ne može doći jer je već došao prvi put, zatim ukloniti oba postupka i ostaviti ga bez odluke o njegovu pravu?
Ako je odgovor „da“, onda pravo na pristup sudu postoji samo na papiru. Ako je odgovor „ne“, onda netko mora utvrditi kako se upravo takav rezultat dogodio. Zato ovo više nije samo moj predmet. Ovo je ispit za hrvatsko pravosuđe.
Vaši protivnici mogli bi reći da se sve svodi na pokušaj naplate golemog iznosa od države?
To je najlakši način da se pobjegne od biti problema. Ja nisam tražio da mi itko pokloni jedan euro. Podnio sam tužbu. Tužitelj mora dokazati svoj zahtjev.
Tuženik se može braniti. Neka se saslušaju svjedoci, neka se izvedu financijska vještačenja. Neka se pregledaju ugovori, izvješća, odluke DORH-a, USKOK-a, HFP-a, CERP-a i svih drugih institucija. I neka neovisni sud na kraju kaže: Čolak je u pravu ili Čolak nije u pravu. To je pravosuđe.
Ali ovo što se dogodilo nije to. Ovdje do odgovora na pitanje jesam li u pravu nikada nismo ni došli.Upravo je to problem.
Na čemu se temelje vaši izračuni štete?
Ne na mojoj slobodnoj procjeni. Uz tužbe je dostavljena stručna financijska dokumentacija, uključujući procjenu BDO Savjetovanja. Samo izgubljena neto dobit Fantazija vodenog parka, Fantazija hotela i Fantazija zabavnog parka procjenjivana je na približno 21,75 milijuna eura godišnje.
Tu su i smanjenje vrijednosti poslovnih udjela, onemogućeno povećanje njihove vrijednosti i druge štetne posljedice. Sve je to trebalo biti predmet dokaznog postupka.I upravo zato je toliko ozbiljno što do dokaznog postupka nikada nije došlo.
Razlikujete li osobnu kaznenu odgovornost prijavljenih osoba od odgovornosti Republike Hrvatske za štetu?
Naravno. To su dvije različite stvari. Ako sudac ili državnoodvjetnički dužnosnik nezakonitim ili nepravilnim radom nekome prouzroči štetu, postoje zakonske osnove odgovornosti Republike Hrvatske.
Istodobno, ako se u kaznenom postupku utvrdi da je konkretna službena osoba svojim postupanjem ostvarila obilježja kaznenog djela, postoji njezina osobna kaznena odgovornost.
Jedno ne briše drugo. Zato sam pokrenuo i građanskopravne korake prema Republici Hrvatskoj, a kaznenom prijavom tražim da se ispita osobna odgovornost ljudi koji su donosili odluke i poduzimali konkretne radnje.
Što smatrate najvećim problemom koji ovaj slučaj razotkriva?
To što se građaninu uvijek može vrlo precizno izračunati rok, kamata, sudski trošak i posljedica propuštanja, ali kada državna institucija napravi nešto nezakonito, odgovornost odjednom postaje maglovita.
„Sustav je pogriješio.“ Koji sustav? Sustav nije napisao podnesak. Sustav nije potpisao odluku. Iza svake službene radnje postoji ime i prezime. Upravo zato kaznena prijava navodi konkretne osobe. Odgovornost mora ponovno dobiti ime i prezime.
Što će se dogoditi ako nadležna tijela ne provedu učinkovitu istragu?
Onda problem postaje još veći od mojeg predmeta. Jer će građanima biti poslana poruka da pravosudni sustav može vrlo detaljno istraživati njih, ali ne može istražiti samoga sebe.
Da za običnog čovjeka vrijedi stroga odgovornost, a kada se pojave ozbiljna pitanja o postupanju pravosudnih dužnosnika nastupa institucionalna šutnja. To bi bilo pogubno. Ja očekujem suprotno. Očekujem da glavni državni odvjetnik i USKOK pokažu da nitko nije iznad zakona.
Je li ova kaznena prijava osobni obračun s ljudima koji su donosili odluke protiv vas?
Ne. Da mi je cilj osobni obračun, ne bih 79 stranica kaznene prijave punio datumima, poslovnim brojevima predmeta, podnescima, sudskim rješenjima, financijskim procjenama i dokaznim prijedlozima. Mene ne zanima osveta. Zanima me odgovornost.
Ako je netko postupao zakonito, neka se to utvrdi, a ako nije, neka odgovara. Ali više ne prihvaćam da se sve automatski zatvara frazom „neovisnost pravosuđa“. Neovisnost bez odgovornosti nije vladavina prava.
