U vrijeme napetosti oko imenovanja ravnatelja Vojne tajna službe (VSOA) u javnosti su ponovno otvoreni slučajevi koji se povezuju s bivšom vojnom Sigurnosno informativnom službom (SIS) od prije dvadeset pet godina.
Riječ je o operacijama Haag, Sigma i Kameleon te slučaju koji je u medijima nazvan SIS-gate s kraja 90-ih godina prošlog stoljeća.
Operacija Haag, po pisanju Jutarnjeg lista, imala je cilj skrivanje optuženika za ratni zločin i sprječavanje njihova izručenja Haagu, operacija Sigma prikrivanje politike Hrvatske prema BiH i aktiviranje stručnjaka koji bi potvrdili da RH nije imala negativan utjecaj na politiku u BiH, a operacija Kameleon posvećena aktivnostima OESS u RH, ali i nevladinih organizacija kao što su HHO, Soroševo “Otvoreno društvo” i Glass 99.
Zajedničko u svim tim operacijama je da je ključna osoba bio general Markica Rebić, tada pomoćnik ministra obrane za sigurnost, zadužen za sve obavještajne i protuobavještajne operacije u ratu.
Slučaj SIS-gate je povezan s medijima i međusobnih optužbama političara iz vrha HDZ-a. Rebić je prozvan da je u medijima kontrolirao grupu agenata koji su obračunavali sa Šuškovim, Pašalićevim i njegovim političkim suparnicima.
Afera je izbila u javnost nakon intervju Hrvoja Šarinića, tada predstojnika Ureda predsjednika, u kojem je optužio Ivića Pašalića da protiv njega vodi specijalne obavještajne operacije koje operativno nadzire Markica Rebić.
Dodatnu težinu cijelom slučaju dao je bivši premijer, Franjo Gregurić, koji je ponovio slične optužbe. U tekstovima koje je objavio tabloid Imperijal spominjano je Gregurićevo izvanbračno dijete te vrlo ozbiljna optužba da je ruski špijun.
“Vidio sam te ponovljene neistine u kojima se i ja spominjem. Prvo, ja sam zapovjedi primao isključivo od ministra obrane, ravnatelja HIS-a i predsjednika države. Nikada mi nitko sa strane, uključujući i Ivića Pašalića, nije mogao davati nikakve zapovjed niti se obratiti za službenu stvar.
Dalje, ima tu jedna važna informacija načelne naravi. Nakon što je SDP-ova koalicija preuzela vlast 2000. godine, ministar obrane postao je HSLS-ov Jozo Radoš koji je za nekoliko mjeseci broj zaposlenika SIS-a smanjio za 400. Sa 656 na 256.
Gdje su nestali ti ljudi koji su dali neizmjeran doprinos Domovinskom ratu, koji su dio pobjedničke vojske. Za vrijeme ministra Joze Radoša dobili su otkaz, a zbog njegovih poteza važni strani partneri su prekinuli suradnju sa SIS-om
Jeste li pratili Šarinića i Gregorića po zahtjevu Ivića Pašalića?
SIS je vojna protuobavještajna služba i odgovorno tvrdim da je, u vrijeme mog mandata, radila sukladno zakonu. Štitila je vojsku i izvela brojne uspješne operacije. Civili, osim ako ne ugrožavaju sigurnost Hrvatske vojske, nisu bili predmet našeg interesa. Ako bi se to i dogodilo svaka akcija mora biti koordinirana s civilnom službom i predana njima na daljnje postupanje.
Što se tiče konkretnog slučaja Služba kojoj sam bio na čelu s tim nije imala nikakve veze. Bivši premijer dr. Franjo Gregurić osobno mi se ispričao kad se moje ime počelo povezivati s plasiranjem huškačkih tekstova o njemu.
Gregorić Vam se ispričao?
Franjo Gregorić je meni rekao da je uputio pismo trojici ministara, ministru obrane Andriji Hebrangu, policije Ivanu Jarnjaku i vanjskih poslova Mati Graniću te da o svojim sumnjama traži očitovanje. Ne znam zbog čega je uključio Matu Granića, nije logično, a rekao mi je da u tri mjeseca nije dobio odgovor od njih.
Franjo Gregorić mi se osobno ispričao, rekao da će to i javno učiniti, ali to nikad nije napravio.
Jeste li prisluškivali novinare, vodili dosjee o njima?
Vojna služba to ne radi i nije bilo nikakvih dosjea novinara. Nisam poznavao urednicu Imperijala gdje su plasirani ti tekstovi protiv Gregurića, a s kojima se mene povezivalo. Sve naše operacije u Domovinskom ratu bile su posvećene obrani zemlje. Bili smo vrlo uspješni u Domovinskom ratu, pobijedili smo, među ostalim, i zaslugom dvije vojne tajne službe, VOA-e i SIS-a.
