Država uvodi doživotni zatvor, a njezine institucije 15 godina progone nevine bez ijednog dokaza. Nakon više od 15 godina predmeta „HPB Bankomat“, pravomoćnog oslobađanja svih optuženih i višegodišnjih zahtjeva za nadzor, Čolak traži odgovor na ključno pitanje: tko kontrolira one koji u ime države odlučuju o tuđoj slobodi, imovini i budućnosti?
Slaven Čolak, predsjednik Uprave grupacije Fantasyland, oštro reagira na najavljene izmjene Kaznenog zakona kojima bi se za osobito teško kazneno djelo protiv okoliša – ekocid – mogla propisati kazna od najmanje deset godina pa sve do dugotrajnog, odnosno u najtežim slučajevima i doživotnog zatvora.
Čolak tvrdi da zaštita okoliša mora biti snažna, ali upozorava da država prije uvođenja krajnje represivnih sankcija mora odgovoriti na mnogo neugodnije pitanje: tko kontrolira one koji će te sankcije primjenjivati i zašto se jednako stroga odgovornost ne predviđa za najteže oblike korupcije, zlouporabe državne vlasti i nanošenja višemilijunske štete javnom interesu?
Ministar Habijan najavio je mogućnost doživotnog zatvora za najteže oblike ekocida. Kako gledate na takav prijedlog?
Nemam apsolutno ništa protiv toga da Republika Hrvatska najoštrije kažnjava one koji svjesno i namjerno uništavaju okoliš, truju vodu, zemlju ili zrak i time ugrožavaju živote ljudi. Ali imam vrlo ozbiljno pitanje za ministra Habijana: ako već uvodimo doživotni zatvor kao krajnju sankciju, zašto razgovaramo samo o ekocidu?
Zašto ne razgovaramo o najtežim oblicima korupcije i zlouporabe državne vlasti kojima se iz državnog proračuna ili državne imovine izvlače deseci ili stotine milijuna eura?
Zašto ne razgovaramo o službenoj osobi koja svjesnim protupravnim postupanjem uništi veliku investiciju, poduzeće, radna mjesta ili prouzroči Republici Hrvatskoj ili pravnim i fizičkim osobama štetu od desetaka ili stotina milijuna eura?
Zašto takva djela ne bi bila među najtežim kaznenim djelima?
Državna vlast nije privilegija. Državna vlast je povećana odgovornost. Ako ste sudac, državni odvjetnik, ministar, državni tajnik, ravnatelj državne institucije ili druga službena osoba kojoj je Republika Hrvatska dala ovlasti da odlučuje o tuđim životima, imovini i pravima, onda ne možete za zlouporabu tih ovlasti odgovarati blaže ili jednako kao građanin kojem država nije dala nikakvu vlast.
Po mom mišljenju, trebalo bi biti upravo obrnuto.
Predlažete, dakle, strože kazne za službene osobe?
Apsolutno. Smatram da bi kod najtežih namjernih kaznenih djela koja službena ili odgovorna osoba počini zlouporabljujući državnu funkciju kaznena politika trebala biti bitno stroža nego prema običnom građaninu. Ako država od nekoga zahtijeva da bude primjer građanima, onda i njegova odgovornost mora biti primjerena ovlastima koje mu je država dala.
Ja bih otvorio ozbiljnu javnu raspravu o tome da se za kvalificirane oblike kaznenih djela počinjene zlouporabom javne vlasti propišu znatno strože kazne, uključujući najmanje 50 posto viši kazneni okvir u odnosu na usporedivo djelo osobe koja nema službena ovlaštenja. Jer službena osoba ne zloupotrebljava samo položaj. Ona zloupotrebljava povjerenje Republike Hrvatske i svih njezinih građana.
Ministar govori o zaštiti okoliša. Nije li usporedba s korupcijom ipak pretjerana?
Nije, ako govorimo o razmjerima posljedica. Ako netko kontaminira vodu i izazove katastrofalne posljedice, naravno da mora odgovarati.
Ali ako netko zlouporabom javne vlasti prouzroči gubitak stotina milijuna eura, uništi investiciju, stotine radnih mjesta, porezne prihode i desetljeće gospodarskog razvoja nekog područja – zašto bi država smatrala da je to društveno manje opasno? Postoji i nešto što bih nazvao ekonomskim uništenjem društva.
Korupcija također ima svoje žrtve. Svaki milijun koji nestane kroz korupciju ili zlouporabu položaja nedostaje bolnicama, školama, mirovinama, cestama, socijalnim službama i gospodarstvu. A kada govorimo o desecima ili stotinama milijuna eura, posljedice više nisu apstraktne. One pogađaju čitavu državu.
Što Vas posebno smeta kod mogućnosti novčanih kazni za pravne osobe do 50 milijuna eura?
Prije svega pitanje razmjernosti. Pedeset milijuna eura nije kazna koju možete promatrati kao običnu brojku na papiru. Za velik broj hrvatskih poduzetnika takva kazna značila bi trenutačno uništenje društva, prestanak poslovanja, gubitak radnih mjesta i posredno kažnjavanje zaposlenika, vjerovnika i njihovih obitelji.
