Ako se bavite analizom političkih suđenja u diktaturama i hibridnim autoritarnim društvima, ne trebate tražiti dokaze o krivnji optuženih i osuđenih, niti se nadati da će ikakvi dokazi o njihovoj nevinosti na sudu promijeniti unaprijed donesenu presudu.
Umjesto toga, treba tražiti povod, kontekst i cilj skrivenih ili javnih centara moći koji su naložili pravosuđu i policiji da inkriminiraju zamišljene ili stvarne protivnike vlasti, one koji predstavljaju poražene ili konkurentske ideologije i režime. Jer, cilj svakog političkog suđenja, u najmanju ruku, ima trostruku motivaciju: osvetničku, odgojnu i propagandno‑ideološku.
No, postkomunistički hibridni režimi ruskog, bjeloruskog i crnogorskog tipa, za razliku od totalitarnih režima 20. stoljeća, svoje političke protivnike ne inkriminiraju, ne hapse i ne osuđuju zbog navodnih priprema oružane pobune, terorizma, veleizdaje ili napada na ustavni poredak, nego ih privode kao članove kriminalnih zločinačkih organizacija, te zbog zloupotrebe položaja ili korupcije.
Strani akteri koji su 2016. godine pripremali puč u Crnoj Gori odlučili su se na vojni udar zato što je NATO za Rusiju crvena krpa, iako je Rusija u mnogim slučajevima male nacije apsorbirala i uvlačila pod svoje okrilje bez otvorene vojne sile, kombinacijom propagandnih tehnika, represije i korupcije, te devastiranjem njihova povijesnog pamćenja i osjećaja ponosa i samopouzdanja.
Zato se suđenja Milivoju Katniću, bivšem glavnom specijalnom tužitelju, i njegovom zamjeniku Saši Čađenoviću, kao i većini ostalih funkcionara bivšeg režima, ne mogu potpuno razumjeti bez povijesnog i suvremenog konteksta, koji je prvenstveno bio određen starim ruskim pretenzijama prema toplim morima i velikosrpskim nacionalizmom, koji u raznim varijacijama — od Garašaninova Načertanija 1844. do danas, izuzimajući period titoističke Jugoslavije od 1945. do 1989. — organizirano razara crnogorsko državno i nacionalno biće. Sukob dviju državotvornih ideja, velikosrpske i crnogorske, s manje ili više intenziteta, trajan je i prenosi se s generacije na generaciju.
Milivoj Katnić, bivši glavni specijalni tužitelj
Njegov intenzitet i dugotrajnost uvjetovani su i činjenicom da nijedna od sukobljenih strana nije uspjela do kraja ostvariti svoje ciljeve: velikosrbi nikada nisu uspjeli potpuno uništiti crnogorsku državnost i nacionalnost, a Crnogorci, suverenisti, ni nakon tisuću godina državnosti, zbog svoje malobrojnosti i kašnjenja u formiranju modernih institucija, nisu dovršili proces konsolidacije nacionalne svijesti.
Zato danas i ovdje imamo jedan paradoks, kakav nije zabilježen još od vremena Francuske revolucije.
Od 2020. godine na vlasti su političke stranke udružene s medijskim, vjerskim i kriminalnim organizacijama, lobijima, te vanjskim propagandnim i obavještajnim centrima, koji su se žestoko borili protiv toga da Crna Gora 2006. obnovi državnu nezavisnost, ali zbog vanjskopolitičkih razloga nisu poništili legislativu uspostavljenu Ustavom nezavisne Crne Gore.
O slabosti crnogorske države 2016. i 2017. godine možda će najbolje poslužiti analogije s Bombaškom zavjerom iz 1907., jer su scenariji za oba državna udara u mnogim elementima slični. Zato ne treba odbaciti mogućnost da su se specijalisti iz GRU‑a, zajedno sa svojim srpsko‑crnogorskim saveznicima, koristili određenim iskustvima scenarista Bombaške zavjere.
Obje zavjere tehnički su pripremane u Beogradu i planirane za dan parlamentarnih izbora. Trebalo je fizički likvidirati dva državna lidera — knjaza Nikolu i Mila Đukanovića — a same zavjere razotkrili su njihovi akteri: 1907. jedan austrougarski Srbin, član Crne ruke, a 2016. jedan takozvani četnički vojvoda, stanovnik Kosova.
No, tijek samih suđenja, presude zavjerenicima i osobne sudbine tužitelja u državnim udarima 1907. i 2016., kao i političke prilike u godinama nakon tih procesa, svjedoče da je Crna Gora bila mnogo više država u prvoj dekadi 20. stoljeća nego nakon 110 godina. Scenografija i propagandna priprema suđenja “bombašima”, održanog u najvećoj prostoriji Biljarde, pokazuje da je Knjaževina imala sposobne i obrazovane državne dužnosnike.
U jednom dijelu improvizirane sudnice sjedilo je desetak stranih novinara, a u drugom tužitelji, odvjetnici i promatrači iz stranih ambasada. U sredini prostorije, između optuženih i sudaca, na jednom stolu bile su postavljene zaplijenjene bombe, uz Bibliju i kandilo s upaljenom svijećom. Presude zavjerenicima na suđenju okončanom 14. srpnja 1908. bile su drakonske: većina je osuđena na smrt, doživotnu ili dugogodišnju robiju.