Kao šef SIS-a svako jutro sam na stolu imao transkripte telefonskih razgovora Slobodana Miloševića, što dokazuje koliko su bili uspješni naši operativci.
Druga je tema što je kasniji ministar obrane, Jozo Radoš, dao Globusu da to objavi čime je učinio ozbiljno kazneno djelo za koje bi u Americi dobio 700 godina zatvora. Ali, niti je on odgovarao, niti ga se spominje kao osobu koja je utjecala na kasniji razvoj sigurno-obavještajnog sustava MORH-a
To upućuje da postoje dva aršina u odnosu prema tim temama što je teško objasniti činjenicama. Zašto je to dao, pitaj Boga.
Neslužbeno se spominje da im je to prodao za 150.000 kuna?
O tome nemam saznanja.
Primjetno je da ste ljuti na Jozu Radoša?
Mediji ne pišu o tome što je taj čovjek napravio, a to izdajstvo. Što mislite što bi pisali da sam ja to napravio. Ali valjalo je naslijeđe Tuđmana, Šuška i njegovih ljudi izbrisati i to je solidno napravljeno. S tim da su neki kasnije, pod firmom retuđmanizacije. proveli još goru detuđmanizaciju, kao bivši premijer Ivo Sanader.
Šarinić je tada kazao da ima dosje novinara tvrdeći da su napravljeni po nalogu Ivića Pašalića, a da ste Vi operativno vodili akciju?
Za te dosjee ne znam i što se mene tiče oni nisu postojali. Ponovit ću da ja osobno, ni služba kojoj sam bio na čelu, s tim navodnim dosjeima, ako postoje, nema nikakve veze. Kad je izbila ta afera javno sam tražio da se slučaj izvede na čistac. Ponovit ću da mi se Franjo Gregorić ispričao.
Tad sam predložio da neovisno tijelo provede istragu, da ću ja otvoreno surađivati i ustupiti sve materijale koje budu tražili. Kazao sam i da ću, ako se pokaže da sam ja ili služba u tome sudjelovali, da smo učinili bilo što protuzakonito, istog trenutka podnijeti ostavku i snositi sve posljedice.
I ne samo to, rekao sam da ću ostavku podnijeti ako se pokaže da je bilo koji djelatnik SIS-a radio to na svoju ruku, bez mog znanja, da je to radio u slobodno vrijeme ili kao dio neke neformalne grupe, da ću isto tako podnijeti ostavku. Čak i ako nema moje krivnje podnijet ću ostavku jer sam na čelu Službe čiji su djelatnici postupili nezakonito. No, ni jednog dokaza za takvo što nije bilo.
Spominjala su se dva časnika HV-a koji su bili uključeni u tu operaciju?
Najvjerojatnije je da je Mate Granić spomenuo dva časnika, Miru Lacu i Mirka Ljubičića, zvanog Šveps. Oni jesu bili djelatnici vojske, ali ne SIS-a. Ima ljudi koji vole biti tajni agenti, ali isto tako vole da svi znaju da su oni tajni agenti.
Dakle, SIS je radio obradu nad njima dvojicom zbog toga što su hodali okolo i određenim političarima, među kojima je glavni bio Mate Granić, davali informacije koje je on prikupljao o Ministarstvu obrane. Prateći njih dvojicu utvrđeno je da se s Matom Granićem sastaju na Mirogoju.
Kasnije sam ja optužen da je to dokaz da smo pratili civile. Ne, mi smo pratili vojnike, a civilna osoba je upala u mrežu. Ti časnici su nas doveli do Mate Granića koji je zapravo špijunirao MORH, o čemu sam sastavio izvješće i mi dalje o tome nismo ništa radili. O tome je bila obaviještena civilna služba i ona je dalje trebala nastaviti raditi
U svim tim aferama spominje se vojna služba SIS, a SZUP, civilna tajna služba (danas SOA), se ne spominje?
Mogu govoriti samo o službi koju sam vodio. Posrijedi su očito bili neki drugi obračuni u kojima ni ja ni bilo tko iz SIS-a nije sudjelovao. Tu je problem načelne naravi jer političari mogu pričati što žele, a ljudi iz tajne službe trude se biti što manje u javnosti. Istraga neovisnih tijela je pokazala da ni ja osobno niti SIS u s tim slučajem nemamo nikakve veze.
Tko je vodio istragu?
Istragu je vodila nadzorna služba UNS-a (Ured vijeća nacionalne sigurnosti), a ona je za to angažirala djelatnike HIS-a koji su operativno izveli provjeru da bi se doznala istina.