Što slijedi nakon kaznene prijave?
Slijedi inzistiranje na potpunom institucionalnom raspletu. Slijede i nove kaznene prijave protiv državnih i pravosudnih dužnosnika koje će biti javno objavljene i dostupne svim građanima Republike Hrvatske
Tražim neovisne kaznene izvide i kriminalističko istraživanje. Ako to ne učine nadležna državna i pravosudna dijela u Republici Hrvatskoj, učinit će nadležne europske instance.
Tražim utvrđivanje pune odgovornosti svih uključenih osoba i zaštitu svojih prava kao oštećenika. Tražim osiguranje imovinskopravnog zahtjeva i odgovornost Republike Hrvatske za štetu. I ne želim prihvatiti da se predmeti ove težine administrativno razvlače godinama dok šteta nastavlja rasti.
Dokumentacija postoji. Sudski spisi postoje, odluke postoje. Elektronički tragovi postoje, imena i datumi postoje. Sada je red na institucijama.
Koja je vaša završna poruka DORH-u, USKOK-u i pravosudnim institucijama Republike Hrvatske?
Vrlo jednostavna. Nemojte štititi funkcije. Štitite zakon. Nemojte pitati je li neugodno istraživati suca ili državnog odvjetnika. Pitajte postoje li činjenice i dokazi koji zahtijevaju istragu. Nemojte unaprijed braniti sustav. Provjerite sustav. Jer pravna država nije ona u kojoj se govori da je pravosuđe neovisno. Pravna država je ona u kojoj sudac, državni odvjetnik, ministar, poduzetnik i običan građanin pred zakonom odgovaraju po istim pravilima.
Ako istraga utvrdi da je sve bilo zakonito – neka to bude obrazloženo, dokazano i provjerljivo.
Ali ako se utvrdi da je netko svjesno koristio pravosudnu funkciju kako bi građaninu zatvorio pristup sudu, onemogućio izvođenje dokaza ili spriječio ispitivanje odgovornosti države, onda ne može ostati na funkciji kao da se ništa nije dogodilo.
Mora odgovarati. I osobno i institucionalno, u granicama koje zakon propisuje. Jer u mojem slučaju više ne govorimo samo o tome je li donesena jedna pogrešna odluka. Govorimo o sustavu u kojem je jedna tužba uklonjena zato što postoji druga, a zatim je uklonjena i ta druga – odnosno prva – da na kraju ne ostane nijedna. Govorimo o zahtjevu od 352.923.886,82 eura glavnice o kojem sud nikada nije meritorno odlučio.
Govorimo o imovinskopravnom zahtjevu koji je do kolovoza 2026. narastao na 463.035.130,85 eura. Govorimo o projektu Fantasyland Šmidhen, o godinama izgubljenog razvoja, o postupcima koji su trajali godinama i o šteti koja nije prestala nastajati.
I zato ovo pitanje više nije samo: „Što se dogodilo Slavenu Čolaku?“ Pravo pitanje za hrvatsko pravosuđe glasi: Što se dogodilo hrvatskom pravosuđu? Odgovor na to pitanje ne čeka samo Slaven Čolak. Na njega ima pravo čekati hrvatska javnost.
Bojite li se reakcija sudaca i državnih odvjetnika protiv kojih podnosite kaznene prijave i javno ukazujete na moguće zlouporabe i nezakonitosti?
Ne. Jedno sam posve siguran: pošteni, nepristrani i profesionalni suci, državni odvjetnici i drugi predstavnici države nemaju razloga protiviti se podnošenju kaznenih prijava kojima se ukazuje na moguće zlouporabe i nezakonitosti unutar državnog i pravosudnog sustava. Upravo suprotno – ako vjeruju u zakonitost, odgovornost i jednakost svih pred zakonom, morali bi biti prvi koji će zahtijevati da se svaka takva prijava ozbiljno, nepristrano i do kraja ispita.
A što se tiče onih koji su osobno obuhvaćeni kaznenim prijavama, njihovi stavovi o meni, mojim prijavama ili javnim istupanjima uopće me ne zanimaju. Ako smatraju da bilo koja činjenica koju sam iznio u kaznenim prijavama, podnescima ili javnosti nije istinita, kao pravno obrazovane i profesionalne osobe imaju na raspolaganju sva zakonom dopuštena sredstva da to ospore i da protiv mene poduzmu odgovarajuće pravne radnje.
Ja sam spreman stati iza svake svoje riječi i svakog dokumenta koji sam predao nadležnim institucijama.
