USPOREDBA VOJNOG ARSENALA: Ima li Hrvatska odgovor na srpske akvizicije

kolovoz 31, 2020 maxportal
Share Button

Srpski MiGovi-29  velika su vojna prednost Srbije, strateško sredstvo odvraćanja, ali i udara kakvo RH nema, kao ni jedna druga država slijednica bivše SFRJ.  Srbija je u ovom slučaju vojno, a time i geopolitički, „profitirala“ samo zbog nesposobnosti onih u MORH-u da kupe borbenu eskadrilu.



Na sve zadnje, tehnološki sofisticirane akvizicije u naoružanju Vojske Srbije, Hrvatska nema ni klasični, a ni asimetrični odgovor. Govorimo o sustavima kao što su najmoderniji kineski PZO sustav srednjeg dometa FK-3 (tehnološki baziran na ruskom S-300), ruski PZO sustav Pancir –S1 te modularni samohodni višecijevni raketni lanser LRSVM M18 „Oganj“ te gotovo pa kompletirana eskadrila višenamjenskih lovaca MiG-29 SD.

Što se tiče PZO prinova, tu je Hrvatska gleda u leđima Srbiji.  Ništa slično hrvatski PZO nema, niti će tako skoro imati.

Umjesto da smo ga do kraja kompletirani i zaštiti zračni prostor Hrvatske, mi smo taj strateški sustav S-300 poklonili SAD-u. Oružane snage RH raspolagale i posve novim brodskim PZO raketama RZ-13 mornaričkog raketnog sustava 4K33 Osa-M (SA-N-4) koje su bile uskladištene u podzemnoj bazi kod Žrnovnice.

Domet RZ-13 je do 7 tisuća metara po visini i oko 10 do 12 tisuća po daljini. Te rakete imaju mogućnost gađanja i ciljeva na moru. Preko 60 komada raketa RZ-13 je uništeno i nije posve jasno zašto ako se zna da Hrvatska ni danas nema PZO iznad 5 tisuća metara visine. Ove iste rakete se koriste i na kopnu, odnosno u PZO-u kopnene vojske pod imenom SA-8 Gecko.

Bilo je Oružanim snagama RH puno dostupnih kopnenih sustava u istočnoeuropskim zemljama. Mogli su se nabaviti povoljno ili čak besplatno, posebice iz Njemačke, jer nisu željeli u svoj sustav PZO integrirati ono što su naslijedili od Istočne Njemačke nakon ujedinjenja. Sustav Osa-M bio je najbolji i najsavršeniji PZO sustav u bivšoj Jugoslaviji, daleko ispred sustava kao što su Neva, Kub ili Dvina.  Važno je napomenuti da je Hrvatska imala osposobljene ljude za sve razine uporabe i održavanja raketa RZ-13, kao i sustava Osa-M u cjelini.

Kopneni sustavi bili bi za OSRH puno jednostavniji od brodskih, jer kopnena verzija nije imala složeni lanser raketa koji je u svoje vrijeme bio jedan od najboljih na svijetu, u cijelosti automatiziran (ZIF-122). Na djelu je potpuna devastacija najsofisticiranijih dijela naoružanja koje su Oružane snage RH imale. Donirana oprema i naoružanje od strane SAD-a nema ni približno borbene i tehničke vrijednosti za Oružane snage RH kakvu je imalo naoružanje koje je šutke uništeno na sugestiju Washingtona.

Manji je problem je što se Hrvatska riješila svih ovih visokosofisticiranih vrsta naoružanja, koliko činjenica da OS RH do danas nisu nadomjestile uništena sredstva. Možda je u tom odnosu Amerika najmanje kriva jer hrvatska strana nije nikada znala reći što točno želi od svoje vojske i obrane.

Zračna prevlast srpskog MiGa-29

I u borbenom zrakoplovstvu Srbija nas je prešišala. Do kraja godinama kompletirati će cijelu borbenu eskadrilu. Srpska verzija MiG-29 čini se da je najbliža SD verziji koja se odlikuje kompatibilnošću s ICAO/NATO sustavima. Ne radi se o “potpunoj” inačici SD, jer možemo pretpostaviti da u okviru modernizacije nisu ugrađeni sustavi taktičke navigacije (TACAN), identifikacije prijatelj/neprijatelj (IFF) te navigacijsko-komunikacijskih radio-sustava (NAV/COMM) kakvi se zahtijevaju u NATO-vom okruženju.

Potencijalno, moguće da je ugrađena sabirnica podataka usklađena sa standardima MIL-STD-1553B i ARINC-429 kojima os omogućuje digitalni prijenos i obrada podataka u NATO-okruženju, što je preduvjet za instalaciju NAV/COMM/IFF uređaja jednog dana.

Srpski MiGovi-29  velika su vojna prednost Srbije, strateško sredstvo odvraćanja, ali i udaranja kakvo RH nema, kao ni jedna druga država slijednica bivše SFRJ.  Srbija je u ovom slučaju vojno, time i geopolitički, „profitirala“ samo zbog nesposobnosti onih u MORH-u da kupe borbenu eskadrilu.

