Posvojenje je vrlo plemenit čin kojim pojedinci svoju ljubav i skrb poklanjaju tuđoj djeci koja – rjeđe nemaju, a češće imaju roditelje, no bez dovoljnih roditeljskih kompetencija. U mjeri u kojoj je posvojenje osobni, privatni odnos na kojem se grade, u pravilu, dobri temelji za odrastanje djeteta, u tolikoj je mjeri to važan pravni institut, poznat još u antičko doba.
1. POSVOJENJE KAO OBLIK OBITELJSKOPRAVNOG ZBRINJAVANJA DJETETA
S mijenama društvenih i pravnih odnosa institut posvojenja doživljavao je promjene koje su tekle usporedno s jačanjem zaštite prava djece. Posvojenjem djece posvojitelji stvaraju potpunu obitelj (ako već prije nisu imali vlastitu biološku djecu), a djetetu pružaju toplinu doma, pa je u tome smislu posvojenje u Obiteljskom zakonu1 definirano kao poseban oblik obiteljskopravnog zbrinjavanja djeteta i zaštite djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi kojim se stvara trajni odnos roditelja i djeteta, a posvojitelji stječu pravo na roditeljsku skrb.
Za razliku od drugih oblika zbrinjavanja djece kao što su skrbništvo i udomiteljstvo, ovo je trajan i neraskidiv odnos. Osnovni je kriterij za zasnivanje posvojenja dobrobit djeteta, što znači da djetetu valja pronaći odgovarajuće roditelje/posvojitelje, a ne želje i interese posvojitelja staviti u prvi plan. Obiteljskim su zakonom uređene pretpostavke za zasnivanje posvojenja – na strani djeteta i na strani potencijalnih posvojitelja, pri čemu su neke od njih navedene u pozitivnom izričaju, a neke predstavljaju zapreku.
Tako se propisuju pretpostavke u odnosu na dob djeteta i posvojitelja, na državljanstvo, tko i u kojem postupku daje pristanak na posvojenje, tko može biti posvojitelj, potom pravni učinci posvojenja i drugo.
Osobito su važne odredbe koje govore o postupku procjene prikladnosti i podobnosti potencijalnih posvojitelja, zato što se posvojenjem djetetu daju roditelji koje se može rangirati u smislu njihovih osobina spram sve djece ili nekog konkretnog djeteta. Cijeli je taj postupak osmišljen kako bi se zaštitili najbolji interesi djeteta tako da se izabere najbolji mogući posvojitelj.
Tijek postupka prije zasnivanja posvojenja obilježen je kroz nekoliko koraka: procjenu prikladnosti i podobnosti potencijalnih posvojitelja, njihovo sudjelovanje u programu stručne pripreme za posvojenje te na kraju mišljenje Hrvatskog zavoda za socijalni rad2.
Pozitivno mišljenje otvara put prema posvojenju kroz uvrštavanje osoba u registar posvojitelja, koji je ustanovljen radi skraćivanja vremena i višestrukih molbi za posvojenje koje su obilježile vrijeme kad takvog registra nije bilo. Zakonom su propisane još neke pojedinosti među kojima je važno pravo djeteta na saznanje da je posvojeno i njegovo pravo uvida u spis o posvojenju i u državnu maticu.
Zasnivanjem posvojenja život bračnih ili izvanbračnih drugova odnosno samaca koji su posvojili dijete u mnogome se mijenja. Zato postoji obveza podružnice da osigura potrebnu savjetodavnu pomoć i potporu nakon zasnovanog posvojenja te usto prati prilagodbu djeteta u posvojiteljskoj obitelji tijekom šest mjeseci.
Posvojenje s međunarodnim elementom moguće je kad dijete stranog državljanstva posvajaju hrvatski državljani pred tijelima države podrijetla djeteta ili kad djecu hrvatskog državljanstva posvajaju stranci. U oba slučaja Obiteljski zakon izrijekom traži ispunjenje dodatne pretpostavke, a to je prethodno odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi3. Štoviše, ovaj uvjet je bezrezervan (navodi se: „… samo uz prethodno odobrenje …“). Stranci iznimno rijetko posvajaju našu djecu, a najčešće to čine očuh i maćeha4. Posvajaju ga u postupku pred podružnicom hrvatskog Zavoda za socijalni rad, bez obzira na to hoće li potom živjeti u Hrvatskoj ili u inozemstvu.