Zato pitam ministra Habijana: Tko će odlučivati hoće li neka pravna osoba dobiti kaznu od milijun, deset, dvadeset ili pedeset milijuna eura? Koji će biti precizni kriteriji? Koliko će prostora ostati za diskrecijsku procjenu? Kako će se spriječiti selektivno postupanje?
Kako će se osigurati da dvije pravne osobe u usporedivim situacijama ne dobiju drastično različite kazne? I najvažnije – koliko građani i gospodarstvenici vjeruju sustavu koji će donositi takve odluke? To nije marginalno pitanje. To je središnje pitanje vladavine prava.
Smatrate li da bi tako visoke kazne mogle otvoriti prostor zlouporabama?
Svaki zakon koji državnom aparatu daje golemo diskrecijsko pravo bez jednako snažnih kontrolnih mehanizama nosi taj rizik. Zamislite situaciju u kojoj neka velika kompanija ima stotine zaposlenih, desetke kooperanata i milijunska ulaganja.
Dogodi se incident. Netko na nižoj razini napravi nešto protivno propisima. Vozač, poslovođa ili zaposlenik postupi mimo naloga uprave. Odjednom se otvara pitanje kaznene odgovornosti cijele pravne osobe i potencijalne kazne koja može uništiti društvo.
Naravno da treba utvrđivati odgovornost. Ali onda zakon mora kristalno jasno razlikovati namjeru uprave, propust nadzora, individualnu samovolju zaposlenika, stvarni stupanj štete i gospodarsku snagu pravne osobe.
U suprotnom stvaramo instrument koji može imati zastrašujuću moć nad gospodarstvom. A velika državna moć bez snažnog nadzora uvijek zahtijeva najveći mogući oprez.
Posebno ste kritični prema hrvatskom pravosuđu. Zašto to povezujete s ovom izmjenom Kaznenog zakona?
Možete napisati najbolji zakon na svijetu, ali na kraju državni odvjetnik odlučuje hoće li pokrenuti postupak, sudac odlučuje o dokazima, vijeće odlučuje o žalbi, a određeni ljudi odlučuju kakvu će netko kaznu dobiti.
I zato prije nego državi damo još snažnije represivne instrumente moramo se zapitati koliko smo uredili sustav koji će ih koristiti.
Godinama upozoravam na zlouporabe i nezakonitosti državnog i pravosudnog aparata, na pitanja načina dodjele predmeta, transparentnosti sudske uprave, odgovornosti sudaca i državnih odvjetnika, trajanja postupaka, učinkovitosti nadzora te stvarne odgovornosti unutar pravosudnih institucija.
Ako postoje ozbiljne sumnje ili dokumentirani prigovori na način na koji se pojedini predmeti dodjeljuju, premještaju ili vode, država ih mora institucionalno razjasniti.
Ne možemo građanima govoriti: „Vjerujte sustavu jer smo povećali kazne.“ Povjerenje se ne stvara visinom kazne, povjerenje se stvara transparentnošću, jednakim kriterijima i odgovornošću onoga tko zakon primjenjuje.
Kritizirate li time osobno suce?
Ne govorim da su svi suci ili svi državni odvjetnici korumpirani. Takva generalizacija bila bi neodgovorna.
Govorim nešto sasvim drugo. Sustav mora biti konstruiran tako da korupcija, pogodovanje ili politički utjecaj budu što teži, a njihovo otkrivanje što jednostavnije. Ako građanin može pratiti kako je predmet dodijeljen, zašto je dodijeljen upravo tom sucu, kada je predmet premješten i tko je donio odluku, prostor za sumnju bit će manji.
Ako postoji potpuno automatska, provjerljiva i naknadno nepromjenjiva nasumična dodjela predmeta, još bolje. Ako svaka intervencija ostavlja digitalni trag, još bolje. To je moderna pravna država, ne ona koja samo povećava zatvorske kazne.
Ministar bi Vam vjerojatno odgovorio da je riječ o provedbi europske Direktive?
Europska direktiva nikome ne zabranjuje da postavi pitanje kvalitete domaćih institucija. Europa traži učinkovitu zaštitu okoliša i učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije. Ali riječ proporcionalne ovdje je jednako važna kao riječ odvraćajuće.
Ne može se jednostavno uzeti najviša moguća kazna, staviti je u naslov i zaključiti da je time država postala uređenija. Pravna država nije natjecanje u tome tko će propisati veću kaznu.
Pravna država znači da je zakon jasan, postupak pošten, odluka predvidiva, odgovornost individualizirana, sud neovisan, a isti kriteriji vrijede za svakoga. Od vozača kamiona do ministra, od male tvrtke do velike korporacije.
Ali kada se Ministarstvo pravosuđa poziva na europske obveze i europske standarde, ne otvara li se onda pitanje zašto se ti isti europski standardi ne provode kada trebaju štititi građanina od mogućih nepravilnosti u samom pravosuđu? Što je, primjerice, s tonskim snimanjem sudskih ročišta i transparentnom, slučajnom dodjelom sudskih predmeta?
Upravo je to pitanje koje se mora postaviti. Ne možete se pozivati na Europu samo onda kada Europom opravdavate nove kazne, nove ovlasti države i nove obveze građana i poduzetnika, a istodobno zanemarivati standarde koji trebaju osigurati transparentno, nepristrano i pošteno suđenje.
