TOPNICI 113. BRIGADE: Knjiga generala Ademija “Samo istina” puna je neistina i krivotvorina

24 veljače, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Šibenski branitelji nastavljaju svoju bitku protiv generala Rahima Ademija i njegove knjige “Samo istina” u kojoj, kako navode, on netočno prikazuje tijek bitke za Šibenik u rujnu 1991. godine, nastanak, ustroj i ulogu topničke bitnice 85 mm “Joko”, ulogu i djelovanje topničke bitnice na otoku Žirju kao i svoju ulogu u tim događajima.



General Ademi, naglašavaju šibenski branitelji u novoj objavi, neistinito prikazuje sebe kao osobu koja je oformila topničku bitnicu 85 mm “Joko” koja je u bitci za Šibenik i borbi za Šibenski most djelovala iz Razora, lažno tvrdi da je za nju izabrao položaj te zapovijedao paljbom te da je upravo on osobno mjesec dana prije bitke za Šibenik mobilizirao i obučavao topnike za tu postrojbu.

U novoj objavi oglasili su se šibenski topnici, pripadnici topničke bitnice “Joko” koja se borila protiv neprijatelja na Šibenskom mostu s paljbenog položaja u Razorima.

O tomu u novoj objavi svjedoče Denis Junaković, zapovjednik topničke bitnice “Joko”, Ante Palinić, zapovjednik odjeljenja bitnice 85 mm u Razorima i zapovjednik voda “Joko 2” na položaju Bosuć od listopada do prosinca 1991. godine, Boris Dragojević, vozač zamjenika zapovjednika 113. brigade ZNG-a Bože Markovića i Rusmir Sačić, voditelj grupe topničkih mehaničara koji su osposobili topove koji su iz Razora vodili borbu s tenkovima i postrojbama JNA na Šibenskom mostu.

–  To nije istina, – tvrde pripadnici topničke postrojbe “Joko” čiju objavu prenosimo u cijelosti,- general Ademi nije ustrojio topničku bitnicu “Joko”, on za nju nije izabrao paljbeni položaj u Razorima niti je njom zapovijedao tijekom bitke za Šibenik.

General Ademi nije, kao što tvrdi, mobilizirao i obučio ljudstvo za topničke postrojbe mjesec dana prije napada JNA na Šibenik kao ni kasnije. U posadi bitnice “Joko” bili su branitelji dragovoljci i dragovoljci koji su se odazvali na javnu mobilizaciju 18. rujna 1991. godine, drugog dana bitke za Šibenik. Obuka ljudstva obavljena je na paljbenom položaju, a ljudstvo je djelovalo u civilnoj odjeći jer su vojničke odore dobili tek u studenom 1991. godine.

Pri postavljanju topova na paljbeni položaj suprotno tvrdnjama Rahima Ademija, bitnica “Joko” nije imala nikakvu inženjerijsku potporu. Na neprijatelja je pucala s otvorenog položaja, bez grudobrana i zaklona za ljudstvo, a ciljalo se pomoću “končanica” od vlati trave jer ciljničkih sprava ni priručnih sredstava nije bilo. Bitnica “Joko” imala je logističku potporu samo od policije, a putem policije je dobivala zapovijedi.

Potpuna je neistina da je general Rahim Ademi 17. rujna osobno organizirao hodnju bitnice iz osvojene vojarne JNA u Zečevu u Razore odnosno da je već tada bila podijeljena na dva voda “Joko 1” i “Joko 2” te da je tada osim paljebnog položaja u Razorima imala i paljebi položaj na brdu Bosuć u Bilicama. Istina je da general Ademi nije ustrojio bitnicu “Joko”, da nije naredio njenu hodnju iz Zečeva u Razore odnosno na Bosuć.

Bitnica na “Bosuću” organizirana je tek 29. rujna 1991. godine, dakle šest dana nakon završetka bitke za Šibenik, nakon povratka topničke postrojbe “Joko” iz akcije u kojoj je djelovala na neprijatelja s Midenog brda na JNA u Žitniću. Tu akciju vodio je Rahim Ademi, on je osobno izabrao i položaj na Bosuću i organizirao paljbu. Bitnica “Joko” podijeljena na dva voda “Joko 1” i “Joko 2” 29. rujna 1991. godine, a ne 17. rujna 1991. godine kako netočno tvrdi general Ademi.