Međutim, isto tako očekujem da i oni stanu iza svojih odluka, potpisa, podnesaka i postupanja te da, ako se utvrdi da su prekoračili ili zloupotrijebili ovlasti, za to snose odgovornost kao i svaki drugi građanin Republike Hrvatske.
Nitko ne može istodobno zahtijevati autoritet, ugled i zaštitu pravosudne funkcije, a odbijati odgovornost za način na koji je tu funkciju obnašao. Čast, ugled i dostojanstvo ne štite se položajem ni titulom, nego zakonitim, stručnim i poštenim postupanjem.
Zato se njihovih reakcija ne bojim. Bojati bi se trebali jedino oni koji znaju da svoje postupanje ne mogu obraniti činjenicama, dokazima i zakonom.
U kaznenoj prijavi ne tražite samo utvrđivanje eventualne kaznene odgovornosti, nego ste postavili i imovinskopravni zahtjev. O kakvom se zahtjevu radi?
Da. Izričito sam postavio imovinskopravni zahtjev u iznosu od 463.035.130,85 EUR, od čega 352.923.886,82 EUR predstavlja glavnicu, a 110.111.244,03 EUR zakonske zatezne na tu glavnicu od 2021. do kolovoza 2026., uz daljnje kamate na glavnicu do potpune isplate.
Taj zahtjev prvenstveno postavljam prema Republici Hrvatskoj, ali i prema svim prijavljenim i drugim odgovornim fizičkim osobama za koje se u postupku utvrdi da postoje zakonske pretpostavke njihove osobne imovinske odgovornosti.
Dakle, ne govorimo o tome da je bilo čija osobna odgovornost unaprijed utvrđena. Upravo suprotno. Tražim da nadležna tijela provedu postupak, utvrde činjenice i pojedinačni doprinos svake osobe, a ako se utvrdi da je netko svojim protupravnim postupanjem ili propuštanjem sudjelovao u nastanku štete, onda mora postojati i mogućnost da za posljedice takvog postupanja odgovara u opsegu koji zakon dopušta.
Znači li to da odštetu ne namjeravate tražiti samo od Republike Hrvatske nego i osobno od sudaca, državnih odvjetnika i drugih prijavljenih osoba?
Ako se utvrde zakonske pretpostavke njihove osobne odgovornosti – apsolutno da. Ne prihvaćam tezu prema kojoj bi se eventualna individualna, svjesna i protupravna postupanja mogla automatski sakriti iza institucije i na kraju u cijelosti prebaciti na teret poreznih obveznika.
Ako postupak utvrdi da je konkretna osoba svjesno postupala protivno zakonu, prekoračila ovlasti, propustila izvršiti službenu dužnost ili svojim postupanjem neposredno pridonijela nastanku štete, onda tražim da se ispita i njezina osobna imovinska odgovornost.
Tko je postupao zakonito, profesionalno i nepristrano nema se čega bojati. Ali ako se utvrdi suprotno, onda smatram potpuno legitimnim zahtijevati odgovornost upravo od osobe čije je postupanje dovelo do štetne posljedice, a što će u konačnici smanjiti trošak po državni proračun Republike Hrvatske koja sukladno zakonu snosi odgovornost za nastalu štete prouzročenu nezakonitim i nepravilnim radom državnih i pravosudnih tijela i sudova, sudaca, državnih odvjetnika i njihovih zamjenika.
Uostalom, sukladno zakonu, Republika Hrvatska ima pravo regresno potraživati naknadu od osoba koje su svojim nezakonitim i nepravilnim radom prouzročile štetu za koju je odgovornost prethodno snosila država.
Stoga će postupci koji slijede biti usmjereni i na utvrđivanje individualne odgovornosti konkretnih osoba, kako bi se, u svakom pojedinom slučaju u kojem za to budu ispunjene zakonske pretpostavke, naknada štete zahtijevala ne samo od Republike Hrvatske nego i od osoba koje su, postupajući u ime ili u okviru tijela Republike Hrvatske, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom neposredno prouzročile štetu za koju, sukladno zakonu, odgovara Republika Hrvatska.
Drugim riječima, ako se u odgovarajućim postupcima utvrdi osobna odgovornost konkretnih sudaca, državnih odvjetnika, njihovih zamjenika ili drugih službenih osoba, smatram opravdanim i pravno legitimnim poduzeti sve zakonom dopuštene mjere kako bi posljedice njihova protupravnog postupanja, u zakonom predviđenom opsegu, snosile i osobe koje su takvu štetu prouzročile, a ne isključivo građani Republike Hrvatske kroz državni proračun.