Suđenje iz 2016. godine održano je u jednoj neuslovnoj i neuglednoj prostoriji Višeg suda u Podgorici, gdje između okrivljenih, tužitelja i odvjetnika nije bilo ni minimalnog odstojanja, što je sugeriralo neozbiljnost pripreme “suđenja stoljeća”. Crnogorska vlast, premda je već imala javna očitovanja Aleksandra Vučića, potpredsjednika SAD‑a Mikea Pencea i britanskog premijera Johnsona o pokušaju ruskog državnog udara zbog namjere Crne Gore da postane članica NATO‑a, propustila je jedinstvenu priliku da maksimalno politički iskoristi šansu za međunarodnu podršku i unutarnju konsolidaciju.
Najprije su izgubili unutarnji propagandni rat s beogradskim i podgoričkim medijima, predvođenima koncernom Vijesti, a nisu se ni sjetili pozvati u pomoć strane novinare, koji su uvijek gladni senzacija vezanih uz državne pučeve, pogotovo u malim zemljama na periferiji Europe, osmišljenima u Moskvi samo dvije godine nakon aneksije Krima.
Knjaz Nikola — za kojega postoje mišljenja da je bio konzervativni samodržac — mnogo je bolje razumio značaj propagande i diplomatskog djelovanja u ovako krupnim političkim događajima nego tobož reformistički režim iz 21. stoljeća. Podsjetimo se: 1908. novinarima iz Petrograda, Milana, Pariza, Beča, Budimpešte, Praga i Londona trebalo je najmanje sedam dana da stignu do Cetinja, a Podgorica je 2017. bila samo nekoliko sati avionom udaljena od europskih metropola.
Konačno, o trulosti suverenističke vlasti 2016. i 2017. rječito svjedoči i to što je Vrhovni državni tužitelj Ivica Stanković odbio prijedlog Milivoja Katnića da se uhapse Andrija Mandić i Milan Knežević, glavne političke figure planiranog puča.
Pokušaj puča kao uvod u Moleban revoluciju
Nevoljkost, nesposobnost ili opstrukcija u vrhu vlasti da se uhapse svi dostupni protagonisti puča i dublje istraži upletenost SPC‑a u pripremi državnog udara — general Dikić je upravo one noći kad je uhapšen namjeravao otići na sastanak u Manastir Ostrog — presudno će se odraziti na događaje u naredne tri do četiri godine.
Jer, da je sudska i politička vlast podržala Katnićeve zahtjeve, pokazala više odlučnosti i sposobnosti da uhapsi i procesuira važne sudionike zavjere među političkim, medijskim i vjerskim akterima — podsjetimo se da se mitropolit Amfilohije nakon otkrivanja zavjere jedno vrijeme sklonio u Argentinu — dolazak velikosrpske opcije i njihovih suradnika na vlast bio bi odgođen barem deset godina, a sudionici zavjere trajno bi nosili hipoteku pučista.
Konačno, da je zavjera do kraja raskrinkana, da su Mandić i Knežević sa ostalima završili u Spužu, danas Mandić ne bi bio predsjednik parlamenta, niti bi se Zoran Radović, predsjednik Višeg suda u Podgorici, usudio osloboditi oficire GRU‑a, generala Dikića i lidere Demokratskog fronta.
Crnogorska pravosudno‑policijska hunta — za razliku od moćnijih režima sličnog profila — svoju strahovladu ne temelji na vlastitim sposobnostima i vanjskoj podršci, nego isključivo na strahu i nemoći opozicije.
Nereformirana nacionalna svijest, kontaminirana uvezenim mitovima i ideologijama, kao i slabost ključnih kulturno‑prosvjetnih institucija — prije svih CANU‑a i Filozofskog fakulteta — u kojima dominiraju mediokritetstvo, jalovost i oportunizam, uz nedostatak međusektorskog strateškog djelovanja resora kulture i prosvjete s javnim medijima i diplomacijom, uzrokovali su da većina pravoslavnih građana povjeruje u laži Amfilohija Radovića da država crkvi SPC otima “svetinje”. Iako je Zakon o slobodi vjeroispovijesti pitanje vlasništva vjerskih objekata temeljio na egzaktnim podacima o vlasništvu vjerskih objekata u Kraljevini Crnoj Gori.
Propaganda velikosrpske koalicije 30. kolovoza 2020. bila je ideološki kvasac za novi državni udar drugim sredstvima. (Sky aplikacije, iz razgovora kriminalnih klanova sa svećenicima SPC‑a, svjedoče da se — u slučaju gubitka izbora velikosrpske opcije — planirao novi oružani ustanak.)
I protagonisti nove vlasti, koje je mitropolit Amfilohije inaugurirao u Ostrogu, kako ne bi ostalo dileme je li riječ o novoj velikosrpskoj revoluciji, najprije su Milana Kneževića postavili za predsjednika Odbora za sigurnost i obranu. Nakon tri godine drugi prvostupanjski osuđeni za državni udar, Andrija Mandić, postao je predsjednik parlamenta, koji se odmah počeo ponašati kao kolonijalni guverner. (U foajeu Skupštine Mandić je naredio da se postavi logo zgrade Zetske banovine, simbola karađorđevićevske dominacije, a ne obilježja Zetskog i Vladina doma, u kojima je zasjedala crnogorska skupština do 1914.)
Sistemska represija
Strah i bojažljivost, sporadične i mlake reakcije suverenističkih stranaka i oporbene javnosti na hapšenja, pritvore i sudske presude protiv nekoliko desetaka bivših funkcionera i njima bliskih ljudi iz sfere politike i biznisa, olakšali su planove novog režima.