Budući da general Ademi u svojoj knjizi “Samo istina” lažno prikazuje svoju ulogu u kritičnim danima obrane Šibenika i borbe branitelja Šibenika s tenkovima i postrojbama JNA na Šibenskom mostu, kaže se dalje u objavi, te potpuno netočno interpretira tijek bitke za Šibenik i ulogu topničke bitnice “Joko” u njoj, kao i ulogu drugih bitnica, osobito bitnice “Ruža hrvatska” na otoku Žirju, zahtijevamo njegovo javno očitovanje i povlačenje svih netočnosti i neistina iz njegove knjige koja se na žalost zove “Samo istina”, a puna je neistina i krivotvorina.

 SVJEDOČENJA:

Denis Junaković, zapovjednik odjeljenja u bitnici “Joko” u Razorima tijekom bitke za Šibenik, 16. – 23. rujna 1991. godine, zapovjednik voda bitnice 85 mm “Joko 2” na položaju Bosuć i zapovjednik bitnice 85mm “Joko” od 25. rujna 1991. godine:

–  17. rujna 1991. godine otišao sam u Sjemenište i prijavio se da pristupam postrojbama za obranu grada. Javljao sam se i prije, ali su mi rekli da se mi studenti ne trebamo javljati u gardu. Tada se pročulo da dobivamo neke topove i pitali su me koji sam VES bio u vojsci. Rekao sam da sam bio u Splitu u ŠRO smjer topništvo. Na to mi je rečeno da do sutra ostanem u Sjemeništu s još desetak ljudi koji su tu došli kao dragovoljci.

Sutradan 18. rujna 1991. godine k nama je došao Božo Marković, zamjenik zapovjednika 113. brigade ZNG i upoznao nas s Mladenom Renkom. Predstavio nam ga je kao našeg zapovjednika i uputio nas u Razore da tamo postavimo dva topa 85 mm koja su već bila u starom kamenolomu na Meterizama, iznad današnje benzinske pumpe. Tamo nas je dočekao Željko Cukrov iz pričuvne policije. On je bio vozač kamiona koji je vukao top. Ukrcali smo se u kamion koji je bio pun sanduka s granatama.

Otišli smo u Razore postaviti i tamo postavili dva topa 85 mm na poziciju udaljenu oko 900 metara od motela na Šibenskom mostu s koje smo mogli izravno vidjeti i gađati neprijatelja. Od ljudi koji su došli u Razore i sudjelovali u formiranju bitnice topova 85 mm samo je nas nekolicina imala neka znanja o topovima, a ostali nisu znali ništa. Nitko od njih nije prošao nikakvu obuku, a većina ih se javila dragovoljno kao i ja.

Zapovjednik Mladen Renko iskoristio je nas koji smo o topovima nešto znali pa je organizirao obuku. Topove smo postavili sami. Nismo imali nikakvu inženjerijsku potporu niti bilo kakvu drugu pomoć. Ademi sa svim tim nije imao nikakve veze. Njega nismo ni čuli ni vidjeli nisti smo s njim imali bilo kakav kontakt. Uz topove nije bilo nikakvog zaklona. Čim smo postavili topove ispalili smo granatu prema tenkovima kod Šibenskog mosta.

Odmah su nam na našu vatru odgovorili jer su nas vidjeli i lako locirali naš položaj. Nismo im mogli uzvratiti jer je naš top nakon prve ispaljene granate zaglavio. On nije bio ni pripravan za paljbu jer mu hidraulika nije radila. Povukli smo se u kuću Ćiće Urema gdje je bilo dvadesetak ljudi iz garde koji su osiguravali bitnicu. Navečer oko 22 sata došao je Pave Skorić mehaničar sa još jednim meštrom. Tu je bio i Rusmir Sačić. Radili su cijelu noć i mi smo im pomagali. Ujutro smo mogli koristiti topove.

Ispali smo šezdesetak granata, a tako je bilo i narednih dana s tim da smo se nakon ispaljenih četiri pet granata povlačili na sigurno jer nismo imali nikakve zaklone. Neki ljudi su u strahu napustili Razore pa nas je tamo s Renkom 19. rujna ostalo samo desetak. Topovi nisu imali ciljničke sprave pa smo neprijatelja na Šibenskom mostu gađali pomoću končanica od vlati trave. Sa Rahimom Ademijem nismo imali nikakve kontakte niti smo od njega dobivali bilo kakve zapovijesti. Imali smo radiovezu samo s načelnikom policije Nikolom Vukošićem.