Hrvatski je zakonodavac još 2019., a potom izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2022. godine izrijekom propisao da se ročišta pred sudom tonski snimaju. Zakon je otišao toliko daleko da je propisao da su tonska snimka i zapisnik jedinstvena cjelina te da je, ako između zapisnika i tonske snimke postoji razlika, mjerodavan sadržaj tonske snimke.
Zašto?
Zato što tonska snimka nije nikakav tehnički luksuz. Ona je jedan od najvažnijih instrumenata kontrole onoga što se stvarno dogodilo u sudnici. Ona štiti stranku, odvjetnika, svjedoka, ali štiti i suca. Jer nakon tonskog snimanja više ne bi smjelo biti prostora za spor oko toga što je netko rekao, što je sudac pitao, što je odbio unijeti u zapisnik ili kako je pojedina izjava naknadno formulirana.
Samo Ministarstvo pravosuđa javno je obrazlagalo da se tonskim snimanjem omogućuje što točnije bilježenje onoga što je rečeno na raspravi, povećava transparentnost i vjerodostojnost dokaznog postupka.
I sada dolazimo do pitanja odgovornosti. Za uvođenje tog sustava nisu izdvojene tisuće ili milijuni eura. U financijskom planu Ministarstva za 2024. godinu bilo je predviđeno 8,9 milijuna eura samo za uvođenje tonskog snimanja u sudnice, uz plan opremanja 1.045 sudnica, dok je vrijednost projekta koju je Ministarstvo kasnije javno navodilo iznosila oko 10,6 milijuna eura.
Potom je Vlada dala suglasnost za ugovor za sustav tonskog snimanja i automatizirane transkripcije u ukupnoj vrijednosti od 17,5 milijuna eura. To više nije pitanje nekakvog tehničkog propusta. To je pitanje upravljanja javnim novcem i odgovornosti institucija.
Ako su uređaji kupljeni gdje su? Ako su instalirani zašto se ne koriste? Ako nisu instalirani zbog čega nisu?
Ako je zakon propisao tonsko snimanje, ako su izdvojena višemilijunska sredstva i ako je sama država javnosti objašnjavala da je taj sustav potreban radi vjerodostojnosti dokaznog postupka, onda građani imaju puno pravo pitati tko je odgovoran ako sustav godinama ne funkcionira onako kako je propisano i plaćeno.
I neka se tu primijeni upravo ona filozofija odgovornosti koju država tako rado propisuje građanima i poduzetnicima.
Ako bi se utvrdilo da je netko nesavjesnim, nezakonitim ili namjernim postupanjem prouzročio višemilijunsku štetu državnom proračunu, tada ne može vrijediti blaži kriterij samo zato što je riječ o dužnosniku, čelniku tijela ili osobi unutar pravosudnog sustava.
Naprotiv. Što je veća javna ovlast, veća mora biti i odgovornost. Jer to nije novac Ministarstva, t o nije novac ministra, to je novac građana Republike Hrvatske. A kada je riječ o sredstvima Europske unije, to je i novac europskih poreznih obveznika. Jednako ozbiljno pitanje jest automatska i nepristrana dodjela sudskih predmeta.
Pošteno suđenje ne počinje tek trenutkom kada sudac sjedne u sudnicu. Ono počinje već onoga trenutka kada se određuje koji će sudac ili koje sudsko vijeće dobiti konkretan predmet.
Ako sustav dopušta da se kod predmeta velike vrijednosti ili posebnog javnog interesa unaprijed praktično zna ili administrativnim odlukama određuje tko će o predmetu odlučivati, tada se mora postaviti pitanje stvarne slučajnosti dodjele i zaštite od mogućeg utjecaja na sastav suda.
Ne može postojati jedno pravilo za građanina, a drugo za sustav. Ne može se od građanina zahtijevati potpuna transparentnost, potpuna odgovornost i poštivanje svake zakonske norme, dok institucije vlastite zakonske obveze tretiraju kao preporuku.
Tonsko snimanje ročišta i stvarno nasumična, transparentna dodjela predmeta nisu administrativni detalji.
To su zaštitni mehanizmi pravne države, to su mehanizmi koji smanjuju prostor za manipulaciju, to su mehanizmi koji štite pravo na pravično, pošteno i nepristrano suđenje. I zato, ako ministar kaže: „Europa to od nas traži“, onda je moj odgovor vrlo jednostavan: Odlično. Onda provedimo europske standarde svugdje.
Ne samo kada se njima građanima propisuju kazne, nego i onda kada ti standardi trebaju štititi građane od države, od samovolje institucija i od mogućih zlouporaba unutar pravosudnog sustava.
Na kraju, činjenica da je hrvatsko pravosuđe godinama održavalo ročišta bez tonskog snimanja, premda su odredbe o tonskom snimanju bile ugrađene u Zakon o parničnom postupku kao dio jačanja europskih standarda transparentnog i pravičnog suđenja.