Uz Katnića i Čađenovića, među ostalima, hapšeni su ili procesuirani ministri, predsjednici sudova, tužitelji, direktori agencija i javnih poduzeća, šefovi tajnih službi, direktori policije, rektori, akademici: Jelena Perović, Veselin Veljović, Zoran Vukčević, Verica Maraš, Veselin Vukotić, Đorđija Rajković, Branko Vujović, Petar Ivanović, Milutin Simović, Blažo Jovanić, Vesna Medenica, Dejan Peruničić, Slavko Stojanović, Predrag Bošković, te biznismeni Veselin Barović, Aco Đukanović, Ranko Ubović, Aleksandar Mijajlović…
Načelno govoreći, na Balkanu je korupcija dio kulture i mentaliteta: vlast i moć ovdje nisu zloupotrebljavali samo oni koji je nisu imali — izuzeci potvrđuju pravilo — ali u pravnoj državi hapsi se i sudi na temelju materijalnih dokaza, a ne na temelju utisaka, osvetničkih poriva ili antipatija.
Šefovi novog režima, zbog bahatosti ili neznanja, ostavili su mnogo izravnih dokaza o svojim nepočinstvima, osvetoljubivosti i nezakonitostima. Tako su potpredsjednici Vlade za sektor sigurnosti, Dritan Abazović i Aleksa Bečić, medijima obznanili hapšenja bivših funkcionera prije nego što je policija uopće stigla na njihove kućne adrese.
Abazović je u izravnom televizijskom prijenosu objavio da je uhapšen jedan bivši funkcioner, čija je supruga u tom trenutku gledala televiziju. Ona je mahinalno uzela telefon i nazvala ga. “Gdje si?”, pitala je muža. “Obrezujem lozu na imanju.”
I Aleksa Bečić je javnosti prenio muštuluk o hapšenju Jelene Perović, direktorice Agencije za sprječavanje korupcije — prije nego što su ovu samohranu majku, s lisicama na rukama, u prisutnosti televizijskih kamera, izveli iz kombija ispred Specijalnog tužiteljstva. Hapšenje Perović, koja je bila trn u oku novoj vlasti jer je otkrivala njihove zloupotrebe, bilo je posebno nečovječno. Naoružani policajci njezinu su petnaestogodišnju kćer sprovodili do obiteljskog stana.
Posebnu vrstu sadizma i egzibicionizma režim je pokazivao i u hapšenjima ostalih bivših funkcionera, mahom šezdesetogodišnjaka i sedamdesetogodišnjaka, koje su iz crnih marica, pred televizijskim kamerama, izvodili policajci s maskama, kao da hapse teroriste Šakala ili Pabla Escobara.
Najbizarnije je bilo privođenje i hapšenje Aca Đukanovića: policajci s maskama i dugim cijevima blokirali su cijelu ulicu u samom centru Podgorice, kako bi od osumnjičenog, iz obiteljske kuće u Nikšiću, oduzeli nekoliko trofejnih i lovačkih pušaka koje su bile u vlasništvu njegova pokojnog oca i brata.
Prema nekim pritvorenim funkcionerima pokazivan je sadizam, kao u vrijeme grčke pukovničke hunte ili Pinočea: teško bolesnog Veselina Veljovića vezali su željeznim lisicama za bolnički krevet.
Posebna priča su drakonske sudske presude: Jelena Perović je zbog potpisivanja putnog naloga osuđena na dvije godine i dva mjeseca zatvora; Dejan Peruničić, zato što je izdao nalog da se prate špijuni, dobio je pet godina; a Vesni Medenici presuđeno je deset godina, jer je navodno, kao predsjednica Vrhovnog suda, stvorila kriminalnu organizaciju!? U represiji i psihološkom iznurivanju inkriminiranih političkih protivnika podgorički režim služi se i metodama kineskih komunista: zatvore ih, puste u kućni pritvor, pa ih ponovno zatvore. Jedino ih, za razliku od Mao Ce Tunga, ne šalju u koncentracijske logore.
U prepoznatljivom maniru kojim se služe ruske i bjeloruske tajne službe i pravosuđe — uz nesumnjivu asistenciju srpskih i ruskih obavještajnih struktura — podgorički režim koristi neprovjerene indicije, dvosmislene i posredne “dokaze”, te očite falsifikate, kao i selektivnu upotrebu tzv. Sky aplikacija.
(Jer, mnogo eksplicitnije dokaze sa Sky aplikacija, koji potvrđuju povezanost Abazovića i vrha Demokrata sa Škaljarskim klanom, Specijalno tužiteljstvo i policija ignoriraju, a po svemu sudeći neke od njih i skrivaju među milijunima presretnutih razgovora.)
U optužnicama protiv Katnića i Aca Mijajlovića tužiteljstvo koristi elemente iz komunističkog kaznenog prava, koje je stigmatiziralo tzv. neprijateljsku propagandu i verbalni delikt. Tako se u optužnici protiv Katnića navode njegovi telefonski kontakti s petoricom novinara i jednim piscem, a biznismena Aca Mijajlovića optužuju za “utjecaj na medije” i da je “koordinirao uređivačku politiku medija”!?
U razrađenom scenariju promjene nacionalno‑političkog karaktera Crne Gore, odnosno diskriminacije i asimilacije nacionalnih Crnogoraca, provodi se sječa svih starih kadrova u ministarstvima i državnim agencijama koji imaju naglašen crnogorski nacionalni identitet ili profesionalni dignitet i talent. Pogotovo je detaljna čistka nepodobnih u sferi kulture, javnog medijskog servisa, te u resorima obrane i sigurnosti, kroz uobičajene procedure, diskrecijska ovlaštenja i tzv. veting — navodnu sigurnosnu i profesionalnu provjeru, osobito u sektoru obrane i sigurnosti — a na njihova mjesta dovode se provjereni kadrovi koji su dokazali lojalnost u pripremama za državni puč ili u tzv. Moleban revoluciji.