U prijavi tražite i da se utvrdi imovina prijavljenih osoba. Nije li to vrlo radikalan zahtjev?
Ne. To je zahtjev da se, ako se ispune zakonski uvjeti, imovinskopravni zahtjev stvarno i učinkovito osigura. Kakvog smisla ima voditi postupak godinama, na kraju eventualno utvrditi odgovornost i tek tada ustanoviti da je osoba tijekom postupka otuđila nekretnine, prenijela imovinu, ispraznila račune ili na drugi način onemogućila naplatu?
Zato tražim da nadležno državno odvjetništvo, u okviru svojih zakonskih ovlasti, utvrdi postoji li imovina osoba prema kojima bi eventualno bilo dopušteno određivanje mjera osiguranja, a ako se za to ispune zakonske pretpostavke, da se pred sudom pravodobno predlože odgovarajuće privremene mjere.
To nije kazna. To je osiguranje da eventualna buduća odluka suda ne ostane samo mrtvo slovo na papiru.
Kakvu imovinu konkretno tražite da nadležna tijela provjere?
Sve što je zakonski relevantno za osiguranje zahtjeva. To uključuje nekretnine, novčana sredstva i račune, poslovne udjele, dionice i vrijednosne papire, pokretnine veće vrijednosti, tražbine prema trećim osobama i druga imovinska prava.
Posebno tražim da se, ako za to postoji zakonska osnova, provjere i eventualna raspolaganja imovinom nakon događaja obuhvaćenih kaznenom prijavom, uključujući moguće prijenose na povezane ili treće osobe ako bi okolnosti upućivale na opasnost otežavanja ili onemogućavanja budućeg namirenja.
Tražite li zapravo blokadu računa i zabranu raspolaganja nekretninama prijavljenih osoba?
Tražim da se, onda kada nadležni sud utvrdi da su za to ispunjene zakonske pretpostavke, odrede one privremene mjere koje su nužne, primjerene i razmjerne radi osiguranja postavljenog imovinskopravnog zahtjeva.
Takve mjere mogu, ovisno o vrsti i opsegu utvrđene imovine te o ispunjenju zakonom propisanih uvjeta, uključivati zabranu otuđenja ili opterećenja nekretnina, odgovarajuće zabilježbe i upise u javne registre, zabranu raspolaganja određenim novčanim sredstvima, kao i druga zakonom dopuštena sredstva osiguranja.
Ne tražim ništa izvan zakona niti unaprijed prejudiciram odluku suda. Tražim isključivo dosljednu primjenu zakona i učinkovito osiguranje imovinskopravnog zahtjeva ondje gdje za to postoje zakonske pretpostavke.
U konačnici, takvo postupanje može biti i u interesu Republike Hrvatske, jer bi se, u slučaju utvrđene osobne odgovornosti konkretnih osoba, teret naknade štete mogao, u zakonom dopuštenom opsegu, rasporediti i na osobe koje su svojim nezakonitim ili nepravilnim postupanjem štetu prouzročile, umjesto da cjelokupan financijski teret snosi Republika Hrvatska, odnosno državni proračun.
Zašto inzistirate da se mjere poduzmu bez odgode čim se ispune zakonski uvjeti?
Zato što institut osiguranja nema stvarnog smisla ako se primijeni tek onda kada više nema imovine iz koje bi se buduće potraživanje moglo učinkovito namiriti.
Riječ je o zahtjevu koji već sada premašuje 463 milijuna eura. Kod zahtjeva takve vrijednosti smatram potpuno opravdanim i nužnim da se od samog početka ozbiljno procijeni postoji li konkretna opasnost da bi buduće namirenje moglo biti otežano ili onemogućeno.
Ako takva opasnost ne postoji ili ako nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke, privremena mjera neće se odrediti. Međutim, ako opasnost postoji i ako nadležni sud utvrdi da su ispunjeni svi zakonski uvjeti, tada bi bilo krajnje neodgovorno čekati da se imovina otuđi, optereti ili na drugi način učini nedostupnom, pa tek nakon toga konstatirati da se oštećenik više nema iz čega naplatiti.
Smatram da time ne štitim samo vlastite interese, nego i interes Republike Hrvatske te pravnu sigurnost i vjerodostojnost njezina pravnog i demokratskog sustava. Ako se u nadležnim postupcima utvrdi da su pojedine osobe, upravo one kojima je bila povjerena zaštita zakonitosti, pravne sigurnosti i institucija Republike Hrvatske, svojim nezakonitim ili nepravilnim postupanjem pridonijele nastanku štete, tada smatram legitimnim zahtijevati da se za osiguranje i naknadu te štete koriste sva zakonom dopuštena pravna sredstva.