Istodobno iz javnih i europskih sredstava utrošeni milijuni eura na nabavu opreme koja nije pravodobno stavljena u stvarnu funkciju, a rokovi početka pune primjene potom se novim izmjenama zakona ponovno pomiču prema 2027. godini, otvara krajnje ozbiljno pitanje odgovornosti za višegodišnje neprovođenje zakona, raspolaganje javnim novcem i kontinuirano mijenjanje procesnih propisa kojim se stvara pravna nesigurnost i sustav u kojem se i sucima i građanima sve teže može jasno odgovoriti koja se verzija zakona u konkretnom višegodišnjem postupku primjenjuje, iako upravo pravna sigurnost, predvidivost postupka i pravilna primjena za okrivljenika blažeg kaznenog zakona predstavljaju temeljne zahtjeve pravne države.
Smatrate li da bi koruptivna kaznena djela također trebala biti nezastariva?
Za najteže oblike korupcije i svjesne zlouporabe javne vlasti s katastrofalnim posljedicama po državnu imovinu i javni interes svakako bih otvorio i to pitanje. Ako ministar kao argument za nezastarivost ekocida kaže da se posljedice onečišćenja mogu pokazati tek nakon nekoliko desetljeća, onda pitam: zar se posljedice velike političke i institucionalne korupcije ponekad također ne otkrivaju deset ili dvadeset godina kasnije?
Dokumenti izađu naknadno. Svjedoci progovore naknadno. Financijski tokovi otkriju se nakon više godina. Promijene se ljudi u institucijama. Zašto bi tada protek vremena automatski štitio nekoga tko je zlouporabom javne ovlasti prouzročio golemu štetu? Vrijedi o tome ozbiljno razgovarati.
Što biste konkretno predložili ministru Habijanu?
Predložio bih mu da, paralelno s kaznenim djelom ekocida, otvori ozbiljnu reformu kaznene odgovornosti javnih dužnosnika i službenih osoba.
Prvo, za najteže oblike namjerne zlouporabe položaja, korupcije i kriminala kojima je prouzročena iznimno velika šteta državi ili građanima te pravnim osobama u privatnom vlasništvu treba razmotriti posebne kvalificirane oblike kaznenih djela.
Drugo, ako je kazneno djelo počinjeno korištenjem javne funkcije ili službenih ovlasti, kazneni okvir mora biti stroži.
Treće, za najteže oblike visoke korupcije treba otvoriti raspravu o nezastarivosti ili bitno duljim rokovima zastare.
Četvrto, mora se propisati stvarno i učinkovito oduzimanje cjelokupne nezakonito stečene koristi.
Peto, potrebno je osigurati trajne ili dugotrajne zabrane obnašanja javnih funkcija za osobe pravomoćno osuđene za najteže oblike korupcije.
I šesto, prije nego pravosuđu damo mogućnost izricanja sankcija koje nekome mogu značiti doživotni zatvor ili gospodarsko uništenje poduzeća, moramo osigurati maksimalno transparentan i provjerljiv sustav rada pravosuđa.
Jer problem nije samo u visini kazne. Problem je i u tome tko pokreće postupak, na temelju čega ga pokreće, tko o njemu odlučuje, koliko dugo postupak traje i postoje li učinkoviti mehanizmi kontrole mogućih zlouporaba državnoodvjetničkih i sudskih ovlasti.
U sustavu u kojem građanin ili poduzetnik može godinama biti izložen kaznenom progonu, blokadi imovine, pritvoru, javnoj stigmatizaciji i gospodarskim posljedicama, a da se tek nakon dugotrajnog postupka utvrdi da kaznena odgovornost ne postoji, nije dovoljno samo povećavati kazne i širiti ovlasti represivnog aparata.
Takav sustav mora imati snažne protuteže. Mora postojati stvarna odgovornost i za nezakonito ili nesavjesno korištenje ovlasti DORH-a, USKOK-a i sudova.
Mora postojati neovisna i učinkovita kontrola postupanja državnih odvjetnika i sudaca kada postoje ozbiljne indicije da je postupak vođen protivno zakonu, selektivno ili uz prekoračenje ovlasti.
Mora se onemogućiti da međusobno povezane ili interesno umrežene osobe unutar sustava svojim odlukama mogu praktično odrediti nečiju gospodarsku, profesionalnu ili osobnu sudbinu bez pravodobne i učinkovite kontrole.
Jer ako država nekoga može pritvoriti, blokirati mu imovinu, uništiti poslovni ugled, onemogućiti realizaciju projekata i držati ga godinama u kaznenom postupku, onda država mora imati i jednako snažan sustav odgovornosti za slučaj da su te ovlasti zloupotrijebljene.
Predmet tzv. „HPB Bankomat“, koji je trajao približno petnaest godina do pravomoćnog završetka, upravo pokazuje koliko dugotrajni kazneni postupak sam po sebi može proizvesti posljedice koje se kasnijom oslobađajućom presudom više ne mogu jednostavno poništiti.
Petnaest godina nije administrativna pogreška. To je veliki dio nečijeg života. U tih petnaest godina mogu propasti poduzeća, investicije, poslovna partnerstva i projekti, može se potpuno urušiti tržišna vrijednost imovine, trajno uništiti nečiji profesionalni ugled te razoriti svi segmenti njegova poslovnog, obiteljskog i osobnog života. Zato prije nego državi damo još snažnije kaznenopravne instrumente, moramo postaviti jednostavno pitanje:
Tko će kontrolirati one koji će te instrumente koristiti?
