Tko je bila sv. Hildegarde kojoj je Karmela posvetila svoju emisiju o kulinarstvu

veljača 26, 2019 maxportal
Share Button

Karmela Vukov Colić  vraća se na male ekrane. Na Laudato televiziji radit će emisiju ‘Recepti svete Hildegarde’.  S radošću objavljujemo priču o kod nas slabo poznatoj “proročici iz Njemačke”, zahvalni i Karmeli što je emisiju nazvala njenih imenom.



Hildegard iz Bingena (1098.-1179.) bila je prva žena u mnogim područjima. U vrijeme kad je tek nekoliko žena pisalo  benediktinka proročica, književnica i skladateljica napisala je brojna vrijedna dijela iz područja medicine, psihologije, poezije, glazbe, teologije, psihoterapije i božanskih vizija. Prozva li su je  “Sibila s Rajne”.

Kad je malo žena uživalo poštovanje, ona je savjetovala biskupe, pape i kraljeve. Koristila je ljekovita svojstva prirode za liječenje i pisala rasprave o prirodnoj povijesti i ljekovitom korištenju biljaka, životinja, drveća i kamenja.

Hildegard iz Bingena je prvi skladatelj čija je biografija poznata. Osnovala je živopisni samostan, u kojem su izvođeni njezini glazbeni komadi. Iako još nije kanonizirana, Hildegard je proglašen blaženim i često se spominje kao Sv. Hildegard.

Kod nas ta mističarka, glasovita zbog svojih viđenja, koja joj zaslužiše ime “proročice iz Njemačke”, nije naročito poznata. Rodila se god. 1098. u Bermersheimu, u Porajnju. Otac joj se zvao Hildebert, a bio je službenik biskupa u Speyeru. Znamo i za ime jednog njezina brata koji se zvao Drutwin.

Kad je Hildegardi bilo 8 godina, roditelji je dadoše redovnicama u Disibodenbergu, gdje ju je odgajala rekluza Juta. U petnaestoj je godini i sama primila redovničku koprenu.

Prema priznanju same Hildegarde glavni joj odgojitelj bijaše Božja mudrost. Još kad je imala tri godine, vidjela je u svojoj duši neko nutarnje svjetlo koje svojom lijepom latinštinom nazivaše »umbra lucis viventis« – sjenom živoga svjetla. Njemu je pripisivala sve svoje neobično znanje teologije, medicine, glazbe, kao i svoju veliku izobrazbu, što ju je godinama stekla. Njezina veoma živahna inteligencija brzo je shvaćala i u sebe sve pohranjivala. Naročita je prosvjetljenja primila kad joj se fizičko stanje pogoršavalo i kad joj je Bog povjeravao važne misije.

To se naročito očitovalo kad je g. 1150. postala opatica pa je svoj samostan htjela iz Disibodenberga premjestiti u Bingen na Rupertsbergu i pri tom naišla na mnoge poteškoće od monaha iz Disibodenberga.

Isto je bilo kad je osnivala podružni samostan Eibingen u Rudesheimu ili pregovarala s moćnicima. Bilo je to u vrijeme kad je borba između Crkve i carstva bila veoma oštra. Tako nam je iz povijesti poznato da je njemački episkopat god. 1157. u većini pristao uz stranku Fridriha Barbarosse, a protiv pape Hadrijana IV. Rajnska je oblast i god. 1159. pristala uz cara Barbarossu, a protiv novoga pape Aleksandra III.

Tada se ponizna redovnica Hildegarda bez ikakva oklijevanja obratila i papi i caru, koji je prema njoj osjećao veliko poštovanje. Sveta se opatica nije bojala ni biskupa ni prelata, kojima je zbog poroka i propusta prijetila božanskim kaznama. Od svetice se sačuvalo oko 300 pisama koja su najvećim dijelom bila upravljena dostojanstvenicima.

Hildegarda, iako redovnica stroge klazure, triput je morala napustiti samostan te za dobro Crkve poći na put. Tada je činila i ono što je onda bilo nečuveno: na javnim je trgovima držala govore obraćajući se kleru i puku, a posjećivala je i brojne samostane.

Na svome posljednjem apostolskom putu god. 1170. pobožna i učena opatica došla je u mjesto Kirchheim. Ondje ju je Werner von Kirchheim pozvao da progovori jednoj zajednici svećenika. Nakon toga ju je isti svećenik Werner iz Kirchheima u jednom pismu zamolio za ovo: “U majčinskoj dobroti ne propustite napisati i poslati nam što ste nam, poučeni od Duha Svetoga, usmeno objavili o nemarnosti svećenika kod službe Božje, da nam to ne ispadne iz pamćenja, već da to još pažljivije držimo pred očima. Jer, na žalost, mi ovdje više nego što je potrebno žudimo za svjetskim stvarima pa onda dosta često bacamo u vjetar samo izgovorene riječi.”

Na to je sveta Hildegarda napisala istom svećeniku značajno pismo koje je kasnije uvršteno u Migneovu patrologiju Patres Latini i što ga je u novije vrijeme ponovno objavio u zbirci Mater Ecclesia o. Hugo Rahner, DI. Iz tog se pisma jasno vidi koliko je svetica revnovala za nutarnju obnovu Crkve i pri tom jasno spoznala da takva obnova mora početi od svećenika. Iako je to pismo staro preko 800 godina, još uvijek je veoma suvremeno.

U dobi od 40 godina započela je sa zapisivanjem svojih viđenja. To su apokaliptički opisi, a polazna im je točka, osim Biblije, vjerske istine i život Crkve. Stil joj je pisanja mračan pa je zbog toga dobila i naziv “Sibila s Rajne”.

