Stanje u Zrakoplovno-tehničkom centru: Kako su loši momci ubili dobrog Zmaja

travanj 20, 2020 maxportal
Share Button

Priča o Zrakoplovno-tehničkom centru (ZTC) kod Velike Gorice šekspirijanska je priča o promašenim prilikama. ZTC je pretrpio golemu ratnu štetu u vidu odnijete brojne složene opreme, rezervnih dijelova, zrakoplova, zrakoplovnih agregata, specijalnih alata, tehničke dokumentacije i još mnogo toga.



Konačno, 16. prosinca 1991. godine između JNA i HV-a provedena je primopredaja ZTC-a. Osim ratne štete u postratnom razdoblju ZTC sve do danas kontinuirano trpi i štetu zbog loših poslovnih odluka i katastrofalne kadrovske politike koji Ministarstvo obrane RH vodi u tom nekad istaknutom zrakoplovnom zavodu na karti Europe.

Pravo je pitanje jesu li štete u miru veće od ratnih šteta? Uz generalne remonte dozvučnih i nadzvučnih zrakoplova za bivšu JNA (MiG-21, An-2, Galeb, Supergaleb, Jastreb) te MiG-21 i MiG-23 za Irak, u ZTC-u koji je u doba Jugoslavije bio poznat kao Remontni zavod „Zmaj“, proizvodile su se vučene mete za vježbe gađanja ciljeva u zraku, pokretne hidraulične naprave, hidraulične dizalice te najsloženiji pričuvni dijelovi za sve tipove dozvučnih i nadzvučnih zrakoplova.

ZTC je u tom vremenu bio u sastavu Ministarstva obrane (tadašnji Sekretarijatu za narodnu obranu). Aktivnosti na inozemnim tržištima imale su višestruku korist za ZTC, uz kontinuirano investiranje u razvoj postojećih kapaciteta te prihod financijskih sredstava iz više izvora.

U Domovinskom ratu ZTC je bio kičma tehničke ispravnosti borbenih letjelica Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Da to nije bio, ishod mnogih oslobodilačkih operacija naših Oružanih snaga bio bi upitan. Međutim, taj svijetli slijed nije se nastavio. U postratnom vremenu politika nije pitala zrakoplovnu struku što i kako dalje sa ZTC-om i njegovim kapacitetima. Nije ni marila.

Festival lupetanja

Od tada do danas javnost sluša samo priče o „fantastičnim“ prilikama i poslovnim uspjesima ZTC-a koji „samo što se nisu realizirali, ali stvarno“. Dobar dio onih koji su od 2000-te pa do današnjeg dana vodili ZTC, pretvorili su tu tvrtku u festival lupetanja gdje je svatko od njih odradio svoju glazbenu dionicu. Pri čemu je puna odgovornost na svim dosadašnjim ministrima obrane koji su vodili kadrovske kombinatorike. Kad političari nešto žele upropastiti – to se i dogodi. Nepopravljivi lom nastao je 2010. godine kada je ZTC izdvojen iz sustava Ministarstva obrane RH.

Ali to nije spriječilo da politika i dalje dovodi na čelo ZTC-a vojne kadrove koji glume poznavanje tržišnog natjecanja. Ista situacija je i danas. Vojne uprave tog civilnog trgovačkog društva, koje ne samo da nemaju znanja i potrebnog iskustva, već ih uopće ne zanima, niti ih je zanimao, proboj na civilno zrakoplovno tržište. Nitko ih neće ni prozvati da su u toj domeni nesposobni. Obrazac ponašanja u našem vojnom sustavu je poznat. Kad nešto sjebeš, samo te premjeste na drugo ustrojbeno mjesto, a plaća ide dalje…

U takvim nenormalnim i zapuštenim organizacijskim i kadrovskim uvjetima ZTC se kontinuirano, iz godine u godinu, sramoti pred velikim svjetskim kompanijama, a samim time sramoti i Republiku Hrvatsku. Više je neuralgičnih točaka u pružanju dijagnoze stanja bolesnika zvanog Zrakoplovno tehnički centar.

Zanimljivo da nikada nije riješeno stanje svih 10 skladišta unutar kruga ZTC-a, a gubici tvrtke su višemilijunski. Dakle, nisu nikada napravljene kompletne inventure i ne zna se točno stanje materijala, dijelova i opreme na skladištima. Slučajnost? Malo sutra.