O potpunoj devastaciji sektora kulture svjedoči i to da je ministrica kulture po struci fizijatar, a njezin zamjenik profesor tjelesnog odgoja, oboje bez ikakvog prethodnog iskustva u području umjetnosti i kulture — osim možda u defileima mažoretkinja ili organiziranju guslarskih večeri.
U putinovskim režimima — čije elemente vidimo i u Crnoj Gori — postoje institucije formalne demokracije, ali je sloboda parlamentarne opozicije, medija i civilnog društva ograničena vidljivim i nevidljivim prijetnjama i ucjenama. Premda je ustavom zajamčena sloboda govora, na djelu je neobjavljeni popis zabranjenih tema i imena, koji se izgovaraju samo poluglasno među povjerljivim prijateljima. Masovna autocenzura najviše se odnosi na povezanost režima s kriminalnim klanovima, njihovim domaćim i vanjskim pokroviteljima. Zato je danas crnogorski parlament nalik debatnom klubu koji se iscrpljuje u manje važnim ili protokolarnim sporovima, a mediji — osim jednog ili dva — iscrpljuju se uglavnom u pisanju i govorenju o svakodnevnim skandalima, stranačkom zapošljavanju, nezakonitostima na javnom servisu, identitetskim simbolima, ekonomskoj politici itd.
Primjerice, raspisuju se o napadima na oporbene intelektualce — čak i one u Srbiji — ali malo tko se usuđuje spomenuti veze vrha vlasti s narkokartelima, ili analizirati političke sudske procese, nasilje članova obitelji novih vladara, seksualne i koruptivne skandale svećenika i jereja SPC‑a…
(Mjesecima se problematizira spomenik Pavlu Đurišiću, ali ne i činjenica da je njegov ideološki nasljednik, četnički vojvoda, predsjednik parlamenta nezavisne Crne Gore; ili da je neusporedivo veći fokus suverenističkih intelektualaca bio na obrani nekih srpskih opozicionara nego na slučaju Milivoja Katnića i ostalih utamničenih političkih zatvorenika.)
Crnogorska pravosudno‑policijska hunta — za razliku od moćnijih režima sličnog profila — strahovladu ne temelji na svojim sposobnostima i vanjskoj podršci, nego isključivo na strahu i nemoći opozicije. Jer njezini stvarni mentori, koji su je doveli na vlast, u vlastitim su velikim problemima, s nedovoljno geopolitičkog utjecaja.
Stoga su Beograd i Moskva preporučili marionetskom režimu u Podgorici da igra dvostruku igru: da nominalno slijedi Zapad u vanjskoj politici, a na unutarnjem planu da temeljito devastira institucije suverene države i ideološki srbizira društvo. Zato režim koji personificiraju Mandić, Bečić, Spajić i Milatović, zbog geopolitičke situacije, još ne traži novu aneksiju Crne Gore Srbiji, ali provodi sustavnu kriminalizaciju referenduma, odnosno političara, stranaka, organizacija i pojedinaca koji su izvorni indipendisti.
S druge strane, realpolitika zemalja Zapada nakon 2020. prema Crnoj Gori temelji se na tzv. stabilokratiji. Riječ je o politici velikih zapadnih država prema određenim hibridnim režimima koji nude vanjskopolitičku stabilnost i suradnju, pa im se tolerira kršenje ljudskih prava i zakona. Ova se metoda danas još primjenjuje prema Srbiji, Siriji, Egiptu i nekim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Taj pragmatizam je kontroverzan, često kratkoročan i uglavnom destruktivan za slabe i progonjene prodemokratske političare i građanske aktiviste.
Tako su i kod nas zanemarena prava i interesi prozapadnih suverenista: ne toliko zbog zabluda politika EU‑a i SAD‑a, koje su uzrokovane dugotrajnom srpskom propagandom o kriminalu i korupciji, ili nesmjenjivosti vlasti koju je personificirao Milo Đukanović, koliko zbog procjene da su crnogorski suverenisti danas slabi, nesposobni da sami formiraju predvidljivu i stabilnu vlast.
Nemoć, zablude i hipokrizija suverenista
Današnji utjecajni akteri oporbene scene u Crnoj Gori, u političkom i intelektualnom miljeu, prethodne su živote proveli na vlasti, u kabinetima ili na drugim privilegiranim i ušuškanim pozicijama. Nisu navikli boriti se iz autsajderskih pozicija, za sebe i druge, niti na pritisak i prijetnje koje se podrazumijevaju u sukobu s balkanskim kleronacionalističkim, kriminogenim režimom, čiji su idoli osuđeni ratni zločinci.
Tako opozicija, umjesto da odlučno stane iza progonjenih ljudi, da jasno i glasno kaže kako se provodi diskriminacija nacionalnih Crnogoraca, često odlazi po mišljenje kod ambasadora EU‑a, Velike Britanije i SAD‑a, ne shvaćajući da ni predstavnici demokratskih zemalja ne honoriraju dobre namjere u politici ako su lišene konkretne snage i odlučnosti.