Policija nam je bila i jedina logistika. Od policije smo dobivali hranu koja je kuhana u šibenskom zatvoru, vodu, streljivo i tehničku pomoć. Imali smo sve, ništa nam nije falilo, ali nismo imali odore. Za Šibenik smo se borili u civilu. Odore smo dobili tek u 11. mjesecu 1991. godine. Naše kodno ime bilo je “Joko”. Kasnije su k nama dovezena još dva topa.

Iz Razora smo gledali kako oko motela na Šibenskom mostu padaju granate koje su ispaljivane iz topova na otoku Žiriju i minobacačke mine koje je ispaljivala grupe “Pero” s brda Smričnjak kojom je zapovijedao Drago Aras. Ni Žirje, ni “Pero” ni mi iz Razora tenkovima nismo mogli ništa jer nismo imali streljiva za borbu protiv oklopa nego samo trenutne rasprskavajuće granate kojima smo mogli nanositi štetu samo pješaštvu. Gdje su padale granate koje su ispaljivali topovi 130 mm s Jelinjaka nismo vidjeli.

Tijekom sedam dana bitke za Šibenik i borbe s tenkovima i postrojbama JNA na Šibenskom mostu Rahim Ademi nije k nama dolazio.

Zapovjedi smo dobivali samo od načelnika policije Nikole Vukošića s kojim je zapovjednik bitnice Mladen Renko bio u vezi. Predzadnji dan bitke, dan prije nego su tenkovi otišli s mosta, išao sam u grad s Mladenom Renkom i Dobrom u Policijsku upravu u Šibenik. Mladen je išao kod Bože Markovića na dogovor za naš sutrašnji napad na most, a mi smo preuzimali granate za sutrašnju bitku.

To što Rahim Ademi u svojoj knjizi priča da je on mjesec dana prije osvajanja vojarni JNA mobilizirao topnike i za njih organizirao obuku, ne znam ništa. Uglavnom na bitnici nije bilo nikoga tko je prošao neku prethodnu obuku, a ni bitnica nije bila ustrojena. Osim Mladena Renka koji je bio zapovjednik mi svi ostali radili smo svi – sve. Bitnicu je ustrojio Renko, a ljudstvo koje se okupilo sastojalo se od dragovoljaca koji su se sami prijavili i onih koji su se odazvali na javnu mobilizaciju oglašenu putem Radio Šibenika.

Nakon protjerivanja tenkova sa Šibenskog mosta iz Razora smo nastavili pucati na neprijatelja u zaleđu Skradina. Ni tada među nas nije dolazio Ademi niti smo od njega dobivali zapovijedi. Krajem rujna otišli smo iz Razora na položaj s kojeg smo gađali vojarnu JNA u Žitniću. Tek tada se pojavljuje Ademi koji nam je dao taj zadatak.

Po obavljenom zadatku vratili smo se u Razore i tek se tada bitnica “Joko” vojnički organizira i dijeli na dva voda “Joko 1″ i Joko 2”. Bitnicu na Brdu Bosuć u Bilicama organizirao je Rahim Ademi. Zapovjednik bitnice 85 mm postao sam 25. listopada 1991. godine, a zapovjedništvo sam preuzeo od Damira Žaje koji je na tu dužnost došao po odlasku Mladena Renka. Prije toga sam bio zapovjednik voda “Joko 2” na Bosuću umjesto Tonija Palinića.

Ante Palinić Toni, tijekom bitke za Šibenik 16. do 23. rujna 1991. godine zapovjednik odjeljenja bitnice 85 mm u Razorima i zapovjednik voda “Joko 2” bitnici 85 mm na položaju Bosuć od listopada do prosinca 1991. godine:

–  Prije bitke za Šibenik u rujnu 1991. godine radio sam u Poljskoj u Varšavi u firmi “Monter”. Javio sam se dragovoljno u obranu Domovine u mom selu Sonkoviću i u Skradinu, ali su mi rekli da nema naoružanja. Dolazio sam i ranije u Šibenik, ali sam dobio odgovore da nema oružja. Ponovno sam 16. rujna 1991. godine došao u Šibenik, u zapovjedništvo u Sjemeništu i dao se na raspolaganje.

Ljudi koji su popunjavali postrojbe pitali su nas, jer je tu bilo još dragovoljaca ima li netko tko je u JNA bio u topništvu. Rekao sam da sam bio i da imam veze sa protuzračnom obranom. Nas je tada bilo negdje 50-60. Tu noć 16. na 17. rujna prespavali smo u Sjemeništu.