Ni nakon više prijedloga nije uveden video nadzor ZTC-a. Vanjska ograda, kao i unutrašnji prostor su, što se video nadzora tiče, ničija zemlja. To već spada u domenu psihopatologije, jer se radi o državnoj firmi koja održava vojnu tehniku. Zašto je tomu tako najbolje znaju oni koji nikada nisu htjeli da se u red dovede skladišni inventar. Kako je vojska bila vlasnik ZTC-a prije njegovog izdvajanja i tržišnog osamostaljenja, u tih 20 godina iz vojnog budžeta nije uložena ni jedna kuna u održavanje objekta i instalacija, a što je sada postalo poprilično vidljivo.

Propali laboratoriji

ZTC posjeduje čak 4 laboratorija u kojima su se obavljala različita ispitivanja materijala i tekućina (goriva, maziva, sastav metala, kvaliteta gume, ljepila, boja, tvrdoća, čvrstoća, NDT ispitivanja, i tako dalje). Za minimalan inicijalni trošak mogao se urediti standardizacijski laboratorij za mjerenja fizikalnih veličina, koji bi već nakon mjeseca dana rada ne samo vratio uložena financijska sredstva, nego i donosio prihode. Taj je laboratorij trebalo certificirati od strane državnog akreditiranog laboratorija prema normi ISO 17025, školovati par laboranata, a gotovo sve mjerne uređaje i instrumente ima još iz slavnog doba „Zmaja“.

U tom bi se laboratoriju obavljala umjeravanja preciznih uređaja i alata, što je na tržištu jako potrebna sposobnost. Opet ništa. Kao da je netko bacio kletvu na ZTC.

Od kirurga spao na pedikera

Negdje u mraku ZTC-a, pod prašinom, ravno 20 godina stoji vrlo skupi hidraulički ispitni uređaj, tzv. probni stol, Testfuchs koji je trebao biti u funkciji ispitivanja svih mogućih hidrauličkih sklopova ne samo na zrakoplovima, već i na ostaloj vojnoj i civilnoj tehnici. Tu i tamo obave se neka nebitna, trivijalna ispitivanja i to bez ikakvog odobrenja.

Prevedeno na razumljivi jezik – od nekad vrhunskog kriruga, koji je obavljao složene operacije,  ZTC je pretvoren u pedikera.

Kada su radnici u pitanju, nikada nije riješena unutarnja organizacija i sistematizacija radnih mjesta, te stoga nikada nije donesen niti pravilnik o plaćama. S razlogom su radnici nezadovoljni, jer za isti rad u istim uvjetima imamo slučajeve da dvojica kolega primaju različitu plaću, u ovisnosti o tome koliko se sviđaju svom nadređenom.

Većina radova koji se trenutno obavljaju u ZTC-u provode se bez ikakve legalne osnove. Zašto? Zato jer ljudi nemaju potrebna školovanja (kompetencije), a u zrakoplovstvu je kompetentnost jedini zakon. Druga stvar koja sve ovo potiče jest Pravilnik o održavanju vojnih zrakoplova i zrakoplovne tehnike, koji je blagim rječnikom rečeno, smeće u cijelosti. Taj jedan jedini pravilnik koji je objavljen u „Narodnim novinama“, NN 86/13, po mišljenju mnogih daleko je od uobičajenih standarda stručnosti.

Nema naznake prema kojem svjetskom zrakoplovnom standardu je izrađen, a opasan je u primjeni i potpuno kontradiktoran u više članaka. Osim jednog jedinog pravilnika vezanog za održavanje vojnih zrakoplova, u HRZ-u ne postoji ni jedan drugi.

Naše vojne zrakoplove održava osoblje upitne kompetentnosti, s vojnim dozvolama mehaničara za koje ne postoji pisani standard znanja, praktičnog rada i provjere. Ne postoje ni uvjeti za trening-centar, programe obučavanja, ni posebna ovlaštenja. Posebna je boljka nepostojanje standarda zrakoplovnog inženjera, kako za projektiranje i održavanje, tako i za ispitivanje zrakoplova. Bilo bi zanimljivo vidjeti strukturu licenciranog osoblja u ZTC-u. Odlazaka visokostručnih ljudi iz ZTC-a višegodišnja je konstanta.