Treba biti potpuno politički naivan ili licemjeran pa vjerovati da diplomatski predstavnici zapadnih zemalja u Podgorici imaju ikakve iluzije o aktualnom režimu i njegovim mentorima iz SPC‑a, Beograda i Moskve, i da ne znaju kako je organizirani kriminal danas mnogo maligniji utjecaj nego u vrijeme Đukanovićeve vlasti. To jest, da između vrha aktualne vlasti i šefova kriminalnih kartela nema posrednika, te da su oni nesposobni, bez dovoljno životnog iskustva i autoriteta, kontrolirati kriminalne bosove.
Prije izvjesnog vremena iz jedne zapadne ambasade “procurio” je dokument o suradnji Andrije Mandića sa Škaljarskim klanom, i ti su papiri nekoliko mjeseci kružili po podgoričkim kafićima i redakcijama. Ta saznanja nitko nije prezentirao u parlamentu, niti u priopćenjima stranaka, a nakon što je to objavio jedan zagrebački desničarski medij, samo se jedan podgorički portal usudio prenijeti vijest i u formi pitanja proslijediti je Specijalnom tužiteljstvu. I u ovom slučaju stranim službama koje se bave Crnom Gorom bilo je jasno da u opoziciji ne postoji dovoljno odlučnosti i sposobnosti za ozbiljnu borbu s marionetskim režimom.
Današnji suverenisti, ni na temelju sudbine svojih predaka iz 1918., nisu naučili da je ljudska povijest, u krupnim potezima i uz određena odstupanja, određena međusobno često sukobljenim zahtjevima velikih za prava i malih za pravdu.
Kad je Putin krenuo na Ukrajinu, čelnici NATO‑a ponudili su Volodimiru Zelenskom evakuaciju, a on im je rekao da mu treba oružje, a ne prijevoz. Tek kad su Amerikanci i ostali zapadni saveznici vidjeli volju i sposobnost Ukrajinaca da se brane, poslali su im novac i oružje.
Dakako, u tom kontekstu predstavnici ambasada Zapada, EU‑a i SAD‑a prate i suđenje Milivoju Katniću. Jer dobro znaju specifičnu političku težinu pokušaja državnog udara 2016., analogno ratu u Ukrajini, koji je također bio uzrokovan namjerom Kijeva da se približi NATO‑u.
S druge strane, suđenje Katniću bilo je trenutak istine o stanju duha i kapacitetu crnogorskih suverenista. Jer u svakoj drugoj europskoj državi lišavanje slobode Milivoja Katnića — čovjeka koji bi u svakoj suverenoj državi imao status nacionalnog heroja — izazvalo bi velike političke nemire ili barem prosvjede civilnog društva i inteligencije.
U društvima s manjom ili većom demokratskom tradicijom montirani sudski procesi izazivaju ozbiljne političke implikacije. Sjetimo se suđenja političkim irskim aktivistima u prošlom stoljeću, ili montiranog procesa Alfredu Dreyfusu, francuskom časniku židovskog podrijetla, kada se moćnom antisemitizmu konzervativnog društva suprotstavio znatan dio političke i intelektualne elite, zajedno s radničkim sindikatima.
Optužba za navodnu veleizdaju Dreyfusa bila je motivirana njegovim židovskim podrijetlom, ali Katnićeva montirana optužba mnogo je skandaloznija. Sudjelovanje u kriminalnoj organizaciji koja trgovinom droge zarađuje stotine milijuna — za razliku od insinuacija o veleizdaji — mora biti potkrijepljeno mnoštvom materijalnih dokaza.
Međutim, tužiteljstvo u Podgorici o navodnom kontaktu Katnića i ostalih optuženih s Kavačkim klanom nije moglo pribaviti ni jednu jedinu indiciju, kamoli ući u trag bilo kakvoj novčanoj transakciji ili nezakonito stečenoj imovini, pa su izračunavali vrijednost Katnićevih kuća, međa i voćaka u Barjamovici.
Onda su htjeli Katnića optužiti za ratne zločine u Konavlima 1991., i kad od pravosudnih organa Hrvatske nisu dobili nikakve dokaze, sjetili su se Josepha Asada, bivšeg prevrbovanog američkog agenta, kojega su GRU i savjetnik Andrije Mandića Aron Shaviv htjeli angažirati za evakuaciju određenih diplomata iz Podgorice 2016., kada su trebali početi oružani sukobi. Podgoričko tužiteljstvo i sud koriste Asada — notornog agenta, plaćenika — kao svjedoka suradnika u inkriminiranju Katnića i Čađenovića!?
Prisustvovao sam na dva ročišta Katniću, Čađenoviću i Lazoviću — meni su 1986. sudili u jednom montiranom procesu po privatnoj tužbi mitropolita Danila Dajkovića, a prisustvovao sam i drugim suđenjima u doba komunizma — i ne bih vjerovao da nisam vidio svojim očima: da se danas, u 21. stoljeću, bilo gdje u Europi, pa i u Rusiji i Bjelorusiji, vodi ovakav sudski proces.
(Prema dostupnim informacijama suđenje Alekseju Navaljnom trajalo je neusporedivo kraće i u formalnom smislu bilo je korektnije.)
Tužitelj pozvane svjedoke pita besmislice: o navikama optuženih, o tome kome su što rekli, u kakvim su međusobnim odnosima itd., što neodoljivo podsjeća na kafanske čakulanja ili srbijanske reality programe.
Apsurd ovog sudskog procesa još je veći onima koji su upoznali Milivoja Katnića kao sportaša, vojnog časnika, suca ili tužitelja. Njegovo dogmatsko poimanje profesionalnog morala potpuno je netipično za činovnike njegove generacije. Zato je posljednja rečenica opsežne optužnice koju zastupa Miloš Šoškić — da je Katnić, u sedmom desetljeću života, postao član narko‑bande — trebala poentirati Tertulijanovom maksimom: Credo quia absurdum est! Vjerujem, jer je apsurdno!
