Dr. Predrag Lalević, član Titova liječničkog konzilija i liječnik koji je Tita isključio sa aparata, umro je u Beogradu u 92. godini, javljaju srbijanski mediji.
– Ja sam mu skinuo aparate koji su ga držali na životu . Ni u šali se ne može reći da sam ga ja ubio. Deset minuta prije toga bio je mrtav. Nije mu bilo spasa – ispričao je svojedobno za srpski Telegraf dr. Predrag Lalević govoreći o zadnja četiri mjeseca Titovog života u bolnici u Ljubljani.
Tito je na respiratoru bio zadnjih 68 dana života. Hranu je dobivao infuzijom. Godinama poslije, u jednoj njemačkoj bolnici, Laleviću su prigovorili da je mrtvog čovjeka danima držao na respiratoru.
– Mozak mu je bio živ i to je bilo medicinsko opravdanje zašto ga sve do tada nisam skinuo s respiratora – rekao Lalević. No to nije bio jedini razlog… Ne manje važan bio je onaj politički. Stane Dolanc, moćni šef policije i čovjek kojega su mnogi vidjeli kao Titova nasljednika, u pozadini je stvarao atmosferu straha. Dolanc je, dok je Tito još bio na životu, proširio glasine kako iz Bugarske, u tri kolone, ruski tenkovi izbijaju na bugarsko-jugoslavensku granicu.
– Državnom vrhu važan je ne samo svaki dan, već i svaki sat…. – rekao je Dolanc Titovu liječniku
Bio je to dio borbe za vlast u posttitovskoj Jugoslaviji, državi koja će na respiratoru provesti još deset godina, a onda odumrijeti u seriji krvavih ratova.
Dr. Predrag Lalović, je u knjizi ‘S predsjednikom po svijetu‘ objavio sjećanja na dane s Titom.
– Godinama sam se premišljao da li da napišem svoja sjećanja na 16 godina praćenja predsjednika republike na svim putovanjima u inozemstvo. Oklijevao sam zbog više razloga. Najprije zbog toga što me je ađutant predsjednika, kad mi je priopćio da sam izabran da pratim predsjednika na putovanjima u inozemstvo, pitao što čitam od novina. Odgovorio sam mu: Politika i NIN. Tada mi je rekao da prije odlaska na put kažem supruzi da mi sačuva novine, i kad se vratim s puta pročitam što je pisalo o putu i to što piše u novinama, to sam čuo i vidio. Ovo se, naravno, nije odnosilo na službene bilješke u vezi sa zdravljem predsjednika. Ništa izvan toga.
Ja sam tada imao 36 godina i ovaj izbor sam primio, prije svega, kao izraz priznanja i povjerenja u moju stručnost pa sam ovakvu preporuku poštovao. Međutim, čitav niz događaja tijekom putovanja je bio tako impresivan, da su mi trajno ostali u sjećanju. O nekima od tih nezaboravnih utisaka sam pričao obitelji i užem krugu prijatelja tako da mi je bilo lako da ih opišem… – prisjetio se Lalević.
– Drugi razlog bila je pojava velikog broja tekstova i knjiga, za koje sam znao da nisu istiniti. A neki od njih su bili, iskreno govoreći, baš i ružni tračevi. Ja sam smatrao da ako vam neko povjeri brigu o svom zdravlju, a to znači i životu, onda je u najmanju ruku nekorektno iznositi u javnost stvari iz osobnog života, čak i da ta osoba nije predsjednik republike. Nažalost, jedan od tih autora je bio i osobni liječnik predsjednika.
Pušio je. Fidel Castro slao mu je najskuplje cigarete. Pio je isključivo Chivas, ali sa sodom. Bio je umjeren u piću, ali je volio pojesti
Posljednja stvar, koja je prelila čašu, bile su izjave za medije u kojima se tvrdilo: bio sam svakog dana kod Tita i razgovarao s njim, ili, ja sam mu svakog dana spremao hranu i sa svojom ženom odlazio u Klinički centar gdje bi ga ona hranila. Ove priče nisu bile istinite (da ne kažem da su bile obične laži) jer te osobe nisu ni privirile kliničkom centru, a što je još važnije, ja sam ga intubirao (uveo plastični tubus u dušnik) i priključio na respirator 26. veljače, tj. 68 dana prije nego je preminuo.
Za vrijeme arteficijelne ventilacije predsjednik je bio u umjetnoj komi (koju sam održavao redovnim ubrizgavanjem lijekova za održavanje sna, ili se, pak, radilo o komatoznom stanju izazvanom bolešću) i naravno, nije mogao komunicirati ili uzimati hranu. Toliko o tome. Inače, ja sam samo u rijetkim prilikama bio u funkciji osobnog liječnika. On je bio i u zemlji u neposrednoj blizini predsjednika, dok sam ga ja pratio na putovanjima u inozemstvo. Pilot predsjedničkog aviona, general Žutić, jednom mi je prilikom rekao da smo, putujući avionom, proveli na putu skoro dvije godine, a bilo je i putovanja brodom Galeb, na kojima sam ga pratio – ispričao je Lalević
‘O smrti nikad nismo pričali’
Vjeruje da je njegovom izboru, u odnosu na druge kandidate, prevagnulo njegovo stručno obrazovanje. Upisao je medicinu 1945., diplomirao 1951., započeo specijalizaciju anesteziologije i reanimatologije 1953. godine u VMA-u, završio jednogodišnju školu anestezije na univerzitetu u Kopenhagenu, položio specijalistički ispit i u Kopenhagenu i Beogradu i, najzad, proveo godinu dana na čuvenoj klinici Mayo u SAD-u.
Na pitanje kako je Tito reagirao kad je saznao da bi mu amputacija produžila život, Lalević je kazao:
– Čim smo stigli u Ljubljanu, otišli smo pravo u Klinički centar i napravili snimke arterija na lijevoj nozi, a zatim otišli na Brdo kod Kranja. Pošto je situacija na arterijama bila loša, predložili smo predsjedniku operaciju što je on odbio. Mi smo tada pozvali na konzultaciju profesore DeBakeya iz SAD-a i Knjazova iz Moskve.
DeBakey je predložio operaciju, tj. amputaciju, a ako on ne pristane na to, ostavio nam je jednu protezu za premošćivanje krvnog suda, s malim izgledima na uspjeh. Kako je on uporno odbijao amputaciju, pokušali smo da napravimo premošćenje protezom koju nam je ostavio DeBakey. Ova operacija, kao što se i očekivalo, nije uspjela, a on je i dalje odbijao amputaciju. Tek kad je vidio svoju potkoljenicu koja je bila plava s velikim plikovima na koži, rekao je ‘radite što treba’.
Mi smo brzo pripremili salu i uradili amputaciju noge znatno iznad koljena. Operacija je protekla bez incidenata i on je počeo da prima posjete na intenzivnoj njezi. Posjetili su ga i sinovi Žarko i Miša. Već smo razmišljali o odlasku na Brdo kod Kranja kada su počele komplikacije. Najprije s bubrezima, a zatim i druge. Kao što sam već rekao na početku, predsjednik je bio na respiratoru (umjetnom disanju) punih 68 dana. Predviđati koliko je još mogao živjeti da je odmah urađena amputacija bila bi čista špekulacija.
Tema smrti nikada nije spominjana u razgovorima, osim što je on, odbijajući operaciju rekao: ‘ja dolje, pokazujući prstom na dolje, idem samo u jednom komadu’.
Predsjednik je, istaknuo je, zadržao prisustvo duha i često se šalio s članovima konzilija i drugim osobljem.
– Kao što sam već rekao poslije amputacije, dok je njegovo stanje bilo sasvim dobro, posjetili su ga Žarko i Miša, a zatim i general Ljubičić i, mislim, Lazar Koliševski. Kada smo prešli na odjel prof. Košaka na VII. katu, nije više bilo posjeta osim nas koji smo se brinuli o njegovom zdravlju. Inače, sve što nam je bilo potrebno bilo je nabavljeno u najkraćem mogućem roku.
– Predsjednik je dugo godina imao dijabetes i, mogu reći da nije bio discipliniran pacijent. U to vrijeme nije bilo aparata s trakicama s kojima ste mogli za 14 sekundi dobiti vrijednost šećera u krvi, već se ta vrijednost procjenjivala na osnovi određivanja šećera u urinu uz pomoć trakica.
Ja bih mu na vodokotliću u toaletu ostavio bočicu od 100 ml kako bi ostavio urin za određivanje šećera. Bočica bi po dva-tri dana stajala tamo prazna, da bi na kraju ipak ostavio urin. Posle pregleda ja mu kažem da je šećer prilično visok, na što on obeća da će pripaziti na jelo…. – govorio je Titov liječnik.
– U prijepodnevnim satima počela je hemodijaliza. Međutim, nakon izvjesnog vremena, došlo je do pada krvnog tlaka koji se nije popravljao, pa je morala biti prekinuta. Svi članovi konzilija, dežurni liječnici, ali i najbolje i najstručnije medicinske sestre koje su njegovale predsjednika, okupili su se oko kreveta. Tito se lagano gasio”, priča Lalević.
Kako dodaje, iako je respirator normalno radio, na EKG-u su se zapažale promjene koje su ukazivale na skori kraj, a to je prema njegovim riječima bio i kraj Titovog života. Pred sami kraj života Tito je bio upao u nekakvu groznicu pa je počeo pjevati na ruskom jeziku i sanjati Kineze.
Lalević je opisao i sam čin službene smrti Tita:
– Konačno, u 15.05 sati EKG je pokazao ravnu crtu, znak da je srce prestalo kucati. U punoj tišini proveli smo pokraj kreveta još 15-ak minuta, a onda sam pogledao profesora Bogdana Brecelja, najstarijeg u konziliju, pokazujući mu aparate koji su i dalje zvučnim signalima pokazivali da rade, na što je on kimnuo glavom. Bio je to znak da ih isključim.
Isključio sam respirator, EKG monitor, pacemaker i elektronsku pumpu za ubrizgavanje lijekova u venu. Potom smo napustili sobu”, ispričao je Lalević.
Osobni Titov liječnik dr. Milomir Stanković prije dvije godine je objavio knjigu “Tito – između života i smrti” u kojoj navodi da se Tito protivio amputaciji te da od sredine veljače 1980. više nije mogao govoriti, a do kraja života bio je na respiratoru i u umjetnoj komi.
“Rekao nam je ‘ako moja noga ode, ja ću sam sebi presuditi‘. Kad je morao ići u bolnicu, sakrili smo mu pištolj koji je tajno čuvao”, ispričao je dr. Stanković prije tri godine, dodajući da nitko nije smio reći da je amputacija neizbježna. Nakon amputacije noge bio je zadovoljan jer je bila uspješna, no odugovlačenje zahvata uzelo je svoj danak.
“Terapiju koja ne djeluje produljivali su unedogled. I sve je bilo tako dok se noga nije osušila, kad se osušila, ona je otrovala organizam. Pokušavali su ga spasiti na sve moguće načine; infuzijama, transfuzijama, ali nije bilo spasa”, kaže Stanković.
Doktor Stanković kaže da su Titove posljednje riječi bile: “Što sve to znači?”
Kaže da ne zna odnose li se njegove posljednje riječi na neke odluke koje je donosio ili na liječnike koji su obećavali da će terapija uspjeti.
M. Marković/Foto:arhiv