Ne može se graditi represivniji kazneni sustav, a istodobno ostaviti građanina praktično nezaštićenim od mogućih zlouporaba samog državnog aparata. Uređena pravna država nije ona u kojoj država ima najstrože kazne, uređena pravna država je ona u kojoj nitko nema nekontroliranu moć. Ni ministar, ni državni odvjetnik, ni USKOK, ni sudac.
I upravo zato reforma kaznenog zakonodavstva mora ići istodobno u dva smjera: stroža odgovornost za najteži kriminal i korupciju, ali i stroža, stvarna i osobna odgovornost nositelja javnih i pravosudnih ovlasti kada te ovlasti svjesno zloupotrijebe i time građanima ili pravnim osobama prouzroče teške i dugotrajne posljedice.
Dakle, niste protiv kaznenog djela ekocida?
Ne, ali sam protiv selektivne filozofije kažnjavanja. Ako smatramo da postoje ponašanja toliko opasna za društvo da zaslužuju desetljeća zatvora ili čak doživotni zatvor, tada moramo imati hrabrosti jednako ozbiljno govoriti o ljudima koji svjesno zloupotrebljavaju državu.
Nemojmo imati državu koja će pokazivati svu svoju silu prema gospodarstveniku, poduzetniku ili građaninu, a istodobno biti beskrajno tolerantna prema zlouporabama unutar vlastitog sustava. Ali postoji još jedan apsurd o kojem se gotovo uopće ne govori.
Ako državna tijela, inspekcije, regulatorne institucije, DORH, policija i sudovi svoj posao obavljaju pravodobno, stručno, odgovorno i sukladno zakonu, kako je onda uopće moguće da se protupravno postupanje godinama nesmetano razvija, bez pravodobne reakcije i ikakvih sankcija, sve do razine na kojoj bi se tek na kraju trebalo govoriti o doživotnom zatvoru?
Ako postoji ozbiljna ugroza okoliša, života ili zdravlja ljudi, zadaća države nije godinama promatrati kako se ona povećava, nego je pravodobno utvrditi, zaustaviti i sankcionirati. Ako sustav kontrole funkcionira, najteže posljedice u velikom broju slučajeva trebale bi biti spriječene prije nego što uopće nastanu. Zato se mora postaviti i pitanje odgovornosti institucija koje su trebale reagirati.
Ne možete prvo dopustiti da problem godinama raste, da nadležna tijela ne provode učinkovite nadzore i kontrole, a onda na kraju politički odgovor svesti na rečenicu: propisat ćemo doživotni zatvor.
To nije reforma sustava, to je priznanje da sustav prevencije, nadzora i pravodobnog sankcioniranja nije funkcionirao.
Doživotni zatvor je krajnja kaznenopravna mjera koja se u europskim pravnim sustavima veže uz najteža kaznena djela i najteže napade na život, sigurnost i druge temeljne vrijednosti. Zato smatram da hrvatski kaznenopravni sustav već raspolaže vrlo visokim kaznama za najteže oblike kriminala i da se problem pravne države neće riješiti beskonačnim podizanjem njihovih maksimuma.
Kazna zatvora od nekoliko desetljeća zaista je ekstremno stroga sankcija. Ako nekoga ni mogućnost da desetljeća provede u zatvoru ne odvraća od počinjenja najtežeg kaznenog djela, teško je ozbiljno tvrditi da će ključnu razliku napraviti samo zamjena takve kazne doživotnim zatvorom.
Pravo pitanje zato nije koliko ćemo još povećati kaznu. Pravo pitanje je: Zašto država nije intervenirala prije nego što su nastupile posljedice takvih razmjera? Tko nije proveo nadzor? Tko nije reagirao na upozorenja? Tko nije primijenio postojeći zakon? I tko će za takav propust odgovarati?
Jer uređena država nije ona koja čeka katastrofu da bi nakon nje izrekla spektakularnu kaznu. Uređena država je ona koja katastrofu pravodobnim nadzorom, primjenom zakona i učinkovitim institucijama prije svega spriječi.
Zato ne tvrdim da teška kaznena djela protiv okoliša ne treba ozbiljno sankcionirati. Tvrdim upravo suprotno: treba ih sankcionirati ozbiljno i učinkovito, ali unutar razmjernog i uređenog kaznenopravnog sustava.
A prije nego posegnemo za doživotnim zatvorom, država bi trebala dokazati da je sposobna provoditi zakone koje već ima, provoditi redovite kontrole, reagirati na vrijeme i utvrđivati odgovornost svih – uključujući i odgovornost vlastitih institucija kada svojim neradom ili nezakonitim postupanjem omoguće da šteta uopće dosegne takve razmjere.
Osam i pol godina trajalo je postupanje DORH-a i USKOK-a po prijavama Hrvatskog fonda za privatizaciju protiv Vas, društva Fantazija projekt d.o.o. i drugih odgovornih osoba, a paralelno je više od 15 godina trajao kazneni postupak tzv. „HPB Bankomat“. Kako je takvo što uopće moguće u pravnoj državi To nije samo institucionalno zatajenje. Takvo postupanje je nedopustivo u bilo kojoj uređenoj pravnoj državi.