I Mandićevo suđenje, koje je izazvalo neprimjereno malo reakcija u javnosti — na međunarodni skup o Aferi Mandić u Podgorici nije došao nitko od pozvanih predstavnika političkih stranaka — izaziva nemalo čuđenja kod stranaca koji prate aktualna zbivanja u Crnoj Gori.
Naši prijatelji pitaju se jesu li današnji Crnogorci isti onaj narod o čijem su se karakteru upoznavali kroz stihove Njegoša, Mažuranića, Puškina, Visockog, Tenisona, panegirike Voltairea, Garibaldija, lorda Gladstona, Fitzgeralda… No, treba znati da se karakteri nekih naroda — kao i pojedinaca — vremenom mijenjaju, manje ili više. Tako su Židovi stoljećima važili za najveće pacifiste, a danas su jedna od najmilitantnijih nacija.
Priča o promjeni karaktera nacija uvijek je kompleksna i kontroverzna, jer uopćavanja nikada nisu do kraja zakonita, premda je nesumnjivo da se nekadašnja borbenost i osjećaj samopouzdanja Crnogoraca, koji ih je razlikovao od drugih naroda, u velikoj mjeri zagubio i oslabio. Vjerujem da je ključni uzrok tome promjena paradigme: od agonalnog karaktera prema principu komunističke tzv. moralno‑političke podobnosti, a kasnije, u doba međunarodnih sankcija, pretvorba iz socijalizma u primitivni neoliberalni kapitalizam.
Gerhard Gesemann kaže da čojstvo i junaštvo ne govore o tome kakvi su Crnogorci bili, nego kakvi su htjeli postati. S druge strane, podobnost je poticala negativnu selekciju: naglašavala je poslušnost umjesto smjelosti, sebičnost umjesto solidarnosti, koja je bila vjekovni raison d’être Crne Gore i Crnogoraca. Desetljetna negativna selekcija dovela je do toga da tzv. elita postane otuđena, manje kreativna i manje borbena od tzv. običnog naroda.
(U posljednjih pet‑šest godina nije bilo nijedne organizirane političke stranke ili grupe koja bi stala na čelo spontanog bunta suverenista — od mitinga u Podgorici i na Cetinju, preko prosvjednih auto‑kolona, do Belvedera.)
Nužno je pokrenuti peticiju u kojoj bi sudjelovali i aktivisti za ljudska prava izvan Crne Gore, gdje bi se argumentirano i jasnim jezikom iznijeli glavni elementi nečuvenog progona do smrti čovjeka koji je prije deset godina sačuvao mir u Crnoj Gori.
Zato brutalnost velikosrpskih kleronacionalista, koji nacionalne Crnogorce nazivaju pogrdnim imenima “milogorci”, “Titova kopilad”, “kominternina izmišljotina” — kao što su nekad Židove nazivali čifutima i judama — nije izazvala stari crnogorski bunt i prkos, nego je kod mnogih naših političkih predstavnika i intelektualaca potaknula kompleks niže vrijednosti. Tako predstavnici stranaka Mandića, Bečića i Abazovića, kojima su predstavnici Škaljarskog klana kupovali glasove za izbore i s kojima su planirali smjene u tužiteljstvu, neprestano nazivaju mlade suvereniste nasljednicima Đukanovićeva kriminalnog kartela, a oni se brane nemušto i suzdržano.
(U jednom presretnutom razgovoru, objavljenom na Sky aplikaciji, funkcioner vladajuće stranke URA prenosi poruku Dritana Abazovića dvojici članova kriminalnog klana: “Čekajte malo da raz*ebemo tužilaštvo.”)
Opozicija i njoj bliski intelektualci i mediji pritom šute i na druge nevjerojatne skandale režima, kakvi se ne događaju ni u Meksiku ni u Kolumbiji. Sud u Podgorici nedavno je oslobodio sinovca Andrije Mandića, predsjednika Skupštine Crne Gore, za pokušaj dvostrukog ubojstva, iako je pucao iz službenog automobila, službenim pištoljem, u centru Podgorice, naočigled velikog broja ljudi!?
Propagandna stigma o suverenistima kao kriminalcima, o crnogorskoj “vještačkoj” (polu)naciji nastaloj od odrođenih Srba, nesvjesno ulazi u mentalitet poluobrazovanih suverenista, ali i naših intelektualaca. (Onoga časa kada su parlamentarne stranke prihvatile Andriju Mandića za predsjednika parlamenta — pogotovo kada su dopustile da postavi logo zgrade Zetske banovine u foajeu Skupštine — priznale su velikosrpsku dominaciju, implicitno i kolonijalni status Crne Gore.)
Dominantni kompleksi većine suverenista i doktrinarne su prirode: još nisu raskrstili s titoizmom i jugoslovenstvom, pa se i u okolnostima očigledne asimilacije Crnogoraca — nominalno, u Crnoj Gori i Srbiji, broj nacionalnih Crnogoraca prepolovio se u posljednjih četrdeset godina — još plaše da će im netko prikačiti etiketu crnogorskog nacionalizma. Zbog pojmovne zbrke i naslijeđenih kompleksa ne razumiju — ne žele razumjeti — aksiome građanskog društva, odnosno kauzalnost građanskog i nacionalnog. Nacije su nastale nakon Francuske revolucije, i građanskog društva ne može biti bez kulturne i nacionalne ravnopravnosti.