Iako je i u svoje vrijeme dobila dopuštenje tadašnjeg Pape da zapisuje i objavi vizije koje ima (čime je ‘priznao’ mogućnost da komunicira s nebeskim glasom), sveticom ju je proglasio tek papa Benedikt XVI., i to 2012.

Prema zapisima, ona je još kao dijete primala vizije o tome kako čovjek treba živjeti, što jesti i kako se vladati da bi održao duhovno i tjelesno zdravlje, a u 42. godini dobila je ‘poziv’ da javno govori, odnosno zapisuje ono što će vidjeti u vizijama.

Zapisivala je sama, ili diktirala sestri ili svom duhovnom učeniku Volmaru, na latinskom jeziku. Iako nikada nije dobila medicinsko znanje, niti je u to vrijeme mogla ozbiljnije izučavati djelovanje pojedinih biljaka, Hildegard u svojim medicinskim djelima s iznimnom točnošću opisuje brojne bolesti i njihove simptome te ih precizno razlikuje ovisno o uzrocima.

Uz recepte kako pripraviti pojedini lijek, ona daje i precizno objašnjenje kako se ljekoviti učinak pojedine biljke ostvaruje, odnosno kako pojedina biljka djeluje na organizam. U svojim medicinskim knjigama opisala je oko 2000 različitih biljaka, biljnih mješavina i eliksira, no ti su zapisi nakon njene smrti zagubljeni.

Njene recepture bile su tajne 800 godina. Slučajno ih je otkrio  njemački liječnik, dr. Gottfried Hertzka, kad je u vrijeme Drugoga svjetskog rata bježeći od nacista došao u Konstanz i tamo pronašao njezine knjige. Trebalo mu je 20 godina da ih prevede i prilagodi s latinskog na njemački te da pronađe ljude koji će pristati na liječenje po Hildegardinim metodama. Na temelju toga je napisao knjigu “Tako liječi Bog“, koja je prevedena i na hrvatski jezik.

Nakon te knjige Hildegardina medicina se čudesno proširila područjem oko Konstanza i s vremenom sve veći broj liječnika u njemačkom govornom području počeo je primjenjivati Hildegardin način liječenja. Osnovan je i Hildegardin centar za liječenje, u sklopu kojeg se primjenjuju terapije koje je Sv. Hildegard zapisala.

U međuvremenu je moderna medicina u laboratorijskim istraživanjima potvrdila ljekovitost mnogih pripravaka koje Hildegarde spominje, tako da se mnogi danas koriste kao sastojci lijekova, zbog čega mnogi Sv. Hildegardu smatraju začetnicom fitoterapije, kaže profesorica i prevoditeljica Višnja Bartolović, koja se godinama bavi prevođenjem knjiga utemeljenih na zapisima o Sv. Hildegarde i proučavanjem njenog života.

Održala je seminar “Savjeti sv. Hildegarde iz Bingena za tjelesno i duhovno zdravlje“, u Duhovno obrazovnom centru Marijin dvor, u Dvorcu Lužnica blizu Zaprešića, koji drži Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog.

Prva zbirka svetičinih viđenja nazvana je Scivias, a time se želi reći ovo: »Upoznaj Gospodinove putove!« Ta je zbirka god. 1147. bila dana na uvid papi Eugenu III. Papa je, ne želeći joj dati formalno odobrenje, rekao samo da u njoj nije ništa otkrio što bi bilo u suprotnosti s naučavanjem Crkve.

Nakon veoma bogata života Hildegarda je prvih dana mjeseca rujna 1179. počela teže pobolijevati. Bolest je bivala sve teža pa ju je 17. rujna 1179. u dobi od 82 godine posve shrvala. No bio je to samo prijelaz iz vremena u vječnost. Njezina je uspomena ostala ipak i u vremenu veoma živa.

Jedan francuski učenjak nazvao ju je “čudom XII. stoljeća, i to ne samo zbog njezine svetosti, već i zbog njezina znanja”. Bila je ona, doista, žena genijalne nadarenosti. Od njezinih spisa najznačajnija je velika mistično-vizionarska trilogija: dogmatski Scivias, Knjiga životnih zasluga, u kojoj je sadržana moralka i nauk o krepostima, te napokon Knjiga božanskih djela, svojevrsna mistična kozmologija. Njezini pak spisi o prirodi i liječenju dali su joj naslov prve njemačke istraživateljice prirode i liječnice.

Bila je i glazbeno veoma nadarena. Pisala je latinski, a njezine se pjesme prema mišljenju stručnjaka za srednjovjekovno pjesništvo mogu uspoređivati s pjesmama Notkera iz St. Gallena.

Mada osobno nikada nije prakticirala medicinu, za sobom je ostavila spise za oko 2000 ljekovitih pripravaka. Njen holistički pristup gledao je na čovjeka kao cjelinu.  Ljudima je poručila:

Mnogi od vas traže lijekove, ali bitno je da krenete od sebe, jer su mnoge vaše fizičke bolesti manifestacija psihičkih povreda. Oprostite i krenite dalje.

No ljepše je od svega toga ono što o njoj zapisa neki životopisac: “U njezinim je grudima plamtjela ljubav, koja nije isključivala nijednoga čovjeka.”

U svibnju 2018. godine nakladna kuća Verbum iz Splita objavila je knjigu Sveta Hildegarda i hrana kao lijek – namirnice i recepti, koji će biti okosnica emisije  Karnmele Vukov Colić.

Autor knjige je Wighard Strehlow, doktor kemije i jedan od najvećih poznavatelja Hildegardine medicine, koji već 25 godina primjenjuje Hildegardine savjete u medicini i prehrani, u knjizi na jednomu je mjestu sabrao spoznaje o hrani te savjete i recepte utemeljene na spisima sv. Hildegarde.

M. Marković/Foto:društvene mreže

Komentari
Share Button