Interes za posvojenje djece stranog državljanstva u nas je naglo porastao posljednjih godina, što postaje razvidno tek nakon medijskih napisa o jednom problematičnom slučaju.
Otvorile su se mnoge napukline međudržavnog posvojenja, o razlozima za njih ne znamo ništa, a službene evidencije o tako posvojenoj djeci ne postoje. O odgovorima možemo tek nagađati.5
Iz tih šturih naznaka zakonskog uređenja možemo zaključiti kako nekih posebnih nedoumica nema6, no život je sasvim slučajno na površinu izbacio zapretene niti sumnjivih, ako ne i nezakonitih posvojenja koja se događaju u nas posljednjih godina. Slučaj je htio da četiri para hrvatskih državljana budu uhićena u Zambiji u vezi s inkriminacijom o (vjerojatnom) pokušaju trgovine djecom iz DR Konga, a o ishodu toga postupka možemo tek nagađati. Javnost nije u potpunosti upoznata s pojedinostima i čini se da su sve pravne veze zambijskih državnih tijela i onih u Hrvatskoj prekinute, usprkos ili baš radi nemuštih diplomatskih koraka koje su naša tijela poduzimala (Ministarstvo vanjskih i europskih poslova7 te Ministarstvo pravosuđa i uprave) i izjava danih u javnom prostoru.
Zahvaljujući medijima saznajemo o slučaju i zaključujemo da su propusti hrvatskog sustava nevjerojatni kao i evidentna nastojanja politike i nekih medija da se o tome što manje govori. Postavlja se pitanje kako je moguće da osobe koje su najvjerojatnije imale najplemenitije namjere, budu uhićene i da se nad slučaj nadvila sumnja ilegalnih posvojenja. Daljnje je pitanje kako su provedena mnoga druga međudržavna posvojenja.
Međudržavna posvojenja mogu biti ili legalna ili nelegalna. Trećeg puta nema. Ako su nelegalna, onda su uvijek povezana s trgovinom djecom, najčešće i s otmicom djece, a to su neoprostivi zločini.
2. MEĐUNARODNI OKVIR U BORBI PROTIV NEZAKONITIH POSVOJENJA
Za međudržavno posvojenje, koje je obilježeno različitošću državljanstva djece i posvojitelja te dislociranošću postupka u kojem se zasniva posvojenje, na globalnoj razini vrijede pravila sadržana u konvencijama, protokolima, i u novije vrijeme izjavama.8 Premda Hrvatsku obvezuje sve navedeno9, valja pojasniti neke situacije i pokušati odgovoriti na brojna pitanja.
Brojni su međunarodni dokumenti koji se bave međudržavnim posvojenjem, pri čemu je temeljni propis Konvencija o pravima djeteta. U njoj su sadržana mnogobrojna dječja prava i temeljna načela, među kojima je najvažnije načelo najboljeg interesa djeteta (čl. 3.), koje obvezuje sva javna, državna i privatna tijela kao i pojedince da prilikom donošenja formalnih ili neformalnih odluka poštuju najbolji interes djeteta. Budući da je riječ o neodređenom pojmu, u međudržavnim posvojenjima postoji velika opasnost od „njegove uporabe, zloporabe i manipulacije njime“10 i kao „opravdanje za nedjelovanje u kaznenopravnom smislu i prethodno toleriranje ili sudjelovanje u ilegalnim posvojenjima“11.
U odnosu na zaštitu djece bez roditeljske skrbi Konvencija o pravima djeteta zahtijeva od država da takvu djecu posebice štite (čl. 20.), međudržavno posvojenje smatra zadnjim u nizu koraka koji se moraju poduzeti za zaštitu djece bez roditelja, dajući prednost drugim oblicima (npr. udomiteljstvu, skrbništvu, kafalah i dr.), koje poznaje nacionalno zakonodavstvo (čl. 21.). Konvencija obvezuje države na borbu protiv nezakonitog preseljenja i zadržavanja djece u inozemstvu, odvođenje, prodaju ili trgovinu djecom (čl. 35.) te traži od država da djeci koja su bila žrtve različitih zloporaba omoguće tjelesni i duševni oporavak te socijalnu integraciju (čl. 39.).