Jednako tako, prema Republici Hrvatskoj i drugim pravnim osobama u njezinu vlasništvu ili pod njezinom kontrolom, protiv kojih postoje ili će biti postavljeni odgovarajući zahtjevi, bit će poduzimane sve zakonom dopuštene pravne radnje radi osiguranja budućeg namirenja potraživanja u postupcima koji se već vode ili će biti pokrenuti pred nadležnim hrvatskim i europskim pravnim instancama.
Spominjete i moguću solidarnu odgovornost. Što time konkretno mislite?
Ako istraga i sudski postupak utvrde da je više osoba zajedničkim, međusobno povezanim ili usklađenim protupravnim postupanjem prouzročilo istu štetu, tražim da se ispita postoji li zakonska osnova za njihovu solidarnu odgovornost.
Ne tvrdim unaprijed da ona postoji. To treba dokazati. Ali zahtijevam da se ne promatra svaka pojedinačna radnja izolirano ako dokazi pokažu da je više međusobno povezanih postupanja proizvelo jedan konačni rezultat i jednu štetnu posljedicu.
Potrebno je utvrditi tko je što učinio, što je znao, koje je posljedice mogao predvidjeti i postoji li između pojedinih postupanja pravno relevantna povezanost.
U kaznenoj prijavi tvrdite da ovdje nije riječ o običnim procesnim pogreškama. Na čemu temeljite takav zaključak?
Na cjelokupnom slijedu događaja. Upravo je najveća pogreška ovaj slučaj promatrati tako da se svaka pojedina odluka ili procesna radnja izdvoji iz cjeline i zatim proglasi običnim pravnim stajalištem ili mogućom pogreškom.
Ovdje imamo dvije tužbe, prethodno podnesen zahtjev za mirno rješenje spora, jasno utvrđene datume njihova podnošenja, zakonski rok i osobe kojima su svi ti podaci bili poznati iz službenih spisa.
U jednom postupku zauzeto je stajalište da je tužba preuranjena, a u drugom da se o istoj stvari već vodi parnica upravo na temelju te prve tužbe. Konačni rezultat bio je da je jedna tužba odbačena zato što navodno postoji druga parnica, a zatim je i ta druga tužba odbačena kao preuranjena.
Dakle, rezultat nije bio da je sud odlučio da nemam pravo. Rezultat je bio da sud uopće nije meritorno odlučio imam li pravo.
Upravo zbog toga tražim da nadležna tijela ispitaju cjelokupan slijed radnji, osobe koje su u njemu sudjelovale, njihova saznanja, njihove odluke i njihov pojedinačni doprinos konačnoj posljedici.
Zašto posebno naglašavate da su prijavljene osobe profesionalni suci i državni odvjetnici?
Zato što se odgovornost profesionalnog pravosudnog dužnosnika ne može procjenjivati prema kriterijima koji vrijede za pravno neuku osobu.
To nisu građani koji prvi put čitaju Zakon o parničnom postupku. Govorimo o sucima, državnim odvjetnicima i njihovim zamjenicima koji su završili pravni fakultet, položili potrebne stručne ispite, ispunili zakonske uvjete za imenovanje i kojima je država povjerila iznimno ozbiljne ovlasti.
Od njih se upravo zbog toga očekuje najviša razina poznavanja i pravilne primjene prava.
Ako su im iz spisa poznati datum zahtjeva za mirno rješenje spora, datumi podnošenja obje tužbe, sadržaj tih tužbi i procesni položaj svakog predmeta, onda se mora utvrditi kako je moguće da je primjena međusobno suprotnih procesnih stajališta proizvela upravo isti rezultat – da nijedna tužba ne bude meritorno razmotrena.
Tvrdite li da sudac ne može pogriješiti u tumačenju zakona?
Naravno da ne tvrdim da sudac nikada ne može pogriješiti. Sudska pogreška sama po sebi nije kazneno djelo. Ali ovdje kaznena prijava nije podnesena zato što mi se ne sviđa jedna odluka ili zato što se ne slažem s jednim pravnim stajalištem.
Predmet prijave je cjelokupan povezani mehanizam postupanja, uključujući saznanja uključenih osoba, sadržaj njihovih podnesaka i odluka, međusobno proturječne procesne argumente, prethodna upozorenja na posljedice takvog postupanja i konačni rezultat prema kojem nijedan sud nije meritorno odlučio o zahtjevu.