Budući da je riječ o specijaliziranim i izrazito stručnim osobama, u koje je sustav ulagao u stručni razvoj tijekom gotovo cijelog radnog vijeka, pojavio se nepremostiv problem uzrokovan neodgovarajućim zamjenama potrebnih djelatnika zbog neprenesenih specijalističkih znanja. Time je ZTC, kao i HRZ u cjelini, izgubio višedesetljetna stečena znanja i iskustva, a što se loše odrazilo na tehnološki proces unutar ZTC-a. Svjedočimo strmoglavom padu kvalitete u procesu remonta kao posljedice nedostatka visokoobrazovanog kadra koji je temeljni preduvjet za održavanje i razvoj sofisticiranih tehnologija. U tom smislu danas govoriti o razvoju ZTC-a je iluzorno, jer nisu uspjeli zadržati ni razinu postojećih sposobnosti.

Unutar Ministarstva obrane RH egzistira “neovisno tijelo“, pod nazivom Samostalni sektor za vojni zračni i pomorski promet (SSVZPP), u kojemu radi svega dvoje ljudi. MORH-u je u više navrata nuđena pomoć u formiranju potrebne vrste interne službe, koja bi bila pandan civilnoj Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo (HACZ). Opet bez odjeka. Prema svim parametrima struke, nužno je i hitno donijeti najmanje dvadesetak pravilnika za vojno zrakoplovstvo, a SSVZPP morao bi brojati barem 40 ljudi, stručnjaka raznih zrakoplovnih profila, a ne da se kadrovi biraju po rodnom stablu generala HRZ-a ili pripadnosti kakvim elitističkim polutajnim organizacijama.

Situacija u EU je, što se tiče regulative u vojnim zrakoplovstvima, posve drugačija: 22 države usvojile su tzv. EMAR komplet propisa (European Military Airworthiness Requireements), koji nije ništa drugo nego vojni prijevod, uz manje preinake, civilnih propisa EASA-e. Ovo je bila preporuka EDA-e (European Defense Agency). SSVZPP sasvim sigurno nema kadrovskih kompetencija ni kapaciteta da se odradi usvajanje EMAR-a, a zapravo se takav nemar potiče od same vrhuške HRZ-a i MORH-a.

Opasna situacija za pilote

Zašto je ova situacija opasna? Nepostojanjem odgovarajućih propisa, koji su svi vezani za sigurnost letenja, omogućeno je subjektivno, nestručno i nekažnjivo postupanje i primjena već ionako dovoljno lošeg propisa. Dobar ilustrativni primjer učinka oskudne i nepostojeće regulative vidio se na slučajevima nesreća pada vojnog helikoptera u Vukovaru, sudara MiG-ova na Slunju, pada MiG-a kod Lomnice, sramotnom zapuštanju kompletne linije najboljih HRZ-ovih helikoptera Mi-171Sh da im isteknu resursi itd.

Potpuni gubitak sposobnosti održavanja MiGova u ZTC-u pokazuje slučaj MiGa-21 UM oznake 165. Čuvena „Kockica“ već dugo ne leti. Taj avion upravo prolazi remontnu agoniju bez kraja. „Kockica“ je, naime, zadnji put letjela 9. kolovoza 2017. godine, nakon čeka odlazi na predviđeni 200-satni remont u Zrakoplovno-tehnički centar. Tada započinju muke, jer oni u ZTC-u nisu više tehnički, ni kadrovski voditi brigu o našim MiGovima. Taj 200-satni remont umjesto da potraje tri do četiri radna tjedna, u ZTC ulazi u treću godinu. Taj dvosjed prošao je „remont“ u Ukrajini (Odesaviaramservice) te je 2014. predan HRZ-u na uporabu.

Do kolovoza 2017. nabio je 200 sati leta te je uslijedio spomenuti 200-satni remont. Muka u remontu nije trebalo biti jer je MiG-21 UM daleko jednostavniji za održavanje od nešto složenijeg bis-a; nema radar, manja su naprezanja, itd… Prvo je bilo problema s „remontiranim“ motorom (Tumanski R13-300) , pa se čekalo da pitanje motora spase stručnjaci iz Rumunjske. U međuvremenu se nadležni u ZTC-u nisu sjetili konzervirati rezervoar zbog kojeg je „Kockica“ doslovno propišala na stajanci. Onda je nekome palo na pamet da je piropatronama pilotskih sjedala istekao predviđeni vijek, pa da bi trebalo nabaviti nove. Iz problema u problem, od kolovoza 2017. do današnjeg dana….