Među mnogim pravima, zasnivanjem međudržavnog posvojenja gube se ili mijenjaju prava kao što je pravo na identitet koje obuhvaća pravo na očuvanje osobnosti (čl. 8.), koje pak tvore pravo na ime, državljanstvo i osobne odnose (s članovima obitelji). Ne manje važna činjenica govori da međudržavnim posvojenjem dolazi do odvajanja djeteta od njegovih bioloških roditelja, često protiv njihove volje (otmicom, krađom i potom trgovinom djeteta). Dijete ima pravo znati tko su mu roditelji (čl. 7.), što postaje upitno u slučaju ilegalnih posvojenja.
Nadalje, međudržavna posvojenja niječu različite slobode inkorporirane u: pravo na slobodu vjeroispovijedi (čl. 14.) i pravo na pripadnost kulturi i uporabu svojega jezika (čl. 31.) zato što međudržavnim posvojenjem dolazi do kidanja kulturoloških spona u najširem smislu. Država je dužna štititi djecu od „svih oblika spolnog iskorištavanja i spolnog zlostavljanja“ (čl. 34.), koji nisu isključeni u slučaju međudržavnog posvojenja, a kako to pokazuju recentno otkriveni slučajevi u svijetu.
Konvenciju o pravima djeteta slijede njezina tri fakultativna protokola, od kojih je u vezi s prodajom djece važan Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji (2000.), a koji je Republika Hrvatska ratificirala. U njemu se prodaja djece definira kao „svako djelo ili transakcija u kojoj dijete prenosi neka osoba ili skupina osoba drugim osobama za naknadu ili bilo kakvu drugu nagradu“ te kaznenim djelom mora biti obuhvaćen, među inim i „nepropisno dobiven pristanak, kao pretpostavka za posvojenje djeteta kršenjem važećih međunarodnih pravnih instrumenata o posvojenju“. I pokušaj izvršenja tih djela, suučesništvo ili sudjelovanje u tim djelima Fakultativni protokol definira kao kazneno djelo. Njegova je dodatna važnost što se primjenjuje ne samo u državi u kojoj je takvo djelo počinjeno (teritorijalni princip), već i ako ga je počinila osoba državljanstva države koja je Protokol ratificirala (eksteritorijalni princip).
Haška konvencija o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem (1993.) koje je RH stranka, ima trojaki cilj:
(a) uspostaviti mjere zaštite koje će osigurati da se međudržavna posvojenja provode u najboljem interesu djeteta,
(b) uspostaviti sustav suradnje između država ugovornica kako bi se spriječila nezakonita odvođenja, prodaje ili trgovine djece te
(c) osigurati priznanje zasnovanih posvojenja u drugim državama ugovornicama.
Konvencija s mnogo pojedinosti uređuje uvjete za međudržavno posvojenje te mnoštvo vrlo jasnih i preciznih ovlasti tzv. središnjeg tijela svake od država ugovornica koje je legitimirano za suradnju između država ugovornica kako bi uopće moglo doći do legalnog međudržavnog posvojenja. Veliku pozornost Konvencija poklanja pristanku na posvojenje (od roditelja i djeteta), izrijekom ga isključujući za prenatalno vrijeme, tražeći da bude slobodan i obaviješten, bez financijskih nagrada i dr. Ova Konvencija na snazi je u polovici država svijeta12, što znači da sve one države koje njome nisu obvezane predstavljaju rizična područja za legalno međudržavno posvojenje.
Trgovinom ljudima i kako je spriječiti bave se mnogi međunarodni i europski dokumenti. Od važnosti za suzbijanje trgovine djecom, pa i u svrhe međunarodnog posvojenja važan je Protokol iz Palerma o sprječavanju, suzbijanju i kažnjavanju trgovine ljudima, osobito ženama i djecom (2000.), u kojem se trgovina djecom definira kao „vrbovanje, prijevoz, transfer, skrivanje ili primanje djeteta u svrhu iskorištavanja“ (čl. 3.).