Uz to, ne razlikuju političko od pretpolitičkog, koje uzrokuje imperijalistički nacionalizam ili nacifašizam. Kada se određenoj etničkoj, jezičnoj ili kulturnoj zajednici negiraju kulturna, nacionalna i ukupna građanska prava, postoji samo jedan način obrane: akcijsko jedinstvo svih kulturno‑političkih subjekata, nalik irskim nacionalistima krajem 19. stoljeća, kroz Geličku ligu koju je predvodio nobelovac Seamus Heaney.
Njegoševa Crna Gora bila je bez koherentne nacionalne ideologije, kulturnih institucija i administracije, ali je imala jedinstveni etos: čojstvo i junaštvo, nepomućeni sustav vrijednosti i samosvijest o tome da je život zadan i nekim višim ciljem. Ni danas se vlast i moć u Crnoj Gori ne nalaze u institucijama: kao i u nekim afričkim i latinoameričkim kolonijama i banana‑republikama, moć kohabitira između crkve, paravojnih i kriminalnih klanova, vanjskih obavještajnih službi i pojedinih ambasada.
Među službenim političkim subjektima, glavne poluge hibridnog režima u Podgorici — duhovno i ideološki ispiljenog iz šinjela Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja — jesu Andrija Mandić, predsjednik parlamenta, deklarirani nasljednik Muja Sočice, Pavla Đurišića i Đorđija Lakića, te Aleksa Bečić, čije Demokrate, po ostrašćenosti i beskrupuloznosti, najviše sliče JUL‑u Mire Marković i Zboru Dimitrija Ljotića.
Mandić je po vokabularu i afinitetima nalik četnicima iz filmova Veljka Bulajića, ali je u međuvremenu uspio ne samo nametnuti se kao predsjednik Skupštine, s hipotekom ruskog zavjerenika, nego i postupno pretvoriti crnogorski parlament u reciklirani oblik Skupštine Zetske banovine.
Bečićeve Demokrate pak najkorumpiranija su i najbizarnija stranka koja se pojavila od uvođenja parlamentarizma u Crnoj Gori. Vjerujem da će Demokrati budućim fenomenolozima crnogorskog političkog života biti posebno inspirativna tema.
Primjerice, njihov mentalni i psihološki profil, ideološki afiniteti i intimne sklonosti. Kao i to kako svi, na isti način, s istom strašću, iskazuju pravednički gnjev, pozivaju se na čojstvo, čast i poštenje, dok provode veting — provjeru politički nepodobnih u policiji — a njihovi rukovoditelji, prema svjedočenjima mnogih izvora, dojavljivali su Škaljarskom klanu povjerljive informacije. (U međuvremenu su objavili da daju milijun eura za informacije o kriminalnim klanovima, a mafija im je kupovala glasove na posljednjim izborima!)
Stupanj nastrane bezobzirnosti i bestidnosti Demokrati pokazuju svakoga dana. Antologijski primjer nastranosti i nečovještva, koji je mogao proći bez političkih sankcija samo u ovakvoj Crnoj Gori, pokazalo je ponašanje ministra policije Šaranovića u noći masakra na Cetinju. Nakon smrti jedanaest civila, među kojima je bilo i dvoje djece, na konferenciji za medije pitao je televizijskog novinara: “Vidi li se odsjaj mojih naočala na objektivu kamere!”
No, da su malo obrazovaniji i inteligentniji današnji suvladari Crne Gore, sjetili bi se sudbina svojih silnijih i moćnijih prethodnika koji su prodefilirali ovim prostorima — od arhonta Petra, Nemanje, Napoleona, Mahmut‑paše Bušatlije… Prije svih onoga koji im je srcu najbliži, Slobodana Miloševića, kojega je Zapad nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma proglasio “faktorom stabilnosti u regiji”, a poslije nekoliko godina optužio za ratne zločine.
Posebno su u tom smislu bili neoprezni Mandićevi i Bečićevi suradnici iz pravosudnog sektora, koji su, u maniru tradicionalnih egzekutora totalitarnih i autoritarnih režima, ostavili iza sebe mnoštvo tragova kriminala i nečovještva. Novović, Marković, Radović i ostali iz tužiteljstava i sudova, koji su pristali biti marionete u montiranim sudskim procesima, vjeruju da su oni vrhovni suci i dželati, ne samo danas nego i u budućnosti.
Današnji crnogorski režim, prema navedenim primjerima nedemokratskog, populističkog, kleronacionalističkog i kriminogenog obnašanja vlasti, najbliži je definiciji olhokratije — vladavine rulje. Crna Gora, sa 600 tisuća stanovnika, ima najbrojniju vladu u Europi. Dvostruko brojniju od Njemačke, s devedeset milijuna stanovnika i tisuću puta većim BDP‑om.
Tako su uvijek prenapučeni državni organi i javna poduzeća — još od vremena komunizma — nakon 2020. barem udvostručili broj zaposlenih: mnogi činovnici nemaju ni stolicu, kamoli stol za obavljanje posla! Za direktore nacionalnih institucija — koje u svakoj uređenoj europskoj zemlji vode referentni znanstvenici, doktori znanosti, sveučilišni profesori — kod nas biraju partijske aktiviste s biroa rada ili asistente bez znanstvenih referenci i stručnih kompetencija.
