Dana 15. svibnja 1945., tjedan dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, komunistički partizani odveli su brojne ranjene hrvatske vojnike iz zagrebačkih bolnica i doveli ih u psihijatrijsku bolnicu u Vrapču na rubu glavnoga grada, ustanovu časnih sestara milosrdnica.
Kad su tamo stigli, svi su zatvorenici zadavljeni ili iskasapljeni u podrumu bolnice. Nakon što su ih ubili, partizani su leševe ukrcali u kamione i odvezli u Jazovku i druge masovne grobnice. Masakru su svjedočile tri časne sestre Geralda Jakob, Konstantina Mesar i Lipharda Horvat, piše španjolski novinar Álvaro Peñas za list The Eeuropean Conservative.
Nažalost, komunisti su vidjeli sestre i odlučili ih ubiti kako ne bi bilo svjedoka zločina. Tri časne sestre, zajedno s mnogim drugima, bačene su u jamu Jazovku.
Jazovka je, kao i mnoga druga mjesta na kojima su partizani činili svoje zločine, bila izbrisana iz povijesti sve do pada komunističkog režima.
Godine 1989. grobnicu je otkrio speleolog Mladen Kuka, no ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava uslijedila je tek u srpnju 2020. godine, kada je Ministarstvo hrvatskih branitelja počelo s radom i utvrdilo da se na dubini od 100 metara nalazi najmanje 814 kostura.
Prve žrtve bili su hrvatski vojnici koje su u siječnju 1943. zarobili i pogubili partizani. Godine 1945. partizani su jamu koristili za žrtve iz zagrebačkih bolnica: ranjenike, civile, liječnike, medicinske sestre i katoličke časne sestre. Većina je bila mrtva kad su bačeni u jamu, ali neki su bačeni živi da umru u strašnim mukama.
Masovna grobnica Jazovka je jama koja se nalazi u šumi u blizini sela Sošice na Žumberku u Hrvatskoj. Zbog ratnog zločina koji se tu dogodio zaštićeno je kulturno dobro.
Kako se ti događaji ne bi ponovno zaboravili i odali počast žrtvama, svakog 22. lipnja održava se hodočašće u Jazovku. Osim toga, prošle je godine započeo proces beatifikacije triju sestara ubijenih u Jazovki i još četiriju također žrtava mučeništva.
Međutim, 22. lipnja je i državni praznik u Hrvatskoj (‘Dan antifašističke borbe’) u znak sjećanja na partizane, odnosno skupinu kojoj su pripadali oni koji su pobili tisuće ljudi u Jazovki i na mnogim drugim mjestima.
Dana 22. lipnja 1941. godine, u vrijeme njemačke invazije na Sovjetski Savez, prva hrvatska antifašistička partizanska postrojba navodno je formirana oko skupine sisačkih komunista koji su uzeli oružje u ‘borbu protiv fašizma’.
Iako je istina da komunisti u raznim zemljama pod njemačkom okupacijom nisu uzeli oružje u ruke sve dok Hitler nije napao Staljina, jer su bili odani komunističkoj partiji SSSR-a, a ne svojoj domovini, priča o sisačkim antifašistima izum je hrvatske nacional-komunističke historiografije 1960-ih.
Izum koji je uspio i postao državnim praznikom nakon uspostave neovisne Hrvatske 1990-ih.
Začuđujuće je da se 22. lipnja u Hrvatskoj održavaju dvije tako suprotne komemoracije: jedna u Sisku, u čast komunističkim partizanima, a druga u Sošicama, koje je najbliže mjestu grobu Jazovka, za njezine žrtve.
Posljedica je to izostanka dekomunizacije u Hrvatskoj nakon raspada Jugoslavije i opstanka komunističkih elita – elita koje su se legitimirale manipuliranjem prošlošću.
Danas su te elite učvrstile svoju moć na svim poljima. Predsjednik Stjepan Mesić je 2009. komentirao da je govoriti o zločinima komunizma oksimoron. Za njega nije bilo zločina komunizma, što je znak kako te elite nastavljaju negirati komunističke zločine.
Ove godine dogodila se još jedna neugodna posljedica negiranja povijesti. Sestre milosrdnice htjele su postaviti spomen ploču u spomen na sestru Liphardu Horvat na njezinoj rodnoj kući u Varaždinu, ali gradonačelnik Neven Bosilj iz SDP-a nije dopustio postavljanje ploče.
Gradonačelnik kao razlog navodi svoje neslaganje sa sljedećim izrazom: “Po nalogu komunističkog režima ona je bačena u Jazovku.”
Prema odluci SDP-ova gradskog vijeća, za dobivanje dozvole potrebno je izbaciti spominjanje komunističkog režima i samo spomenuti da je “bačena u Jazovku”. Spominjanje komunističkih zločina nekima je uvredljivo.
Marko Milanović Litre, saborski zastupnik Hrvatskih suverenista koji je sudjelovao na hodočašću u Jazovku, ogorčen je odlukom varaždinskog SDP-a da zabrani postavljanje spomen-ploče časnoj sestri Liphardi Horvat.
“Neki su doveli u pitanje važnost sjećanja na našu bolnu povijest. Onima koji smatraju da se omladina ne treba opterećivati prošlošću, poručujem: narod bez sjećanja je kao brod bez kormilara i kompasa.”
Nedostatak pamćenja, ili još gore, selektivno pamćenje, sve je češća pojava u Europi. Ponekad ga provode zakoni sjećanja koji određuju koja žrtva zaslužuje sjećanje, a koja zaborav.
Lipharda Horvat i njezine sestre bile su nevine žrtve, ubijene jer su svjedočile gnusnom zločinu. Negiranje njihove žrtve i sjećanja na njih dokaz je štete koju laži nanose društvu. Samo istinom se može graditi društvo i narod koji ima budućnost.
O AUTORU:
Álvaro Peñas je urednik deliberatio.eu i suradnik Disidentie, El Americana i drugih europskih medija. Međunarodni je analitičar, specijaliziran za istočnu Europu, za televizijski kanal 7NN i autor je u SND Editores.