Ta tema bila je točka dnevnog reda na VONS-u ( Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti) i tada je Šarinić donio svežanj Imperijala kao dokaz što se piše protiv njega. Rekao je da to radi Rebić i SIS, a znam da ga je tada jedino branio Nikica Valentić koji je, kao pravnik, iznio tezu da je “skup indicija dokaz”.
Normalno da to nije prošlo, usvojeno je izvješće UNS-a i time je stvar službeno završena. Ravnatelj HIS-a je također potvrdio tu informaciju nakon istrage koju su oni proveli.
Dakle, finale cijelog tog slučaja je zaključak svih tijela koja su se bavila slučajem, da nema dokaza da je SIS plasirao dezinformacije u medije s ciljem difamiranja konkretnih političkih osoba.
Ta priča je zatvorena što se tiče politike, ali nije završena u javnosti. Ta priča je poslužila Jozi Radošu kad je došao na mjesto ministra obrane, da može “mirne” savjesti dati otkaz i praktički baciti na cestu 400 zaposlenika SIS-a.
Kakav zaključak se iz svega može izvesti?
Kad to postavimo u jedan širi politički kontekst to bila je reakcija određenog broja visokih dužnosnika na činjenicu da je Tuđman bio bolestan i da mu je Bog odškrinuo vrata, a radilo se o borbi za vlast. Tada je toj grupaciji Pašalić izgledao kao najozbiljniji kandidat za Tuđmanovo nasljedstvo, ali nisu mogli napraviti aferu ako se radi o legitimnom političkom sukobljavanju.
Morali su izmisliti mene i postaviti u centar pažnje, a angažman SIS-a u političkim obračunima je kažnjivo djelo zbog čega se ide u zatvor.
Po njihovom ponašanja kasnije se pokazalo da su u tom krugu bili Šarinić, Gregurić, Hebrang, Granić, Jarnjak i Šeparović. Svi su znali da SIS nije u tome sudjelovao, ali nitko nije demantirao uključujući i Gregurića koji mi je čvrsto obećao da će javno demantirati da je ikada pomislio na mene, no to nikada nije napravio, a niti danas, kad se ponavljaju te laži, opet ne reagira.
U to doba, nakon smrti Gojka Šuška, Andrija Hebrang u svibnju 1998. postaje ministar obrane i traži Vašu smjenu?
Tada sam bio pomoćnik ministra obrane i činilo mi se super da je Hebrang imenovan. Nakon preuzimanja dužnosti pozvao me na razgovor i u prvoj rečenici rekao “Rebiću, Vi mene pratite devet mjeseci”. Mene kao da je grom udario. Kažem da nije točno. “Imam ja svoje izvore”, kaže Hebrang, a najvjerojatnije je da mu je izvor bio Mate Granić jer mi Hebranga nismo imali niti u primozgu.
Je li promijenio stav nakon sjednice VONS-a i zaključka da je to netočno?
Nakon istrage i zaključka na VONS-u da mi nismo umiješani, on je dalje inzistirao na mojoj smjeni. Postavlja se pitanje zbog čega. Tu moramo poći na jednu višu razinu interpretacije.
Poslije Oluje i kratkog trijumfalizma, svi vanjskopolitički čimbenici, države koje nisu nikada podržavale mogućnost Oluje, i njene rezultate, nastavili su pozicionirati Hrvatsku u kontekst Zapadnog Balkana. To je Tuđman dobro znao i na samrti je govorio nemojte da Hrvatsku ponovno odvedu u Jugoslaviju.
To nisu nikakve teorije zavjer, to je realnost koju mogu dokazati na 101 način. SAD se tad izvlači, oni su riješili rat i Europi prepuštaju dalje poteze. Europa robuje paradigmi da Zapadni Balkan mora biti ujedinjen i jedino se tako njime može upravljati, a ne pojedinim državama koje su nastale raspadom Jugoslavije.
To su jednodušni svi i Nijemci i Francuzi, poglavito Britanci, a i Vatikan koji je podražavao Hrvatsku, ali unutar Jugoslavije s većim ili manjim stupnjem autonomije. Vatikan nikako nije sugerirao Tuđmanu da ide na samostalnu državu Hrvatsku koja bi se zatvorila u neku autarkiju.
Vratimo se Hebrangu koji kao ministar obrane traži smjenu pet pomoćnika. Prijedlog nije prošao, on je podnio ostavku i Tuđmanu poručio “neka mu Bog pomogne razlikovati dobro od zla”?
Nije on podnio ostavku nego je njemu Tuđman rekao da se tornja, a ne znam tko bi tu trebao razlikovati dobro od zla.
Može se Hebrangu postaviti otvoreno pitanje zbog čega. Prvo, nasjeo na lažima Pavla Miljavca koji ga je, kao načelnik Glavnog stožera dočekao u polukatu i rekao da mu prijeti životna opasnost, da ne smije piti niti vodu jer će ga otrovati u MORH-u. Mislio sam da Hebrang izmišlja, no pokazalo se da mu je Miljavac to zaista rekao.