Potaknuti sve većim brojem dokaza i izvješća o međunarodnoj trgovini djece kojoj je cilj ilegalno međudržavno posvojenje, Ujedinjeni narodi donijeli su u rujnu 2022. tzv. Zajedničku izjavu o nezakonitim međudržavnim posvojenjima (Joint statement on illegal intercountry adoptions). Bez ikakve uvijenosti u njoj se otkrivaju modaliteti prisilnih nestanaka djece, upozorava se na kršenja pojedinih ljudskih prava, ističu se četiri načela kojima je zadaća prevenirati ilegalna međudržavna posvojenja (najbolji interes djeteta, supsidijarnost, zabrana nečistih financijskih probitaka, provođenje posvojenja od nadležnih tijela) te se ističe kako se kršenjem tih načela u ilegalnim međudržavnim posvojenjima poseže za djetetom kako bi se posvojiteljima omogućilo roditeljstvo umjesto da se djetetu nađe obitelj.
Izjava je važna, uz ostalo, jer zahtijeva poštovanje djetetova prava na izražavanje mišljenja, legalnost postupka, izostanak financijskih koristi, kriminalizaciju korupcije, eliminaciju godišnjih kvota djece raspoložive za posvojenje, jače ulaganje nacionalnih sustava protiv siromaštva, zaštitu migranata itd. U Izjavi se traži od država prikupljanje podataka o ilegalnim međudržavnim posvojenjima, istrage i kazneni progon počinitelja, a prisilni nestanak djece tretira kao ekstremni oblik nasilja nad djetetom. Posebice su važne obveze država u odnosu na djecu žrtve takvih posvojenja, pa se govori o pravu djeteta na istinu i pomoć države u njezinu otkrivanju te aktivnu pomoć u lociranju nestale djece. Države bi, sukladno uputama, trebale stvoriti DNK baze genetskih uzoraka radi ustanovljenja genetske veze između nasilno odvedene djece i njihovih bioloških roditelja, kako bi se ponovno uspostavio pravi identitet djece žrtava.
Nasilno posvojenoj djeci priznaje se pravo na naknadu štete, rehabilitaciju, savjetovanje, restituciju osobnog stanja, satisfakciju koja obuhvaća javno obznanjivanje istine i javnu ispriku. U Izjavi se apelira na stavljanje moratorija na međudržavna posvojenja (osobito u slučajevima djece migranata, u ratnim zbivanjima i prirodnim katastrofama) te na potrebu da neovisna komisija preispita sva ilegalna posvojenja. Nameće se zaključak da je to moguće samo ako se načini analiza svakog pojedinog zasnovanog međudržavnog posvojenja.
Posebice važnim držimo, zbog netočnih napisa u nekim hrvatskim medijima o prijetnji oduzimanjem posvojene djece, kako ova Izjava ostavlja otvorenom mogućnost da dijete ostane kod posvojitelja premda je posvojenje bilo protuzakonito ili da posvojenje bude poništeno, a dijete stavljeno pod skrbništvo ili udomljeno. Međutim, svaki slučaj treba prosuđivati zasebno, vodeći računa o najboljem interesu djeteta.
Praksa Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) nešto je oskudnija u vezi s posvojenjem. Međutim, ESLJP se uvijek referira samo na „zakonita i pravilna posvojenja“13 ističući kako pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života (čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) ne jamči pravo na posvojenje14, a državama („vlastima“) priznaje široku slobodu procjene u području posvojenja15. U vezi s poništajem posvojenja u nekoliko je svojih presuda16ESLJP poništaj posvojenja utvrdio opravdanim samo u iznimnim okolnostima i kad bi se on mogao opravdati najboljim interesom djeteta.