Plan razvoja ZTC-a? Nikada takav plan nije postojao, ni za kratkoročno, a još manje za dugoročno razdoblje. Prijedlozi stručnih kadrova za unaprjeđenje nekog od radnog procesa redovno nailazi na zatvorena vrata Uprave. Sluha nije bilo ni kad bi na vrata pokucale strane kompanije. Radilo se o konkretnim, vrlo ozbiljnim poslovima od kojih se jedan tek nedavno („Patria Aviation“), pojavio u medijima. I u ovom slučaju vodstvo ZTC-a pokazalo je interes, ali nema ni promila izgleda da se suradnja, s konkretnim obvezama i aktivnostima, doista i realizira. Čak i neki bivši čelnici ZTC-a, koji redovno komentiraju članke vojne tematike na ovom portalu, imaju svoje zasluge u ignoriraju europskog tehnološkog diva kao što je „Patria Aviation“.

Propuštena je šansa remonta i održavanja švicarskih Pilatusa PC-9, točnije remont agregata-hidro sustava. Propuštena je i šansa izgradnje malih klipnih aviona u suradnji sa čuvenim hrvatskim inženjerom Cvjetkovićem, koji je cijeli život radio za NASA-u. Brojne izraelske delegacije obilazile su ZTC. Njihovi stručnjaci obavili su detaljan pregled tehničkim mogućnosti ZTC-a, nudili konkretne projekte za suradnju, ali opet ništa. Propuštena je i šansa da ZTC postane servisni centar za radove i preglede za registraciju aviona Piper i Cessna, te suradnju s tvrtkama: „Dornier“, „Sagem“, „Bell Textron“, „Lockheed Martin“, „Aerostar“ i „EasyJet“.

Jedna od jačih prilika bijaše i ona iz dalekog Iraka kada je 2009. godine iskazan ozbiljan interes da ZTC odradi remont iračkih MiGova-21, uključujući i MiGove-23 za koje postoji tehnička dokumentacija. Tadašnji šef misije RH u Iraku, iskusan i operativan diplomat, dao je golemi osobni doprinos da Iračane zainteresira za suradnju s ZTC-om.

Umjesto suradnje netko nepoznat unutar ZTC-a i MORH-a doslovno je sabotirao dolazak visoke iračke delegacije u ZTC. Kada je kompanija „Viking“ iz Calgarya preuzela prava za proizvodnju protupožarnih zrakoplova CL-215 i CL-415, po cijelom svijetu žurno su tražili poslovnog partnera koji im može proizvoditi rezervne dijelove i cijele mehaničke sklopove. Tadašnji čelnik ZTC-a ne trepnuvši lagano je „Vikingu“ dao pedalu…

Malo prije toga, negdje 2007. godine, kanadski „Bombardier“ je htio u ZTC formirati europski centar za održavanje putničkih aviona Q400. Od svih bombastičnih medijskih najava ostala je samo prazna slama koji su prodavali naivnim novinarima oni iz MORH-a i ZTC-a.

Rusi najmanje krivi

Što reći o friško odrađenom remontu helikoptera Mi-171 Sh (Š) u suradnji s Rusima? U startu balade bilo je jasno da ZTC neće dobiti „kow-how“ iako su Rusi još od dopremanja Mi-171 Hrvatskoj 2007. godine bili naklonjeni i dobronamjerni prema ZTC-u. Opet se nameće pitanje – zašto? Zašto ZTC uporno pristaje na ulogu perifernog igrača na međunarodnom tržištu remonta helikoptera, a toliko vapi za tim istim tržištem? Vjerojatno zbog nedostatka stručnih kadrova koji mogu kvalitetno komunicirati s jakim globalnim igračima.

ZTC je propustio jedinstvenu priliku dogovoriti s ruskim „Mil-om“ osposobljavanje kako bi se stekli uvjeti za puno širu stratešku suradnju po pitanju remonta Mi-171, a time i za Mi-8/17. Promašaj je tim veći jer se radi o prvom remontu Mi-171. Ono što posebno žulja je i činjenica da ZTC u ovom poslu nije dobio nikakav certifikat iako su kao nositelji ovog projekta. Zašto je sklopljen loš ugovor sa Rusima?