Tzv. „donacija“ MiGova-29 od strane Ruske federacije srpski vojni budžet će koštati oko 200 milijuna eura. Tako da se radi o čistoj trgovinskoj transakciji koja se samo iz političkih razloga nazvana donacijom.

Za te novce na tržištu se može naći, na primjer, cijela eskadrila Kfira C-10. Za 200 milijuna eura Srbi su mogli nabaviti i nove češke lake borbene lovce L-159 Alca ili Jak-130 koji su odlični za obavljanje većine zadaća Air Policinga malog zračnog prostora kakav je srpski.  No, kako je prelazak pilota s MiG-21 na MiG-29 kudikamo jednostavniji negoli prelazak na potpuno novi tip zrakoplova, Srbi su pametno odlučili tu transakciju obaviti sa što manje dodatnih glavobolja.

Lanser “Oganj”

Srpski raketni lanser LRSVM M18 „Oganj“ uključuje i rakete dometa 50 kilometara, kao i one vođene rakete. Dok su nama domet namjenske proizvodnje kacige, uniforme i puške, Srbi rade raketne sustave i još mnogo toga. Nije najbolje na svijetu, ali je njihov, domaći proizvod s kojim se razvijaju znanja i podiže tehnološka razina, kao i tehnološka kultura cijele jedne vojske.

Na sve ovo gore navedeno naši generali mogu samo treptati okicama i pozivati se na članstvo u NATO-u. Što je u redu, ali ne i mudro, a još manje pametno. Ako ćemo se za sigurnost naše države uzdati samo u NATO, onda imamo razloga za zabrinutost. Jer, kako jednom reče talijanski ministar obrane – “Talijansku vojsku uvježbavamo i za dan kada se NATO prehladi“. Sapienti sat. Hrvatska da ponovimo, na srpske akvizicije nema ni klasični, ni asimetrični odgovor, ali zato ima generale koji su tek vješalica za uniforme.

Trošiti ovdje vrijeme na ispisivanje redaka o tehnološkoj i kadrovskoj katastrofi u našem borbenom zrakoplovstvu nema smisla. Samo ćemo ponoviti da su ukrajinski remont i izgubljeno vrijeme na kupnju u pokušaju izraelskog F-16 Barak potpuno likvidirali svaku nadu da ćemo imati vlastiti borbeno, nadzvučno zrakoplovstvo.

ni koji i dalje vjeruju da hoćemo, preporučujemo im da više posjećuju odjel za dječje bajke svoje gradske knjižnice, a manje web site Ministarstva obrane RH. Ili video litanije režimskih propagandista.

Sada se može reći da je šteta da je Hrvatska odustala od američkog MLRS sustava. Zašto se odustalo, nije posve jasno. Ili se možda radilo tek o PR triku jednog bivšeg načelnika Glavnog stožera koji je više vodio računa o svojoj medijskoj slici, negoli o stvarnim potrebama svoje vojske. Mogući asimetrični odgovor, u jednom dijelu, mogle bi biti hrvatske haubice PzH-2000.

No, kao što znamo one nisu posve funkcionalne, kao što nije predviđena kupnja izrazito skupog, ali „pametnog“ streljiva dometa čak 80 kilometara. O tome nitko ni ne razmišlja. Možda iz razloga što su takva streljiva prevelik zalogaj za trenutačno nisu tehnološku razinu naših oružanih snaga.

RBS-15 za kopnene ciljeve?

Kažu neki prepotento, ali krajnje neupućeno, da se protubrodske rakete RBS-15 iz HRM-ovog arsenala mogu prenamijeniti u rakete zemlja-zemlja. Mi smo tu virtualnu prijetnju nametnuli Srbima u vrijeme Domovinskog rata slanjem jednog Mobilnog obalnog lansera RBS-15 u Slavoniju. Naravno, tehnološki gledano, uvijek postoji mogućnost improviziranja, ali uz krajnje neizvjestan rezultat i učinak. Takav poduhvat prilagodbe švedskog tehnološkog proizvoda starog preko 30 godina (nedavno prošli minimalni remont) podrazumijeva mnogo pripreme i tehnoloških znanja kakva u HRM-u više ne stanuju.

Ne govorimo o nekakvim „partizanskim“, instiktivnim improvizacijama, nego o stvarnoj primjeni znanja i prakse školovanog kadra, s velikim udjelom tehnološke inteligencije. Doduše, u povijest je poznat napad Indijaca ruskim protubrodskim raketama P-15 po pakistanskim rafinerijskim kapacitetima u luci Karači. Napad po instalacijama, pa i samim naseljima na obali, puno je izvjesniji i izvedljiviji scenarij. No, napad more-dubina kopna je krajnje neefikasna priča.

Kad se sve skupa sabere i oduzme, možemo se samo zapitati postoji li uopće obrambeno planiranje u Hrvata i po kojim parametrima se ono odvija.

M.Marković/Foto: vojska srbije

 

Komentari
Share Button