Nakon dan ili dva su dio nas dragovoljaca prebacili u Razore. Zapovjednik je bio Mladen Renko. Kada sam došao u Razore topovi su već bili tamo. Nije bilo ciljničkih sprava pa smo improvizirali sa slamkama. Bilo je tu ljudi iz Remontnog zavoda koji su nam pomagali. Sjećam se Marka Grozdanića i još nekih kojima ne znam imena. Nas je bilo možda dvadesetak. Prvi dan kada smo počeli pucati imali smo zastoj i ti su nam ljudi pomagali. Ciljevi su nam bili tenkovi i prostor oko motela. Obuku kako se rukuje topovima sami smo organizirali. Nitko od ljudi koji su tu došli nije ranije prošao nikakvu topničku obuku.

U Razore nije dolazio nitko iz zapovjedništva 113. brigade. Sve je vodio i organizirao i dobro obavio Mladen Renko. Nakon Renka nakratko je zapovjednik bitnice 85 mm bio Žaja, a onda ju je preuzeo Denis Junaković. Dobro se sjećam da od početka bitke za Šibenik do oslobađanja Šibenskog mosta Rahim Ademi u Razore nikada nije dolazio. Zapovjedi smo dobivali od policije, kodno ime 301 – to je bio načelnik policije Nikola Vukošić i od topništva, kodno ime 126.

Po oslobađanju Šibenskog mosta davali smo potporu našim snagama prema Čistoj Maloj i skradinskom zaleđu. 29. rujna 1991. godine, šest dana nakon završetka bitke za Šibenik, naša bitnica iz Razora je sa 6 topova 85 mm išla na Mideno brdo odakle smo jedan dan tukli vojarnu u Žitniću. Na povratku u Šibenik sa Midenog brda jedan vod bitnice 85 mm vratio se u Razore, a jedan vod s tri topa postavljen je na Bosuć. Ja sam bio zapovjednik tog voda.

Mi smo tek u listopadu dobili ime “Joko 2”, do tada se naša bitnica zvala samo “Joko”. “Joko1” i “Joko2” imena su dva voda te bitnice koja su im dana tek u 10. mjesecu nakon povratka s Midenog brda. Rahim Ademi se među nama pojavio tek tada. Mislim da nam je on našao položaj na Bosuću.

Kasnije je često dolazio k nama bar kod mog voda no za vrijeme bitke za Šibenik na naš položaj u Razorima nije dolazio, s njim se nismo čuli niti ga je itko spominjao. Na Bosuću sam ostao mjesec i po dana, a odatle sam u prosincu 1991. godine otišao na skradinsku bojišnicu jer smo dobili nekakve bestrzajne topove i bio je oformljen jedan prateći vod pa sam bio tamo pozvan da organiziram obuku ljudstva.

Boris Dragojević, vozač Bože Markovića, zamjenika zapovjednika 113. brigade ZNG-a u Domovinskom ratu

-Pred sam napad na Šibenik Božo Marković, zamjenik zapovjednika 113. brigade ZNG-a kojem sam ja bio vozač, bio je stalno aktivan na terenu i rijetko je bio u zapovjedništvu brigade. Nije mirovao. Stalno je obilazio teren i bio van zapovjedništva snimajući teren. Ne sjećam se da je itko drugi iz zapovjedništva 113. brigade osim Bože Markovića u tim trenucima išao na teren.Ljudima na obrambenim položajima nije bilo ni malo drago što među sobom ne vide svoje zapovjednike. Neke je zadaće, ako ih on nije stigao obaviti, Božo Marković je u hitnji povjeravao i meni.

Tako me je kada su tenkovi JNA krenuli prema Šibeniku poslao u Gimnaziju da na brzinu obučim ljude koji su trebali tenkove presresti. Dali smo im dio od dvadesetak protuoklopnih raketnih bacača tipa Zolja koliko smo ih tek koji dan ranije dobili od policije i podučili kako se njima rukuje.

Nakon toga Božo Marković poslao me je ujutro 19. rujna 1991. godine da iz starog kamenoloma poviše današnje benzinske pumpe “Petrol” u šibenskoj gradskoj četvrti Meterize otpratim do Razora jedan top. Kada sam došao u kamenolom tamo je bilo dvadesetak civila i jedan kamion pun granata. Ti civili su se ukrcali u kamion koji je vukao top, sjeli na sanduke s granatama i hrabro, bez pogovora krenuli prema Razorima odakle su trebali voditi borbu s tenkovima i postrojbama JNA na Šibenskom mostu.