Na tlu Europe Europska mreža dječjih pravobranitelja (ENOC) 2018. izdala je zajedničku Izjavu o međudržavnom posvojenju. Izjava se oslanja na konvencijsko pravo te se upozorava na problem manjka podataka o međudržavno posvojenoj djeci i o kritičnom broju međudržavnih ilegalnih posvojenja. Preporučuje se ne dopustiti međudržavna posvojenja djece iz država koje nisu stranke Haške konvencije o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem kao i spriječiti privatna posvojenja, tj. ona koja su dogovorena direktno između bioloških roditelja i posvojitelja, a ne putem središnjih tijela. Države se obvezuje na podršku posvojiteljima nakon posvojenja, obvezu osiguranja sudjelovanja djeteta kroz njegovo pravo na izražavanje mišljenja te pravo djeteta na pristup informacijama o svojem biološkom podrijetlu, izbjegavanje razdvajanja braće i sestara te pravo djeteta na očuvanje obiteljskih veza.
Europski parlament donio je 2019. Rezoluciju s preporukama Komisiji o prekograničnim aspektima posvojenja (2015/2086(INL)) na temeljima pravosudne suradnje između država članica, a u kojoj se ističu: tzv. minimalni standardi za postupke posvojenja, povezanost svih EU članica Haškom konvencijom i time automatskim priznavanjem „europskih“ posvojenja osim u slučaju očite suprotnosti s javnim poretkom i interesima djeteta, suradnja u građanskopravnim stvarima u području posvojenja i prekogranično priznavanje domaćih rješenja o posvojenju. Velikim dijelom ova Rezolucija odnosi se na posvojenja unutar EU-a, a tek manjim dijelom dotiče problematična međudržavna posvojenja djece državljana neeuropskih država. Očekuje se donošenje Uredbe Vijeća EU-a koja bi se trebala primjenjivati samo na priznavanje domaćih posvojenja i na međunarodna posvojenja koja nisu provedena na temelju haške Konvencije.
Uskoro se očekuje donošenje novih pravnih koraka u suzbijanju trgovine ljudima. Europski parlament i Vijeće izradili su prijedlog Direktive o izmjeni Direktive 2011/36/EU o sprječavanju i suzbijanju trgovanja ljudima i zaštiti njegovih žrtava. Važeća Direktiva donosi niz mjera za lakše sprječavanje i suzbijanje trgovine ljudima i zaštitu njegovih žrtava u skladu s pravnim okvirom koji postoji u Uniji. Problem trgovine ljudima zauzima popriličan prostor pravnih promišljanja u Europskoj uniji, osobito kaznenopravnih, a znakovito je što prijedlog nove Direktive proširuje kaznena djela koja se odnose na trgovinu ljudima i na nezakonita posvojenja17.
3. GDJE SE GRIJEŠILO U SLUČAJU „ZAMBIJA“?
Svako posvojenje zasnovano izvan Republike Hrvatske, po logici odnosa, pretpostavlja da su hrvatski državljani u inozemstvu posvojili dijete stranog državljanstva. No, da bi se upustili u tu svojevrsnu avanturu, koja budi sumnju i zbog činjenice što su djecu kongoanske državljane trebali preuzeti u Zambiji, posvojitelji su morali ispuniti sve pretpostavke za posvojenje koje sadržava hrvatski obiteljskopravni propis, uz dodatno, već spomenuto prethodno odobrenje nadležnog ministarstva.
Ako to nisu učinili – prekršili su propis i takvo posvojenje nije zakonito. Pretpostavke koje moraju biti ispunjene odnose se na njih, ali i na dijete. Primjerice, po kongoanskom obiteljskom zakonu18 posvojiti ne može osoba koja je u braku manje od pet godina, iako to hrvatski obiteljski propis (više) ne poznaje, dob posvojitelja nije važna (par. 655), ne gleda se na dob djeteta (par. 660), dok hrvatski ObZ propisuje najnižu dob i dobnu razliku.
Tek u „matematici zbrajanja“ možemo pronaći podobne posvojitelje i dijete, jer se traži kumulativno ispunjenje pretpostavki po oba propisa. Tako određuje i hrvatski Zakon o međunarodnom privatnom pravu19 kad u članku 43. traži kumulativno ispunjenje pretpostavki po pravu obiju država čiji su državljani posvojitelj(i) i posvojenik.20 Stoga, da bi posvojenje bilo valjano i kao takvo upisano u državne matice (s ostalim pravnim učincima kao što su državljanstvo, zdravstveno osiguranje i dr.) u odnosu na materijale pretpostavke, moraju biti ispunjeni sve pretpostavke koje nisu protivne javnom poretku.