Postoji velika razlika između izolirane pravne pogreške i situacije u kojoj se kroz više postupaka, više odluka i više pravosudnih dužnosnika proizvodi jedna te ista posljedica. Upravo to nadležna tijela sada trebaju istražiti.
Što konkretno zamjerate zastupanju Republike Hrvatske u tim postupcima?
Državno odvjetništvo nije privatni odvjetnički ured kojem je dopušteno sve što može dovesti do procesne pobjede. Njegova je zakonska funkcija mnogo šira. Državno odvjetništvo djeluje na temelju Ustava i zakona i mora štititi zakonitost i pravni poredak.
U konkretnom slučaju potrebno je ispitati kako je moguće da je u jednom postupku zastupano stajalište o preuranjenosti tužbe, dok se u drugom postupku pozivalo upravo na postojanje parnice pokrenute tom prvom tužbom.
Ako dva međusobno nespojiva argumenta, svaki u drugom postupku, u konačnici proizvedu rezultat da građanin ne dobije nijednu meritornu odluku, onda je potpuno legitimno pitati je li procesno pravo korišteno u svrhu zbog koje postoji ili je pretvoreno u sredstvo za blokiranje sudske zaštite.
Ali državno odvjetništvo dužno je štititi imovinske interese Republike Hrvatske. Nije li logično da koristi sva raspoloživa pravna sredstva?
Dužno je štititi interese Republike Hrvatske, ali zakonitim sredstvima i u skladu sa svrhom svojih ovlasti. Zaštita Republike Hrvatske ne znači da je dopušteno postupati protivno Ustavu, zakonu ili temeljnim pravilima pravičnog postupka.
Republika Hrvatska nema legitiman interes pobijediti u postupku na način kojim bi građaninu bilo onemogućeno da njegov zahtjev uopće bude meritorno ispitan.
Pravni interes države mora biti zakonitost. Jer onog trenutka kada bi institucije države počele smatrati da je zaštita države važnija od zaštite zakona, prestali bismo govoriti o pravnoj državi.
Zašto smatrate posebno problematičnim postupanje sudaca?
Zato što je upravo sud posljednja institucionalna zaštita građanina. Sudac nije administrativni službenik koji samo formalno obrađuje predmet. Sudac je nositelj državne vlasti kojemu je povjereno da štiti Ustav, zakonitost, jednakost građana pred zakonom i pravo na pravično suđenje.
Ako se građanin sukobi s nekim drugim građaninom, zaštitu traži od suda. Ako se sukobi s državnom institucijom, zaštitu ponovno traži od suda. Ali ako upravo sud svojim postupanjem onemogući da se o njegovu zahtjevu uopće meritorno odluči, onda se postavlja najteže moguće pitanje: kome se građanin tada može obratiti za zaštitu?
Zbog toga smatram da svako moguće svjesno korištenje pravosudne funkcije suprotno njezinoj svrsi mora biti predmet najozbiljnijeg institucionalnog ispitivanja.
U prijavi govorite o međusobno povezanom postupanju više osoba. Što pod time konkretno mislite?
Mislim upravo na ono što proizlazi iz kronologije. Jedna procesna tvrdnja pojavljuje se u jednom postupku. Suprotna tvrdnja pojavljuje se u drugom. Prvostupanjski sudovi prihvaćaju takva stajališta. Drugostupanjski sudovi njihove posljedice ne otklanjaju.
Istodobno, iz spisa su dostupni datumi, tužbe, zahtjev za mirno rješenje spora, podnesci i pravni lijekovi.
Kada se sve to složi kronološki, dobiva se jedna jedina završna posljedica: nijedna tužba nije dobila meritorno odlučivanje. Kaznena prijava upravo zato zahtijeva da se ne istražuje samo svaka osoba izolirano nego i moguća međusobna povezanost njihovih radnji.
Hoće li nadležna tijela utvrditi kaznenu odgovornost i kakvu, njihova je zadaća. Ali moja je obveza bila prijaviti činjenice, dokumente i obrazac postupanja za koji smatram da zahtijeva kaznenopravnu provjeru.
Koliko su važna Vaša upozorenja koja ste tijekom postupaka upućivali sudovima?
Izuzetno su važna. Jedno je kada netko eventualno pogriješi a da na problem prethodno nije upozoren. Sasvim je drugo ako je kroz podneske, žalbe i druga pravna sredstva izrijekom upozoren na činjenice, kronologiju i moguće pravne posljedice, a nakon toga se nastavlja s istim postupanjem.