Ja sam vozio ispred kamiona jer sam znao gdje je položaj na koji treba ići. U toj situaciji sve je organizirao i pokretao Božo Marković. Rahim Ademi nije se pojavljivao niti smo od njega dobivali bilo kakve upute ili zapovijedi kada je riječ o topovima 85 mm i bitnici u Razorima.

 Rusmir Sačić, pripadnik policije zadužen za vođenje grupe topničkih mehaničara:

-To što general Ademi piše u svojoj knjizi “Samo istina”, to su priče za malu djecu. Mi smo znali da ćemo obraniti Šibenik već 17. rujna 1991. godine nakon žestoke pucnjave koju smo preživjeli i uspješnog zaustavljanja neprijatelja na Šibenskom mostu zahvaljujući paljbi osvojenih topova s otoka Žirja, minobacača grupe “Pero” sa Smričnjaka i topa 40 mm Bofors kojim je zapovijedao Marinko Prebanda. Spasili smo Šibenik, a Ademija u tim presudnim trenucima nigdje nema. Nije ga nigdje bilo ni 16. rujna i naredna tri ključna dana.

Ključna osoba bio je Božo Marković, zamjenik zapovjednika 113. brigade ZNG-a, a ne Rahim Ademi. Upravo sam od Bože Markovića, a ne od Ademija dobio sam zapovijed 17. rujna 1991. godine navečer oko 23 sata, da 4 topa 85 mm iz osvojene kasarne JNA Zečevo, postavim na položaj s kojeg će moći tući neprijatelja na Šibenskom mostu. Tražeći takav položaj sastao sam se sa Dankom Brzićem, zamjenikom zapovjednika 2. brojne 113. brigade HV u starom šibenskom kamenolomu iznad današnje benzinske pumpe “Petrol” te s njim pošao u izviđanje terena.

Zaključili smo da je najbolji položaj koji nam treba u Razorima. U Razore nismo išli ciljano ili po zapovijedi nego smo izviđanjem došli do zaključka da je taj položaj najpogodniji za neposredno gađanje neprijatelja na mostu. Tamo smo 18. rujna 1991. godine postavili jedan od četiri zarobljena topa 85mm, dva smo sakrili, a četvrti smo postavili postavili na uzvisinu pored Vidika tako da bude vidljiv iz vojarni JNA. Taj top nije imao posadu i njegova je svrha bila samo da ga neprijatelj vidi. Služi je kao varka jer smo željeli odvratiti mogući napad JNA na Šibenik iz Komanda 8. VPS te posebno iz vojarne Ražine, gdje je JNA pored ogromnog naoružanja imala i 6 moćnih samohodnih topova od 90 mm. U uređivanju položaja nije sudjelovala nikakva inženjerija niti smo imali bilo kakvu inženjerijsku potporu.

Četvrti top U toku dana otišao sam u zapovjedništvo 113. šibenske brigade k zapovjednicima Boži Markoviću i Milivoju Petkoviću, a tu su bili i djelatnici Ureda za obranu i zatražio da se mobilizira ljudstvo za topove. Odmah je reagirao Božo Marković i zapovjedio da se putem Radio Šibenika pokrene javna mobilizacija Šibenčana koji su tijekom služenja vojnog roka u JNA bili na topovima.

Sutradan 19. rujna na položaj u Razorima dovezli smo ona dva topa koja su do tada bila skrivena s lijeve strane magistrale u blizini Razora. Kada smo obavili posao odlučili smo ispitati ispravnost topova, a pogotovo njihovu preciznost jer nismo posjedovali ciljničke sprave.

Kao nagradu za trud i zalaganje, časna gesta za ispaljivanje prve granate na neprijatelja na Šibenskom mostu, pripala je artiljerijskom mehaničaru Željku Cukrovu. Dana 24. rujna 1991. godine nakon protjerivanja neprijatelja sa mosta te iz neposredne blizine Šibenika, po zapovijedi Bože Markovića dovukli smo još 2 topa 85mm zarobljena u Remontnom zavodu koja su bila montirana na podvozja topova 88 mm.

Tako smo u Razorima imali bitnicu od 6 topova 85mm. Ta je bitnica sa svih šest topova bila u Razorima do pred kraj rujna kada je po zapovijedi Milivoja Petkovića i Bože Markovića sudjelovala u napadnoj akciji povratka u Drniš. Tek tada se ta bitnica koja je imala kodno ime “Joko”, dijeli na dva voda koja dobivaju imena “Joko 1” i “Joko 2”. Na položaju Bosuć u Bilicama kojeg general Ademi krivo naziva Kava do 29. rujna 1991. godine nije bilo nikakvih topova niti je taj pravac, cesta Drniš – Žitnić – Lozovac – Bilice – Šibenik, do tada bio pokriven topništvom.