DORH, USKOK i nadležna državna odvjetništva više od osam godina držali su mene, društvo Fantazija projekt d.o.o., druga povezana društva i njihove odgovorne osobe pod teretom istrage i kriminalističkog istraživanja po kaznenim prijavama HFP-a i njegovih pravnih sljednika.
Godinama smo tražili samo jedno – donesite državnoodvjetničku odluku i postupajte po zakonu. Umjesto toga, predmet je ostao otvoren više od osam godina, sve do 30. svibnja 2018. godine, kada su prijave HFP-a protiv mene, društava Fantazija projekt d.o.o. i drugih u cijelosti odbačene kao neosnovane.
Istodobno je od 2009. do 2025. godine vođen predmet tzv. „HPB Bankomat“, tijekom kojeg smo kontinuirano ukazivali na zlouporabe i nezakonitosti DORH-a, USKOK-a i njihovih odgovornih službenih osoba, tadašnje zamjenice ravnatelja USKOK-a Sani Ljubičić i drugih.
A konačni rezultat nakon više od petnaest godina Svi optuženi pravomoćno su oslobođeni svih optužbi. To je činjenica koju više nitko ne može izbrisati.
Od samog početka, još prije više od 15 godina, tvrdili ste da je postupak tzv. „HPB Bankomat“ iskonstruiran. Unatoč teškim optužbama, medijskom linču i golemom pritisku, to ste javno isticali, pa i pred sudom, izravno pred onima koji su taj postupak pokrenuli i vodili. Nakon pravomoćne oslobađajuće presude, smatrate li da je danas konačno potvrđeno ono na što ste upozoravali od prvog dana?
Apsolutno. Pravomoćnom presudom suda je dokazano ono što govorim već više od 16 godina — postupak tzv. „HPB Bankomat“ nije bio kazneni postupak utemeljen na dokazima, nego iskonstruirani progon bez stvarne dokazne osnove.
Od prvoga dana javno sam, jasno, odlučno i bez straha govorio da je riječ o iskonstruiranom postupku. To sam ponavljao pred sudom, USKOK-om i DORH-om, kao i pred svima koji su taj postupak pokrenuli, godinama ga održavali i na njemu ustrajavali. Zbog toga sam bio izložen medijskom linču, poslovnoj devastaciji i javnoj diskreditaciji. Istina se, međutim, svih tih godina nije promijenila — trebalo je samo 16 godina da je pravosuđe napokon i formalno potvrdi.
Ako nakon više od 50.000 stranica dokumentacije, više od 90 saslušanih svjedoka i 16 godina postupka sud utvrdi da nijedan dokaz ne upućuje, a kamoli dokazuje počinjenje kaznenog djela, onda je jasno da se nije radilo o kaznenom predmetu, nego o institucionalnoj zlouporabi.
Ovo nije bila obična pogreška. Ovo nije bio nespretno vođen postupak. Ovo nije pravosudni previd. Ovo je državno-pravosudni skandal bez presedana. Jer ako netko 16 godina progoni ljude i tvrtke bez dokaza, zaustavlja projekte, uništava investicije, ruši reputaciju i prouzroči štetu koja se mjeri milijardama eura, a na kraju se utvrdi da kaznenog djela nije bilo, onda pitanje više nije jesmo li mi bili krivi.
To je pitanje pravomoćno riješeno. Sada ostaje ono ključno: tko će odgovarati za pokretanje i vođenje takvog postupka, tko ga je konstruirao, tko ga je godinama uporno održavao te tko su osobe koje su svojim postupanjem omogućavale, prikrivale ili štitile takve institucionalne zlouporabe?
Upravo to pitam. Ako je već samo uhićenje jednog ministra predstavljalo tako ozbiljan politički i institucionalni udarac Vladi, kolika je onda šteta prouzročena Vama i grupaciji Fantasyland nakon osam i pol godina kriminalističkog istraživanja i više od petnaest godina predmeta „HPB Bankomat“
Nas nisu jedan dan suočili s kaznenim postupkom. Nas su više od osam godina držali pod teretom kaznenih prijava HFP-a i kriminalističkog istraživanja, da bi tek 30. svibnja 2018. te prijave bile odbačene kao neosnovane.
Istodobno je od 2009. do 2025. trajao predmet „HPB Bankomat“, koji je završio pravomoćnim oslobađanjem svih optuženih.
Dakle, ako premijer govori o ozbiljnim posljedicama koje za Vladu proizvodi postupanje represivnog aparata prema jednom ministru, onda neka istim kriterijem izmjeri posljedice petnaest godina kaznenog progona jednog poduzetnika, njegovih poslovnih partnera i projekata. Uništavana je poslovna reputacija, gubili su se investitori i tržišna pozicija, a šteta se iz godine u godinu povećavala.