Tada pitanje više nije samo: je li netko nešto znao? Pitanje je: što je učinio nakon što je na to izričito upozoren? Upravo zato smatram da se u svakom pojedinom slučaju mora utvrditi što je konkretnoj osobi bilo poznato, kada joj je bilo poznato, na što je bila upozorena i što je nakon toga poduzela.
Ako podnesete zahtjev, poštujete zakonsku proceduru, podnesete dvije tužbe u okolnostima koje su dokumentirane u spisima, a završite tako da je jedna odbačena zbog postojanja druge, a potom druga bude odbačena kao preuranjena, dok se o samom zahtjevu nikada ne odluči – onda se radi o evidentnom onemogućavanju meritornog pristupa sudu.
Pravo na pristup sudu nije pravo da građanin samo preda papir na sudsku pisarnicu. Pravo na sud mora biti stvarno i djelotvorno. Mora postojati realna mogućnost da neovisni i nepristrani sud, uz ispunjenje procesnih pretpostavki, odluči o pravima i obvezama stranke.
U našem slučaju upravo je izostanak takve odluke središnja posljedica cijelog postupanja koje je predmet kaznene prijave.
Koliko ovaj slučaj, prema Vašem mišljenju, nadilazi Vaš osobni spor s Republikom Hrvatskom?
U potpunosti ga nadilazi. Ovdje nije ključno samo koliko iznosi moj zahtjev niti kakve posljedice ovaj slučaj ima za mene osobno. Ključno je pitanje može li se u pravnoj državi dopustiti da se institucionalna moć, ovlasti sudova i tijela koja zastupaju Republiku Hrvatsku koriste na način kojim se građaninu ili poduzetniku zatvara svaki put prema meritornom odlučivanju o njegovim pravima.
Ako se utvrdi da je takvo postupanje bilo svjesno, koordinirano ili međusobno povezano, tada više ne govorimo samo o pojedinačnom sudskom predmetu ni o odštetnom zahtjevu jedne osobe. Govorimo o pitanju funkcioniranja pravne države, odgovornosti institucija i, prije svega, osobne odgovornosti onih koji raspolažu javnim ovlastima.
Upravo zato ovaj slučaj daleko nadilazi mene. On otvara pitanje može li građanin u Republici Hrvatskoj stvarno računati na neovisan sud, jednakost pred zakonom i pravo da se o njegovu zahtjevu odluči u meritumu – čak i onda kada se s druge strane nalazi sama država.
Ključno je pitanje može li bilo kojem građaninu Republike Hrvatske kombinacijom procesnih odluka biti onemogućeno da sud ikada meritorno odluči o njegovu zahtjevu protiv države. Ako je odgovor potvrdan, onda imamo ozbiljan problem pravne sigurnosti.
Vladavina prava ne provjerava se onda kada država sudi u predmetima u kojima nema vlastiti interes. Ona se provjerava upravo onda kada građanin tuži državu i kada sud mora pokazati da su pred njim država i građanin doista ravnopravne stranke.
U tekstu se koriste vrlo teške formulacije – govori se o organiziranom, svjesnom i međusobno usklađenom protupravnom postupanju. Stojite li iza takve kvalifikacije?
Stojim iza toga da postoje činjenice i dokumentacija zbog kojih sam takav obrazac prijavio nadležnim tijelima i zbog kojih zahtijevam da ga ozbiljno istraže.
Ne govorimo o jednoj odluci jednog suca. Govorimo o slijedu procesnih radnji kroz više postupaka i više sudskih stupnjeva, pri čemu se, prema sadržaju prijave, međusobno suprotna procesna stajališta na kraju susreću u istoj posljedici.
Kaznenopravna odgovornost mora se, naravno, utvrditi individualno za svaku osobu. Mora se utvrditi što je tko učinio, što je znao, kakvim je dokumentima raspolagao i kakav je bio njegov doprinos konačnoj posljedici.
Ali jednako tako ne prihvaćam da se unaprijed sve relativizira riječima „pravna pogreška“ prije nego što se cjelokupni slijed događaja uopće ozbiljno istraži.
Nije li opasno tako javno prozivati suce i državne odvjetnike?
Opasnije je za pravnu državu kada se o dokumentiranim sumnjama u nezakonito postupanje nositelja pravosudnih ovlasti ne smije govoriti.
Sudac i državni odvjetnik imaju iznimno snažne ovlasti upravo zato što im je država povjerila posebnu odgovornost. Ta odgovornost ne može istodobno značiti imunitet od svake kritike, prijave ili provjere njihova postupanja. Kaznena prijava nije presuda. Ona je zahtjev nadležnim tijelima da utvrde činjenice i eventualnu odgovornost. Zato se nitko tko je radio zakonito, profesionalno i nepristrano nema razloga bojati provjere svojega postupanja.