Dakle potpuno je neistinita tvrdnja generala Rahima Ademija da je on 18. rujna 1991. godine zapovjedio da dva topa 85mm idu u Razore, a druga dva u Kavu tj. Bosuć i da su im kodna imena tada bila “Joke 1” i “Joke 2”. Bitnice na Bosuću, po Ademiju Kavi, nema. Ona nije postojala sve do 29. rujna kada se topovi 85mm vraćaju s položaja odakle su bojno djelovali u akciji povratka u okupirani Drniš. Ademi u svojoj knjizi “Samo istina” ne govori istinu kada piše da je na topovima u Razorima bilo ljudstvo koje je po njegovoj zapovjedi bilo mobilizirano mjesec dana prije napada JNA na Šibenik.

Kada su topovi dovučeni na paljbeni položaj u Razorima nikakvo ljudstvo nije postojalo, a okupljeno je tek nakon javne mobilizacije koju je putem Radio Šibenika proveo Božo Marković. Topovi 85mm iz Razora prvi su puta prema neprijatelju na Šibenskom mostu djelovali 19. rujna 1991. godine.

General Rahim Ademi u tomu kao ni u izboru položaja te uređenju bitnice nije sudjelovao. Sve zapovijedi dobivali smo od Milivoja Petkovića i Bože Markovića, a logistiku nam je pružala policija. Rahim Ademi u Razore nije dolazio, nije sudjelovao ni u formiranju posada topova ni u određivanju paljbenog položaja.

Popis članova topničke bitnice “Joko”:

-Mladen Renko, zapovjednik bitnice tijekom bitke za Šibenik
-Ante Palinić (u obranu Domovine uključio se 16. rujna 1991.)
-Denis Junaković (u obranu Domovine uključio se 17. rujna 1991.)
-Željko Dobra (u obranu Domovine uključio se 17. rujna 1991.)
-Vlade Kušeta (u obranu Domovine uključio se 2. kolovoza 1991.)
-Željko Šuković (u obranu Domovine uključio se 22. rujna 1991.)
-Branko Blaće (u obranu Domovine uključio se 30. rujna 1991.)
-Stipe Piližota (u obranu Domovine uključio se 8. kolovoza 1991.)
-Toni Šantić (u obranu Domovine uključio se 17. rujna 1991.)
-Mladen Lokas (u obranu Domovine uključio se 19. rujna 1991.)
-Ive Dodig, (u obranu Domovine uključio se 16. rujna 1991.)
-Zlatko Đaković (u obranu Domovine uključio se 18. rujna 1991.)
-Tome Baljkas (u obranu Domovine uključio se 18. rujna 1991.)
-Zlatko Brajica (u obranu Domovine uključio se 5. rujna 1991.)
-Petar Slavica (u obranu Domovine uključio se 3. rujna 1991.)
-Ivica Piližota (u obranu Domovine uključio se 15. rujna 1991.)
-Zoran Matijević (u obranu Domovine uključio se 19. rujna 1991.)
-Dražen Donđivić (u obranu Domovine uključio se 18. rujna 1991.)
-Nečitko ime Crljen (u obranu Domovine uključio se 18. rujna 1991.)
-Damir Elez (u obranu Domovine uključio se 17. rujna 1991.)
-Smiljan Barijac (u obranu Domovine uključio se 20. rujna 1991.)
-Ante Knežević (u obranu Domovine uključio se 2. kolovoza 1991.)
-Zlatko Vukičević, (u obranu Domovine uključio se 16. kolovoza 1991.)
-Šiume Škugor (u obranu Domovine uključio se 16. kolovoza 1990.)
-Branko Munjiza (u obranu Domovine uključio se 10. rujna 1991.)
-Stipe Bumbak
-Dragan Slavica (u obranu Domovine uključio se 10. rujna 1991.)
-Josip Radić (u obranu Domovine uključio se 10. rujna 1991.)
-Ivica Kokić (u obranu Domovine uključio se 1. kolovoza 1991.)
-Tomislav Baljkas (u obranu Domovine uključio se 4. rujna 1991.)
-Ante Skrozić (u obranu Domovine uključio se 28. lipnja 1991.)


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •