U današnjoj emisiji HTV-a Nedjeljom u 2 gost je Zoran Subošić, posvojitelj djeteta iz Konga.
Subošić, gitarist Hladnog piva, u emisiji će govoriti o višemjesečnom prisilnom boravku u Zambiji, zatvoru, kaotičnom suđenju, neizvjesnosti koja je pratila četiri hrvatska para te o samom posvajanju iz Konga.
Na početku je emitiran prilog u kojem je govorila supruga Zorana Subašića Azra Imamović Subošić.
“Pokušavali smo godinama posvojiti dijete, bila sam na par operacija. Postalo je toliko iscrpljujuće i i od tih hormona fizički i psihički… Zoran je osjećao krivnju jer ja moram to prolaziti, te užasne fizičke procese. Na moru smo sjedili, Zoki je rekao ‘Vidiš, da usvojimo dijete već bi iduće godine tu mogle nečije nožice’.
Djeca nisu sprema na posvajanje jer se ne uzimaju roditeljska prava roditeljima iako aspolutno nisu zainterestirani za djecu”, rekla je Zoranova supruga Azra.
“Pet dana smo bili u tom smještaju, bilo je divno. Ona je mene već drugog dana počela zvati ‘mama’. Oni su nju pripremali da ćemo joj biti roditelji, slala sam slike… Zaustavili su nas na aerodromu, uzeli dokumente, potrpali u autobus i odveli na ispitivanje. Po dvoje smo išli na ispitivanje, to je najgore na svijetu što sam ikada vidjela, na prostor. Zmazano, bez prozora, ogromni žohari i pauci hodaju po tebi…”, ispričala je.
“Nisam znala gdje je Zoki”
“Bilo je deset ljudi u sobi u kojoj stanu tri kreveta. Bez prozora”, pričala je o zatvoru.
“Bilo nas je 50 u jednom malom prostoru. Po noći se plače kad ne možeš spavati, samo čuješ žene kako plaču. To je kao štala, nema tekuće vode, polijevaš se iz kantice, malo dvorišta je ograđeno zidom, a u njemu kolju kokoši, dok nam milijarde muha ulaze u nos i oči”, kaže.
Ispričala je i kako je izgledao trenutak iz sudnice kad su doveli djecu.
“Kad su doveli djecu svi smo plakali – sutkinja je vidjela njihovu reakciju. Mariella je slala pusice, sutkinja je rekla da je ovo emotivan moment, a od strane djece se vidi prepoznavanje”, rekla je.
“Čitali smo komentare, netko piše da tvoje dijete treba zapaliti na trgu…”, rekao je na početku Zoran Subošić.
“Ja bi taj zatvor mogao upisati kao kombinaciju koncentraciocionog logora i najgore kasarne koju možete zamisliti…”
Kaže da su u tom zatvoru bili držani i bez optužnice i da je je imao dojam da su na neki način da bili ucjenjeni i da je netko iz zambijske imigracije mislio da “će popustiti i tko zna što”.
“Mi smo se u Centar za socijalni skrb prijavili krajem 2021., prije Božića”; kazao je.
Dodaje da su prošli sve provjere, uključući da osobne pa i intimne podatke, provjeru koliko se on i supruga poznaju, provjeru u njihovom domu…
“Morate proći i radionice. Imali smo termin za jesen, ali su nazvali iz Centra Azru i rekli da ima u Sisku radionica i da je tamo manja gužva. Išli smo svake srijede nakon posla i boravili tamo četiri puta”, rekao je.
“Provjeru bih nazvao temeljitom i vrlo rigoroznom”, rekao je.
“To je trajalo od 12. do 8. mjeseca kad smo dobi rješenje da smo podobni za posvojenje djeteta niže kronološke dobi”, kazao je.
Aleksandar Stanković ga pita kako su se odlučili posvojiti dijete iz Afrike. “Shvatili su da nas pripremaju za posvojenje teško posvojivog djeteta, starijeg ili više djece ili dijete sa zdravstvenim problemima ili dijete s posebnim potrebama… Bili smo spremni i starije dijete posvojiti… Morate biti spremni da ćete teško posvojiti mlađe dijete u Hrvatskoj…”, priča.
“Azra je čula i da se može posvojiti iz Afrike…”, rekao je i dodao je da su se onda počeli raspitivati o tome pa da su shvatili da znaju ljude koji znaju ljude koji su posvojili u Africi.
“On je voditelj tog sirotišta u Kabongu… Dolazio je u Hrvatsku, imao je sastanak s posvojiteljima. Mi smo se u drugom navratu sastali s njim u Hrvatskoj, čovjek je djelovao jako samopouzdano, ispričao je kako ta djeca žive… Prvo kažete mi bi smo htjeli posvojiti dijete ako je moguće mlađe od tri godine, vidite sliku i odlučite idete li dalje u to… Mi kad smo vidjeli njenu sliku… Azra je odmah rekla to je to, ja bih išla u to… Onda ste u kontaktu s djetetom videopozivom, cijela procedura traje oko šest mjeseci”, rekao je.
Kazao je da su jednom bili u kontaktu s biološkom majkom. Trebala je jednom doći jer su drugi roditelji došli, ali za nju su rekli da je bolesna. Trebali smo se vidjeti kasnije, ali se ovo sve dogodilo”, rekao je.
Kazao je da “naravno namjeravaju kontaktirati biološku majku.” “Djeca moraju znati da su posvojena”, rekao je.
O sumnjivim detaljima sa suda u Zlataru
Stanković ga pita o tekstu Jutarnjeg lista o sumnjivim detaljima posvajanja na sudu u Zlataru.
“Nije točno da djeca ne znaju da su posvojena, morate im reći”, rekao je.
“Nisam uspio pročitati što je pisao Jutarnji, hrvatski sud potvrđuje stranu presudu. Na presudi suda u Kinšasi piše sve, imate imena roditelja, imate rodni list, imate da ste podobni kao posvojitelj, da ste poslali sve dokumente. To je dio spisa u Zlataru, dijete kasnije može u matičnom uredu vidjeti kompletnu presudu sa rodnim listu, s imenima i prezimenima Zlatara”, rekao je.
Kako su došli na sud u Zlataru? “Zašto sam išao u Sisak na edukaciju? Zašto jer ne bi dočekao… Tako ni ovo… Ja nisam ni čuo za sud u Zlataru, čuo sam za sud u Krapini, da se tamo predaju papiri. Mi smo predali, čekali smo dva tjedna pa smo pitali što s tim i onda su rekli da će biti ročište. Ja nikad nisam u Zlataru i bio”, rekao je. “Ne želim biti odvjetnik sucima, ja sam samo osoba koja želi posvojiti dijete, samo u toj ulozi mogu odgovarati”, kaže.
O odluci koja godinama vrijedi iz Konga o zabranama posvanja: “Ta zabrana navodno stvarno postoji, ali i dalje postoje izuzeci.”
“Ne ide to tako da se samo uzme dijete, to su gluposti. Ne znam je li to malicioznost onih koji su to pisali, to je njihov problem…”, rekao je.
Na pitanje potvrdio je da se smatra da je odluka suda jača od odluke o zabrani. Kaže da su posvajali i Slovenci i drugi…
“Kome je u interesu da bude u sirotištu sedam ili osam godina, ako može biti posvojeni u osam mjeseci”, rekao je.
Koliko ih je koštalo posvajanje?
“Mi smo platili odvjetniku, mislim nešto više od šest tisuća dolara… Nije to bilo u kuvertama neko banke.. I plaćali smo neke donacije u sirotište, nije određeno koliko…”, rekao je.
Na pitanje mora li se platiti: “Svatko će nešto platiti… Oni se vjerojatno financiraju na temelju donacija… Vidio sam snimke i slike iz tog sirotišta, izgleda vrlo pristojno”, rekao je.
Je li imao neke rezerve prema Kongu kada ne mogu ni otići u Kongo? “Imate neke strahove, a se djetetu nešto ne dogodi po putu… A u Zambiju smo išli jer su rekli da u Kongu nije sigurno”, rekao je.
Nije li se bojao da će novac biti iskorišten kao mito nekome? “Ja nisam uopće razmišljao o tome… A kad smo dobili hrvastke dokumente onda pogotovo… Mi nismo nišli tamo po duhu svetom, mi nismo išli tamo prvi, postoji zakonska procedura koju su prošli i ljudi i ljudi prije nas. Nismo mi išli iz neke egzotične potrebe”, rekao je.
O zatvoru u Zambiji
Sada će biti govora o pritvaranju u Zambiji.
“Od bjelaca smo bili samo mi u zatvoru”, rekao je dodavi da su svi tamo isti, da nema socijalnog statusa. “Ako nemate odvjetnika tamo, ne piše vam se dobro…”, rekao sam.
“Slično je vojsci u bivšoj državi. Muhe, nema kreveta, tople vode, ima ta cijev koja teče od šest ujutro do tri popodne. Ta voda nije pitka, možete naručiti izvana…
Nas je bilo u toj ogradi, u tom pin-up bloku 110-115 ljudi… Niste mogli izaći u to dvorište samo tako, morate tražiti dozvolu”, rekao je. “Cijeli blok je organiziran kao mala vojska, imate policajce koji su zaduženi za red, druge za higijenu, treće za čišćenje. To je dosta hijerarhijski, imali smo dosta bolji tretman, nismo bili optuženi, i dovela nas je imigracija, njih tamo nitko ne voli. Spavate jedni na drugima prekriženih nogu, ako idete na wc morate hodati po drugim ljudima… U početku je onako, a kasnije se naviknete…”, ispričao je.
“Jednom sam prisutvovao kažnjavanju, čovjeku zavezali ruke i noge na leđima i tako je ležao. Rekli su da je nekoga uvrijedio. Jako su religiozni…”, rekao je i dodao da su im odmah na početku izdiktirali pravila. “Rekli su da se ne moramo bojati jer izgledamo tako kako izgledamo”, rekao je. Rekli su da će spavanje biti loše, nisam znao što to znači. Ali nije zatvor kao na filmovima, samo su uvjeti užasni…”, rekao je.
Potvrdio je da je u zatvoru dobio malariju.
“Pijete tri dana taj lijek, četvrti dan inače više niste bolesni”, rekao je, ali dodao da su njemu testovi na malariju dvaput bili negativni, iako je imao visoku temperaturu. Onda mu je postalo jako loše, kaže da je jedva stajao na nogama. “Azra je digla frku onda pa su mi pomogla”, rekla je.
O Pernaru
“Što se tiče gospodina Pernara, nismo se stigli puno njime baviti. Kad smo čuli da je došao nije nam jasno što bi on trebao svjedočiti jer ne poznaje nikoga od nas. Odvjetnik nas je pitao o njemu. Vi ne možete čovjeku zabraniti, on je prihvaćen za svjedoka, ispričao je što je ispričao, ali se to pokazalo irelevantnim kao što se i očekivalo. Na kraju sutkinja u presudi nije rekla ništa o njegovom svjedočenju, a je o svim drugim svjedocima”, rekao je.
O Možemo i Mili Kekinu
Koliko im je pomogla hrvatska diplomacija?
“Na počeku su nam uspjeli osigurati neke lijekove, organizacijski, sve troškove smo snosili mi sami i ljudi koji su nam pomagali… Troškovi smještaja, sve troškove smo platili sami, odnosno naše familije”, rekao je.
Jeste li vi član stranke Možemo?
“Sačuvaj bože. Nemam ništa protiv Možemo, nisam simpatizer nijedne lijeve opcije, vidio sam da me svrstavaju, ali ja sam izvan toga. Nisam li lijevo ni desno, prezirem sve to”, rekao je.
“Ja nisam očekivao da će se Mile Kekin baš kandidirati, mi smo mu rekli nije za to… Ali svaki čovjek ima pravo na to… Mi smo prijatelji 30 godina. Ali kao bend nismo bili za to da se tako eksponira”, rekao je.
D. M. /Foto: hrt