Procedura zasnivanja posvojenja prepuštena je stranoj državi, no i ona mora biti zakonita. Kad (odnosno ako) hrvatski državljani prođu legalnu proceduru zasnivanja posvojenja pred nadležnim tijelom u inozemstvu, a riječ je o državi koja nije stranka Haške konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava (što DR Kongo nije), potrebno je odluku o posvojenju (u većini zemalja riječ je o sudskom postupku i odlukama suda) legalizirati u diplomatskom ili konzularnom predstavništvu RH. Legalizacija dokumenata provodi se na tri načina21, od kojih je za tzv. „slučaj Kongo/Zambija“ relevantna tzv. puna legalizacija, što znači da naše nadležno tijelo provjerava vjerodostojnost potpisa osobe koja je ispravu potpisala i vjerodostojnost pečata na ispravi. Time se osigurava da javna isprava nije falsifikat. Koliko znamo postupak legalizacije kao bitan preduvjet za razmatranje strane presude i njezino priznanje nije proveden u svim međudržavnim posvojenjima22.
Daljnji i najopasniji korak, protivan propisima učinili su oni hrvatski sudovi koji su prihvaćali svoju nadležnost povodom prijedloga za priznanje strane sudske odluke o posvojenju, premda prema Zakonu o međunarodnom privatnom pravu nisu bili mjesno nadležni. Naime, mjesna je nadležnost (čl. 72. st. 1.) određena prema prebivalištu stranke23, i teško je povjerovati da je pretežit broj podnositelja imao prebivalište baš na području jednog suda (spominje se sud u Zlataru).
To budi ozbiljnu sumnju u „suradnju kroz uhodani put“ priznanja stranih presuda o posvojenju, jer sudski postupak priznanja strane odluke o posvojenju otvara vrata za ulazak u hrvatski pravni sustav.Što se tiče spomenutog Zakona o međunarodnom privatnom pravu, u posebnom je poglavlju određena nadležnost izvanparničnog suda za rješavanje priznanja stranih sudskih odluka.
Taj je sud u svim slučajevima kad odluke suda u Kongu nisu legalizirane trebao odbiti njihovo priznanje pozivajući se na očitu suprotnost javnom poretku (što predviđa i Haška konvencija o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem), a koju nedvojbeno predstavlja nepostojanje legalizacije, kršenje najboljeg interesa djeteta, neprimjena hrvatskog propisa (poglavito prethodnog odobrenja za međudržavno posvojenje).
Je li riječ o neznanju ili namjernom postupanju, trebaju utvrditi za to nadležna tijela, no činjenica jest da su postupali contra legem i da trebaju u duhu vladavine prava snositi pravne posljedice.
Nakon priznanja stranih, očito vrlo dvojbenih sudskih odluka o posvojenju, događa se upis djece u državne matice, stjecanje hrvatskog državljanstva, domovnice, OIB-a, zdravstvenog osiguranja i dr. U kojoj su mjeri odgovorna državna tijela (iz resora Ministarstva pravosuđa i uprave, Ministarstva unutarnjih poslova i dr.), teško je govoriti, no čini se da su se svi skrivali iza pravomoćnih sudskih odluka, ne posumnjavši ni u što.
Valja zaključiti kako Hrvatskoj, želi li ostati u krugu civiliziranih država i provoditi ustavno načelo vladavine prava, ne preostaje drugo nego da u skladu sa zahtjevima međunarodnih dokumenata i nedavno donesene Izjave UN-a, te vrlo vjerojatno skore Direktive EU-a, stvori neovisno tijelo koje će preispitati legalnost svih dosadašnjih međudržavnih posvojenja, pokrenuti odgovarajuće postupke protiv prekršitelja te izvijestiti javnost o rezultatima.
Bilo bi poželjno da nepristrano tijelo ispita cjelokupnu situaciju, da se zabrane posredovanja u međudržavnim posvojenjima i konačno počne primjenjivati pravo, a ne želje posvojitelja.