Što očekujete od nadležnih institucija nakon podnošenja kaznene prijave?
Očekujem ono što bi morao očekivati svaki građanin: ozbiljno, nepristrano, stručno i potpuno utvrđivanje činjenica.
Očekujem da se pribave svi relevantni sudski i državnoodvjetnički spisi, analiziraju podnesci, datumi i odluke, utvrdi što je kojoj prijavljenoj osobi bilo poznato, kakva su joj upozorenja bila upućena i kakve je radnje nakon toga poduzela.
Ne očekujem unaprijed određeni ishod. Ali očekujem da se ovakav slučaj ne zatvori površnim objašnjenjem da je riječ o različitim pravnim mišljenjima, bez analize njihove međusobne povezanosti i konačne posljedice.
Što je za Vas središnje pitanje cijele ove kaznene prijave?
Središnje pitanje je vrlo jednostavno: Kako je moguće da su dvije međusobno suprotne procesne tvrdnje, primijenjene u dva različita postupka, dovele do toga da nijedan sud nikada meritorno ne odluči o zahtjevu protiv Republike Hrvatske?
Tko je što znao? Tko je što tvrdio? Tko je na tim tvrdnjama temeljio odluke? Tko je takve odluke potvrđivao ili nije otklonio njihove posljedice? Tko je bio upozoren i što je nakon upozorenja poduzeo?
Na ta pitanja moraju se dati konkretni odgovori. Jer pravosudna funkcija nije dana sucima i državnim odvjetnicima radi zaštite vlastite institucije niti radi zaštite bilo kojeg državnog tijela od sudske kontrole.
Dana im je radi zaštite Ustava, zakona, prava građana, pravne sigurnosti i vladavine prava. Ako postoji osnovana sumnja da je ta funkcija korištena upravo u suprotnu svrhu, onda je obveza pravne države da to istraži do kraja.
Što biste poručili prijavljenim sucima, državnim odvjetnicima i drugim osobama čije bi se osobne imovine takve mjere eventualno mogle ticati?
Vrlo jednostavno: svatko će imati pravo koristiti sva pravna sredstva koja mu zakon daje, kao što ih imam i ja. Ne tražim ničiju osudu bez postupka, niti bilo čije kažnjavanje bez dokaza.
Ali isto tako ne prihvaćam da funkcija suca, državnog odvjetnika ili bilo kojeg drugog nositelja javne vlasti sama po sebi predstavlja imunitet od osobne odgovornosti ako se u zakonitom postupku utvrdi svjesno i protupravno postupanje koje je nekome prouzročilo štetu.
Ako se utvrdi da zakonske pretpostavke ne postoje – neće biti osobne odgovornosti niti mjera. Ako se utvrdi da postoje – onda očekujem da zakon bude primijenjen jednako kao prema svakom drugom građaninu.
Je li, dakle, vaša konačna poruka da uz kaznenu odgovornost tražite i stvarnu financijsku odgovornost onih za koje se dokaže da su osobno pridonijeli šteti?
Odgovornost bez posljedica nije odgovornost. Ako se u zakonitom postupku utvrdi da je netko svojim svjesnim protupravnim postupanjem prouzročio ili neposredno pridonio nastanku štete od stotina milijuna eura, onda ne vidim niti jedan pravni ni moralni razlog zbog kojeg bi se njegova odgovornost zaustavila samo na funkciji koju je obnašao.
Za svakoga za koga se utvrdi osobna zakonska odgovornost tražit ću naknadu štete u punom zakonom dopuštenom opsegu, a čim se za to ispune pretpostavke, tražit ću i odgovarajuće privremene mjere na njegovoj imovini kako bi se osiguralo buduće namirenje.
To nije prejudiciranje krivnje. To je zahtjev da odgovornost, ako se dokaže, bude stvarna, osobna i provediva, a ne samo deklarativna.
M. Marković/Foto: Press
Ministarstvo unutarnjih poslova oglasilo se nakon svjedočenja policijske službenice na suđenju Anni Dujić pred Općinskim…
Dvije godine nakon izbijanja afere 'Nakaze', slučaj koji je počeo tijekom velikog požara na području…
Ovih je dana, prateći sve turbulentnije hrvatsko-crnogorske odnose, umirovljeni zagrebački sveučilišni profesor izjavio: „Bogme, digla…
Komentiraj