Osim toga, naši borbeno-transportni helikopteri Mi-171 više ne bi smjeli nositi oznaku koju su do remonta nosili – Š (Š ili šturmovik, jurišnik). Uz odobrenje Ministarstva obrane RH i Glavnog stožera OS RH ruski su inženjeri sve instalacije za naoružanje “zatvorili”, odnosno iste nisu remontirane.

Demontirane su prednje zaštitne ploče (oklop), što označi da je posada ostala posve bez antibalističke zaštite. Demontirani su i nosači za lansere nevođenih raketa. Takvo razoružavanje letjelica HRZ-a nije ništa drugo doli veleizdaja.

Kada sve navedeno saberemo jasno je da ne možemo govoriti o tržišnoj poziciji ZTC-a jer takva pozicija jednostavno – ne postoji. ZTC je izravno usmjeren na potrebe HRZ-a. U tom odnosu ZTC je izvršitelj usluga bez realne samostalnosti i mogućnosti alternativnoga korištenja raspoloživih kapaciteta, a s druge strane, HRZ je jedini kupac usluga. Dakle, posebnost „tržišne pozicije“ ZTC-a je u tome što mu je praktično jedini kupac HRZ, a, kao što se zna, perspektive borbene avijacije u HRZ-u su potonule u mračne dubine…

Kada bi se o načinu poslovanja ZTC-a raspravljalo na Ekonomskom fakultetu svaki student prve godine ovdje bi se uhvatio za glavu – imaš ogromne resurse, zainteresirane partnere, a ti ideš na gubljenje tehničko-tehnoloških sposobnosti?! Marš ludosti na djelu dok mozak ne prokuha.

Fundamentalni problem u funkcioniranju ZTC-a je u tome što MORH, odnosno ministar obrane, ima apsolutno pravo na čelo ZTC-a postavljati bivše ili aktivne časnike i dočasnike (većinom s pedigreom oficira i podoficira), a ne nekoga s menadžerskim ili stručnim zrakoplovnim znanjima. Takvim načinom upravljanja osigurava se bezuvjetna poslušnost i kontrola nad aktivnostima ZTC-a.

Dok je tako, ZTC-u spasa nema.

Nešto kao intervju

Nedavno je za jedan lokalni zagrebački web portal aktualni predsjednik Uprave ZTC-a dao opširan intervju. Samo se nadamo da ono nije autoriziran intervju. Plitka, široka pitanja koja nikog ne svrbe. Puno nedovršenih rečenica, pametovanje i s ciljem „educiranja“ čitatelja i misli koje uopće nisu tekstualno dotjerane. Riječ je o nekakvom transkriptiranom obliku intervjua, gdje je novinar doslovno zapisao ono što je sugovornik govorio. Takva tekstualna forma nema puno veze s uzusima novinarstva. Posve neprimjerena forma intervjua čelnika jedne strateški važne državne tvrtke.

Radi li se tu o manjku novinarske vještine ili propustu MORH-ove Samostalne službe za odnose s javnošću i izdavaštvo? Je li taj intervju uopće pročitao naš ministar obrane?

Posve je jasno da nakon izdvajanja iz vojnog sustava ZTC nije prošao procese restrukturiranja, tržišnoga, tehnološko-tehničkoga, organizacijskoga i kadrovskoga prilagođavanja. Nije ostvarena samostalnost, kao ni tržišna orijentacija. Da ne bi bilo zabune, kad govorimo o samostalnosti to znači i preuzimanje pune odgovornosti menadžmenta za uspjeh i neuspjeh.

Za predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika OS RH Zorana Milanovića, za njegovog neprimjetnog vojnog savjetnika Dragana Lozančića, za ministra obrane Damira Krstičevića i za načelnika Glavnog stožera admirala Roberta Hranja imamo dva pitanja – kada ZTC u cijelost izgubi sve svoje sposobnosti, što će država s njim? Prodati ga nekom domaćem ili stranom mešetaru za sitnu lovu?

M. Marković/Foto: MORH

 

Komentari
Share Button

TAG