No, nije riječ samo o posvojenjima iz DR Konga. I druge su afričke zemlje „farma djece za posvojenje“. U protivnome, ostat će velik, tamni veo na neosjetljivost Hrvatske i njezine vlasti (prošlih i sadašnje) za trgovinu djece i nelegalna posvojenja, jer ilegalna posvojenja nisu stvar politika – ni lijevih ni desnih, već je borba protiv trgovine djecom i ilegalnih posvojenja pitanje ljudskosti i poštovanja dostojanstva djece i njihovih dječjih prava.
* Katedra za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.
1Nar. nov., br. 103/15, 98/19 i 47/20.
2 Zakon o socijalnoj skrbi, Nar. nov., br. 18/22, 46/22 i 119/22. Zavod djeluje putem područnih jedinica koje predstavljaju nekadašnje centre za socijalnu skrb.
3 Ovo odobrenje nekada je uz ministarstvo nadležno za obitelj trebalo ishoditi i od ministarstva unutarnjih poslova, jer ipak je riječ o sigurnosti.
4 Podatci Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike govore o nekoliko slučajeva godišnje, pa su u 2021. godini samo dvoje djece posvojili stranci, u 2019. i 2020. nijedno; usp.LINK – pristupljeno 15. 3. 2023. O drugim podatcima i posvojenju odnosno udomiteljstvu v. pobliže: Hrabar, D., Posvojenje i udomiteljstvo pred izazovima za bolju budućnost nezbrinute djece, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, XXXI. Savjetovanje, Godišnjak 28, 2021., str. 1 – 39.
5 U zanimljivoj i sveobuhvatnoj studiji N. Cantwell, The sale of children and illegal adoption, Terre des Hommes Netherlands, 2017. govori o porastu broja ilegalnih posvojenja u mnogim državama (od 80-ih godina XX. stoljeća na ovamo), dovodeći to u vezu s nedovoljno dobrim pravnim okvirom zaštite ljudskih prava (str. 8). Međutim, ne bi se smjelo zanemariti, osim ratnih zbivanja, migracija i elementarnih nepogoda i promjene u psihologiji pristupa djeci, kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu.
6 Pravna teorija osvrće se na različite elemente posvojenja; o tome pobliže Jakovac-Lozić, D., Posvojenje, u: Obiteljsko pravo, ur. D. Hrabar, Zagreb, 2021.
7 Prema Zakonu o ustrojstvu i djelokrugu tijela državne uprave (Nar. nov., br. 85/20, 21/23), u djelokrugu je rada spomenutog ministarstva: „… poticanje i pomoć u suradnji državnih tijela s inozemstvom u političkim, gospodarskim, kulturnim, znanstvenim i drugim područjima“, što znači da je ovo ministarstvo trebalo pratiti situacije zabrane međudržavnih posvojenja inter alia i u DR Kongu, a koja je donesena 2016. te o tome obavijestiti građane. Zakon o sustavu državne uprave, Nar. nov., br. 66/19, u čl. 11. navodi: „Poslovi državne uprave obavljaju se tako da građani mogu na jednostavan i djelotvoran način ostvarivati svoja Ustavom zajamčena prava i zakonom zaštićene interese te ispunjavati svoje građanske dužnosti.“
8 U ovom članku ne bavimo se međunarodnim kaznenopravnim izvorima.
9 Dakako, ratificirane konvencije i protokoli su formalno-pravno obvezujući, dok su službene izjave moralno obvezujuće za državu.
10 Op. cit. u bilj. 4, str. 16.
11 Ibid., str. 18.
12 Prema posljednjem stanju (ožujak 2023.) Konvencija je na snazi u 105 država; usp. https://www.hcch.net/en/instruments/conventions/status-table/?cid=69– posjećeno 22. 3. 2023.