Istodobno je protiv mene bio istaknut i imovinskopravni zahtjev HPB-a u iznosu većem od 100 milijuna kuna, koji me teretio tijekom cijelog kaznenog postupka, sve do njegova pravomoćnog okončanja 2025. godine, a sve kao posljedica zlouporaba i nezakonitosti u postupanju DORH-a i USKOK-a, uključujući postupanje zamjenice ravnatelja USKOK-a Sane Ljubičić, kao i Hrvatske poštanske banke d.d., koji su me pred sudom lažno prikazivali kao korisnika kredita i osobu evidentiranu u kreditnom portfelju HPB-a kao korisnika kredita, iako ni ja ni bilo koje društvo u mojem vlasništvu nikada nismo bili korisnici kredita HPB-a.
Ako je jedan dan uhićenja ministra dovoljan da predsjednik Vlade javno propituje postupanje DORH-a, koliko onda vrijedi osam i pol godina nezakonitog trajanja jednog postupanja i više od petnaest godina kaznenog postupka koji je završio pravomoćnim oslobađanjem svih optuženih.
Prema procjenama na kojima temeljimo svoje zahtjeve, šteta Slavenu Čolaku i društvima grupacije Fantasyland danas premašuje dvije milijarde eura.
Tijekom cijelog postupka tzv. „HPB Bankomat“, jeste li imali osjećaj da se branite od konkretnih dokaza ili od unaprijed stvorene javne i institucionalne slike o Vašoj krivnji?
Nisam se branio od dokaza, jer dokaza nije bilo. Branio sam se od unaprijed stvorene slike krivnje, od konstrukcije koja je najprije plasirana u javnost, a zatim se godinama pokušavala održati na životu kroz institucije i dio medija.
Da su postojali stvarni dokazi, postupak ne bi završio potpunim oslobađanjem. Nakon više od 15 godina, nakon više od 50.000 stranica dokumentacije i više od 90 saslušanih svjedoka, sud je utvrdio da nijedan dokaz ne upućuje, a kamoli dokazuje počinjenje kaznenog djela. To je najbolji odgovor svima koji su godinama sudjelovali u stvaranju slike da smo krivi.
U ovom predmetu redoslijed je bio potpuno obrnut. Najprije je stvorena javna presuda. Najprije se pokušalo mene, moje suradnike i projekt Fantasyland obilježiti kao kriminalnu priču. Tek nakon toga se godinama pokušavalo pronaći nešto što bi tu unaprijed stvorenu sliku opravdalo. To nije kazneno pravosuđe. To je institucionalna zlouporaba.
Koliko ste puta od Ministarstva pravosuđa tražili izvanredni inspekcijski nadzor nad DORH-om i USKOK-om?
Više od pedeset puta. Slaven Čolak, Fantazija projekt d.o.o. i druga društva grupacije tijekom razdoblja od 2012. do 2025. godine Ministarstvu pravosuđa uputili su više od 50 zahtjeva, predstavki i požurnica za provođenje izvanrednog inspekcijskog nadzora.
U predstavkama i zahtjevima za provođenje izvanrednog inspekcijskog nadzora navodili smo konkretna imena službenih osoba DORH-a i USKOK-a, konkretne zlouporabe i nezakonitosti počinjene pri obnašanju državnoodvjetničke dužnosti te smo uz to dostavljali i dokaznu dokumentaciju.
Je li Ministarstvo pravosuđa nakon tih zahtjeva provelo ijedan stvarni inspekcijski nadzor?
Ne. I upravo je to srž cijelog problema. Umjesto da provede stvarni, neovisni nadzor nad prijavljenim postupanjem, Ministarstvo je predstavke i zahtjeve prosljeđivalo ili dostavljalo na znanje upravo tijelima i osobama na čije smo se postupanje žalili.
Dakle, prijavite DORH i USKOK zbog zlouporaba, a vaša predstavka završi kod DORH-a i USKOK-a. To nije inspekcijski nadzor. To je institucionalni krug u kojem prijavljeni kontroliraju sami sebe. Jer ako država može nekoga petnaest godina držati u kaznenom postupku, onda država mora imati snage i ispitati odgovornost vlastitih službenih osoba kada postoje dokazi da su svoje ovlasti zloupotrijebile.
Pravna država ne postoji onda kada institucije same sebe proglase nedodirljivima. Pravna država postoji tek onda kada za nezakonitost odgovara svatko – pa i državni odvjetnik, sudac, ministar ili bilo koja druga službena osoba.
Nakon jučerašnjih istupa na izvanrednoj sjednici Hrvatskog sabora ponovno kritizirate političare koji javno prozivaju osobe koje su tek predmet istrage?
Da, i to izričito osuđujem. Izvanredna sjednica Hrvatskog sabora sazvana je za 20. i 21. kolovoza 2026. zbog slučaja nezakonito odloženog otpada, a već u javnim istupima uoči i tijekom rasprave pojedini su političari javno iznosili imena osoba koje su tek predmet istrage, unaprijed ih prikazivali krivima te, bez ikakve pravomoćne sudske odluke, histerično zazivali trenutačno oduzimanje njihove imovine.
U takvim istupima teško je razaznati gdje završava ozbiljna politička rasprava, a gdje počinje osobna i stranačka promidžba pred cjelokupnom hrvatskom javnošću. Takav način komunikacije smatram krajnje neodgovornim i nedopustivim, jer istraga nije presuda, a saborska govornica nije sudnica.
