Spominju te i dalje. Onaj tvoj zatvorski broj 03941158 postao je poznat. Mislio sam da smo ga samo ti, Julie i ja znali, ali sada ga mnogi znaju ! Sretan sam zaista! Na koncertima se nosi tvoj broj i tvoje ime.
Ali vrijeme nije još došlo….Još te svakakvim imenima zovu oni koji nisu upoznali ljubav prema Hrvatskoj! Ali ne brini, Istina je put krivudav i dug ali kad stigne na vrh ostaje tamo! Zauvijek!
Tako je i s tobom.…Već ima ulica po hrvatskoj zemlji koje nose tvoje ime. Nema ih puno. Da, nema ih puno jer je još gužva. Još ima ulica po onima koji su tebe zatvarali, progonili i koji su ubijali tvoje prijatelje. Njihova djeca se hvale ljudskim pravima svih vrsta samo u komunizam ne diraj. To je uvijek tako kada lažu. Ta laž je uvijek selektivna.
Ali doći će vrijeme… Blizu je! Jako je blizu!
Mladi su hrabri! I pamte… sve bolje pamte…sve više govore. Nadam se neću morati još dugo ni ja o tebi govoriti. Oni će!
I sjetih se dok gledah sinoć utakmicu Hajduka iz Splita, tog Hajduka koji je ime dobio pod Andrijici Šimiću, hajduku. (1833.-1905). I on je bio iz tvoje zemlje. Pamte ga. Ne samo imotska zemlja gdje mu grob leži! Pamte ga mnogi.
On je u tamnici bio skoro 31 godinu. Godinu manje od tebe. Kažu nitko nije duže od tebe bio u tamnici kroz čitavu povijest. Čak ni hajduk Šimić! Sve si preskočio. I hajduke i junake!
I sjetih se onoga dana kad si zvao iz zatvora da ideš doma. Bijaše to 30. lipnja 2008. Nitko nije smio znati. Samo nas dvoje/troje. Jer kažu Zagreb je bio protiv. A bijaše to ne 1978. nego 2008!
Bilo mi čudno. Mislio sam… “Bože pa zar smo još u prošlome?” Ali tako bijaše. Opet smo šaptali da se ne čuje. O Bože koliko istine bijaše u šapatima. Šapati su bili i molitva i vapaj, i čežnja i istina, i strah i nada! Sve u tihom šaputanju. I znali smo kada čovjek šapće da voli. Ljubav je to!
O da…. Doći ce vrijeme kada će ti ime biti s ponosom izgovarano… ne samo od nekih kao sada .. nego svih!
Ali dok ne dođe dan. mi ćemo i dalje o tebi šaptati, pjevati, slikati, pisati…
Ovaj dan je poseban. Uvijek će biti. Dan tvog odlaska! Dan kad je u Hrvatskoj bila duboka jesen. Tmurna. Mučna. Velikih ljudi nestalo. Heroje progonili. Laž ustoličili. Nisu htjeli nikoga čuti. Ni tebe…
Ali… vedri se…I još nešto: 1. rujna uvijek će tebi biti posvećen!
Fra Jozo Grbeš/Foto: pxll/Anđelko Mikulić