Katniću je pripremljena sudbina Navaljnog
Opće stanje stvari u Crnoj Gori danas je još gore nego što je opisano, jer u društvu prevladava ravnodušnost, osjećaj nemoći, ili se ideje o promjenama često temelje na iluzijama. Ravnodušnost je smrt duše, gubitak karakternih i moralnih svojstava. Zato se nalazimo u svojevrsnoj pat‑poziciji koja izvire iz primitivnog nihilizma: straha pomiješanog s nevjerovanjem u bilo kakvu stvarnu vrijednost, to jest u smisao solidarnosti i ljudskog gesta, koji su ovu malu zajednicu održali kroz stoljeća.
Mandić i Bečić, njihovi nalogodavci i suradnici, zbog geopolitičke situacije možda neće brzo krenuti u novu formalnu likvidaciju Crne Gore, ali ako im se ne suprotstavi organiziran i odlučan otpor, svim će silama državu — buduću članicu EU ili izvan EU — pretvarati u Zetsku banovinu, srpsku provinciju s državnim insignijama. Tavorenje i truljenje društva, uništavanje esencije crnogorske kulture i nacije ubrzat će se.
Ni danas u Crnoj Gori nema nacionalnih Crnogoraca, govornika crnogorskog jezika, poštovatelja Crnogorske pravoslavne crkve, koji su ministri, direktori javnih poduzeća i agencija. Oni se šikaniraju iz javnih medija, na javnim natječajima, na nacionalnim obljetnicama; u deseteračkim pjesmama s njima se sprdaju, nazivaju ih “milogorcima”. Nekome od predstavnika režima ili popova SPC‑a ponekad se omakne riječ o pomirenju “soli srpstva” sa svojim odnarođenim saplemenicima. Ali oni to poimaju, hegelovski govoreći, kao pomirenje gospodara i sluge. Jer strateški cilj ideologa velikosrpstva jest pretvaranje Crnogoraca u folklornu zajednicu koja će imati manje prava od Cincara ili Bunjevaca.
Stoga Crnogorcima i ostalim građanima Crne Gore, koji se zalažu za građansku, prozapadnu državu utemeljenu na ljudskim pravima, ostaju dvije opcije: da kohabitiraju s režimom i pomire se s nastavljanjem svakovrsnih poniženja, koja će biti sve gora — jer nasilni režimi utemeljeni na balkanskom kleronacionalizmu ne mogu, pa ni kad bi htjeli, sami sebe ograničiti — ili da pruže organizirani otpor, barem u domeni borbe za ljudska prava.
S obzirom na međunarodne okolnosti, na činjenicu da je Crna Gora kandidat za ulazak u Europsku uniju, ne treba veliki napor — kao u vrijeme “bijelog terora” ili u doba S. Miloševića — potrebno je tek malo dobre volje, smisla za organiziranje i elementarne svijesti o društvenoj odgovornosti. Jer današnja EU, više od svih ostalih državnih i nacionalnih asocijacija, temelji se na kulturi ljudskih prava.
Stoga zalaganje za pravo na život i pravedno suđenje Milivoju Katniću nema samo humanistički motiv, nego i empirijski, egzistencijalni. Sedamdesetogodišnji Katnić, koji boluje od više teških bolesti, leži 26 mjeseci u istražnom zatvoru, i nastavak njegova besmislenog suđenja koje se oteže u nedogled ima samo jednu svrhu.
Oni koji su Katnića uhapsili namijenili su mu sudbinu Alekseja Navaljnog u ruskom zatvoru. Ne treba posebno dokazivati da građani koji danas i ovdje ne pristaju na diskriminaciju i svakodnevna poniženja, obranom prava Katnića štite i vlastita prava. U tom smislu poučno je sjetiti se riječi onog njemačkog pastora koji je završio u nacističkim koncentracijskim logorima. Rekao je da je šutio kad su hapsili komuniste, socijaldemokrate, sindikaliste, Židove, jer nije bio blizak tim zajednicama — a kad su došli po njega, više ga nije imao tko zaštititi.
Zato je nužno pokrenuti peticiju u kojoj bi sudjelovali i aktivisti za ljudska prava izvan Crne Gore, gdje bi se argumentirano i jasnim jezikom iznijeli glavni elementi nečuvenog progona do smrti čovjeka koji je prije deset godina sačuvao mir u Crnoj Gori. Glavni naglasak u peticiji treba biti zahtjev da se Katnić, koji je u istražnom zatvoru duže od dvije godine, zbog teškog zdravstvenog stanja i poodmakle životne dobi, pusti da se brani sa slobode do okončanja sudskog postupka.
Katnićev slučaj, kao i slučajevi ostalih političkih zatvorenika, nužno je internacionalizirati: između ostalih, preko organizacija za ljudska prava Vijeća Europe, Helsinškog odbora, Amnesty Internationala, Human Rights Watcha, Međunarodnog PEN‑centra…
Milivoje Katnić je Rusima i njihovim ovdašnjim suradnicima 2016. pokvario veliki plan, i zbog toga su ga odlučili primjereno kazniti. Stoga, ako se ne napravi snažan i sinkroniziran pritisak opozicije i međunarodnih organizacija za ljudska prava na trenutne crnogorske gospodare — Andriju Mandića, Aleksu Bečića, Vladimira Novovića, Milorada Markovića, Zorana Radovića — Katnić će popiti čašu Alekseja Navaljnog.
Predugo traje ova farsa i mrcvarenje bivšeg glavnog specijalnog tužitelja; previše moćnih ljudi svjesno je tog očiglednog nečovještva da bi se krivica za ove bestijalnosti ograničila samo na spomenute egzekutore i njihove asistente. Narodna izreka kaže: “Šutnja je odobravanje.”
Milorad Popović/ Analitika.me