Istraga može obuhvatiti desetke osoba, a nakon nje državno odvjetništvo može zaključiti da za neke uopće nema uvjeta za optuženje. Čak i ako se protiv neke osobe podigne optužnica, ona još uvijek nije kriva. O optužnici odlučuje sud. Čak ni potvrđena optužnica nije osuđujuća presuda. Tek nakon provedenog sudskog postupka sud odlučuje je li krivnja dokazana.
Zato saborski zastupnik, ministar ili bilo koji drugi političar nema pravo preskočiti istragu, državno odvjetništvo, optužno vijeće, glavnu raspravu i žalbeni sud te čovjeku presuditi za govornicom Hrvatskog sabora.
Saborska govornica nije sudnica. To nije samo pitanje političke kulture. To zadire u presumpciju nevinosti i u samu logiku trodiobe vlasti. Mi smo posljedice takvog postupanja već doživjeli u predmetu „HPB Bankomat“.
Godinama su pojedini predstavnici zakonodavne, izvršne i pravosudne vlasti pred Hrvatskim saborom i u medijima kriminalizirali optužene i projekt Fantasyland dok je kazneni postupak još trajao. I onda je došao konačni sudski epilog – svi optuženi u predmetu „HPB Bankomat“ pravomoćno su oslobođeni. Upravo zato danas upozoravam sve političare, bez obzira kojoj stranci pripadaju.
Nemojte ponavljati istu pogrešku. Ako imate informacije o kaznenom djelu, dostavite ih DORH-u. Ako imate dokaze, podnesite kaznenu prijavu. Ako želite političku odgovornost ministra, tražite je. Ali nemojte čovjeka koji je tek predmet istrage pred milijunima građana pretvarati u pravomoćno osuđenog kriminalca.
Jer ako se za nekoliko godina pokaže da ta osoba nije počinila kazneno djelo, političar koji ju je javno obilježio neće joj vratiti poslovni ugled, izgubljene poslove, investitore ni godine života. Ali će Republika Hrvatska snositi odgovornost za svu nastalu štetu, između ostalog i takvim nezakonitim postupanjem predstavnika zakonodavne vlasti koji krše načela trodiobe vlasti i presumpcije nevinosti kao temeljnih načela pravne državne zajamčenih Ustavom RH i Europskom konvencijom.
Presumpcija nevinosti nije ukras Ustava i Europske konvencije. Ona postoji upravo zato da se spriječi da politička moć čovjeku presudi prije suda. I zato je moja poruka današnjim zastupnicima vrlo jasna: istražujte politiku, kontrolirajte Vladu, prijavljujte kriminal, ali ne glumite suce. O krivnji odlučuje sud, a ne Most, HDZ, SDP, Možemo, ministar, premijer ili bilo koji saborski zastupnik.
Koja bi bila Vaša završna poruka?
Imam ih podosta, potrajalo bi. Mislim na završnu poruku vezanu uz najavljene izmjene Kaznenog zakona i mogućnost propisivanja izrazito strogih kazni za osobito teška kaznena djela protiv okoliša, uključujući i ekocid.
Zaštita okoliša – da. Najstrože sankcije za namjerno izazivanje katastrofalnih posljedica – da. Ali doživotni zatvor ne smije postati marketinški instrument kaznene politike niti zamjena za nefunkcioniranje institucija. I želim sustav u kojem za propuste ne odgovaraju samo građani, poduzetnici ili direktori privatnih tvrtki, nego i službene osobe koje su imale ovlast i zakonsku obvezu reagirati, a to nisu učinile ili su svoje ovlasti zloupotrijebile.
Jer ako država pet, deset ili petnaest godina ne napravi ono što je morala napraviti prvog dana, onda nakon toga nije dovoljno pronaći jednog čovjeka i reći: „Sada ćemo te poslati u doživotni zatvor.“ Prije toga država mora odgovoriti na puno ozbiljnije pitanje: „Gdje smo mi bili svih tih godina i tko je odgovoran što nismo reagirali na vrijeme?“
Zato bih ministru Habijanu poručio vrlo jednostavno: Ministre, nemojte pravnu državu graditi samo povećavanjem kazni. Počnite je graditi povećavanjem odgovornosti onih koji predstavljaju državu i raspolažu njezinim ovlastima.
Zaštitite hrvatsku zemlju, vodu i zrak najstrožim zakonima kada je to potrebno. Ali jednako odlučno zaštitite hrvatske građane, poduzetnike, privatnu i državnu imovinu od korupcije, političke samovolje, zlouporabe položaja i zlouporabe pravosudne i javne vlasti.
Jer pravna država nije jaka zato što može propisati doživotni zatvor. Pravna država je jaka onda kada zakon vrijedi jednako za građanina, ministra, državnog odvjetnika, suca i svakog drugog nositelja javne vlasti.
Tek kada uspostavimo takav sustav, možemo govoriti o najstrožim kaznama koje imaju puni pravni, moralni i institucionalni legitimitet.
Jer snaga pravne države ne mjeri se visinom zapriječenih kazni, nego njezinom spremnošću da zakon jednako, zakonito i bez iznimke primijeni na svakoga – osobito na one kojima je povjerena državna moć.
M. Marković/Foto: Press