13 Npr. Pini i drugi protiv Rumunjske.
14 Tako u slučaju Paradiso i Campanelli protiv Italije.
15 Wagner i J. M. W. L. protiv Luksemburga.
16 Tako Ageyevy protiv Rusije, Johansen protiv Norveške, Scozzari i Giunta protiv Italije, Zaiet protiv Rumunjske i dr.
17 Članak 2. st. 3. Direktive iz 2011. glasi: „Iskorištavanje uključuje najmanje iskorištavanje prostitucije drugih ili druge oblike seksualnog iskorištavanja, prisilni rad ili usluge, uključujući prošenje, ropstvo ili radnje slične ropstvu, služenje ili iskorištavanje kaznenih djela ili odstranjivanje organa.“
18 Code de la famille de la République démocratique du Congo.
19 Nar. nov., br. 101/17.
20 Čl. 43. navodi: „(1) Za pretpostavke za zasnivanje i prestanak posvojenja mjerodavno je pravo države čiji su državljani posvojitelj i posvojenik. (2) Ako su posvojitelj i posvojenik državljani različitih država, za pretpostavke za zasnivanje i prestanak posvojenja mjerodavna su kumulativno prava obiju država čiji su oni državljani.“
21 Tzv. puna legalizacija provodi se prema Zakonu o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu (Sl. l. SFRJ 6/73, Nar. nov., br. 53/91) kad isprava potječe iz države koja nije stranka Haške konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava (1961.) (Nar. nov.– MU br. 4/94). Ako je riječ o ispravi iz države stranke spomenute Haške konvencije, tada se provodi legalizacija potvrdom Apostille, a treći način podliježe Uredbi (EU) 2016/1191 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. srpnja 2016. o promicanju slobodnog kretanja građana pojednostavnjenjem zahtjeva za predočavanje određenih javnih isprava u Europskoj uniji i o izmjeni Uredbe (EU) br. 1024/2012 – za države članice Europske unije. Osim ovoga, moguće je da Republika Hrvatska ima sklopljen dvostrani ugovor s nekom državom kojom je uredila pitanje legalizacije.
22 U trenutku pisanja ovog članka još uvijek su neujednačeni službeni podatci o broju međudržavnih posvojenja te se navodi između šesdesetak i dvije stotine posvojenja.
23 Članak 72. Zakona o MPP-u određuje: „(1) Za priznanje i ovrhu stranih sudskih odluka mjesno je nadležan sud na čijem području stranka protiv koje se priznanje i ovrha traže ima prebivalište ili sud na čijem se području treba provesti ovrha. Ako stranka protiv koje se priznanje i ovrha traže nema prebivalište u Republici Hrvatskoj niti se u Republici Hrvatskoj treba provesti ovrha, prijedlog se može podnijeti nekom od stvarno nadležnih sudova u Republici Hrvatskoj.“
O AUTORICI:
Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar, rođena 31. srpnja 1956. godine u Trogiru. Diplomirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1979. godine, na kojem je i magistrirala 1986. Doktorsku disertaciju pod naslovom “Prava djece u porodičnim odnosima” obranila je na Pravnome fakultetu u Zagrebu 1991. godine. Bila je sudački pripravnik, a potom stručni suradnik u Institutu za međunarodno pravo i međunarodne odnose Pravnog fakulteta u Zagrebu.
U trajno zvanje redovitog profesora izabrana je 2007. godine. Predstojnica je Katedre za obiteljsko pravo od 1998. godine, Zavoda za građanskopravne znanosti i obiteljsko pravo od 2001.godine. Dekanica Pravnoga fakulteta u mandatu 2015/2017. godine.
Usavršavala se na London School of Economics, Asser Institut Haag i Ludwig Maximilians Universität München. Stalni je vanjski znanstveni savjetnik Ustavnoga suda RH (od 2000.) Dopredsjednica je Akademije pravnih znanosti Hrvatske. Autorica je više od stotinu radova i urednica odnosno suautorica nekoliko knjiga i komentara zakonskih tekstova.
Zalagala se za ustavnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene koja je izborena referendumom iz 2013. kada je dvije trećine glasača potvrdilo da želi takvu odredbu u Ustavu.
Dobitnica je nagrade za životno djelo za promicanje prava djeteta Vlade RH 2005. godine.
Govori i piše njemačkim, engleskim, francuskim i talijanskim jezikom te poznaje starogrčki i latinski jezik. Udana je i majka dvoje odrasle djece.