Kad je ministar Hebrang zatražio moju ostavku ja sam ju napisao i protokolirao. Ubrzo me nazvao predsjednik Tuđman i pitao tko me imenovao. “Vi, gospodine predsjedniče.” “Kome se ostavka podnosi?” “Vama, ali ide po protokolu, preko urudžbenog MORH-a.”
Predsjednik Tuđman mi je rekao da odem na odmor, a da on neće dopusti da Hebrang smijeni pet ratnih generala koje je on imenovao. U listopadu je Hebrang otišao iz MORH-a
U čemu je Hebrang vidio problem, osim što je vjerovao je da ga prisluškujete?
To bi trebalo pitati njega, ja ne vidim u čemu je problem. Vjerovao sam da će on s ljudima u MORH-u funkcionirati dobro. No, on je imao mantre koje meni nisu jasne.
Na jednim sastanku u Jurjevskoj, kad sam već bio na Pantovčaku kao savjetnik Tuđmana za nacionalnu sigurnost, Hebrang je došao s pričom da su generali jako zaslužni, ali sad je došlo novo vrijeme, oni nisu dorasli novom vremenu. Tad sam burno reagirao i rekao da neko tko je zapovijedao s tisuću, pet ili 15 tisuća vojnika nije nedorastao poslu.
U to vrijeme aktivne su i strane ambasade koje podržavaju neformalne skupine iz HDZ-a koje rade na rušenju Tuđmana, a koje žele preuzeti vlast. Profitirala je samo opozicija koja 2000. preuzima vlast, a u sigurnosno- obavještajnoj zajednici je uveden ustavni duumvirat (dvovlašće).
Bilo je to loše vrijeme za obavještajni sustav RH, kadrovski su devastirani, smanjen je broj djelatnika, stvoreno je nepovjerenje važnih partnera, a istaknuti čelnici su presuđeni zboga kriminal. Sve ono što se u ratno vrijeme u SIS-a nije događalo.
Sredinom 90-ih smo imali Aferu SIS, Predstavku i slučaj Josipa Perkovića?
To je bilo u vrijeme Josipa Perkovića, o tome mogu imati stav, ali nije moje o tome govoriti. Perković je radio rekonstrukcija agenata KOS-a i o tome izvijestio državni vrh. Nastala je tzv. Plava knjiga koja je izazvala veliku pažnju.
U toj rekonstrukciji spominje se Mato Arlović kao agent KOS-a pod kodnim imenom Vrbik?
Rekonstrukciji agenata KOS-a trebala je utvrditi tko su oni bili i kako se ponašaju danas u vrijeme Domovinskog rata. Jesu li prešli na našu stranu, jesu li otišli neprijatelju ili mirno žive i konstruktivno sudjeluju u obrani zemlje. Mato Arlović je zabilježen kao čovjek koji je bio suradnik KOS-a. Bilo i drugih i zaprepastili biste ste kad vidjeli tko su neki od tih ljudi.
Konačno, Imra Agotić je bio službeno u KOS-u, šef u Komandi zrakoplovstva, a radio je za Hrvatsku. To je bilo ključno i jedino važno.
U kontekstu odnosa SIS-a prema civilima spominje se da je Đurđa Adlešić radila za SIS, da je izvještavala o stanju u HSLS-u?
Nikad nisam vidio papir da je Đurđa Adlešić bila suradnica SIS-a. Ni papir ni bilo kakvo izvješće koje bi nju dovodilo u takav kontekst.
Jedna od operacija koja se povezuje sa SIS-om je operacija Kameleon, koja je bila usmjerena protiv OESS-a, Soroševog Otvorenog društva, Grupe 99?
To je bila legalna operacija, ali tu je problem interpretacije za koju su neki mediji uzeli pravo tumačiti na svoj način, uglavnom netočno. Ako smo mi analizirali nekog pojedinca, koji je pokazivao interes prema Hrvatskoj vojsci, naše akcije su posve legalne.
Npr. nedvojbeno je utvrđeno da su neki ljudi iz HHO-a radili istrage o časnicima HV-u, a što je zadatak protuobavještajne službe nego spriječiti takve mogućnosti.
Prikupljanje informacija o vojsci je kazneno djelo, a bilo je takvih ataka prema vojsci. Kap koja je prelila čašu bila je kad smo došli u posjed izvješća Ivana Zvonimira Čička koji se sa Sorošem našao u Budimpešti i napisao izvješće u kojem navodi da je sugestija Soroša da se “infiltriramo u institucije sustava i da ga rušimo iznutra”. Ne znam kojoj to službi to ne bi bio okidač za djelovanje.
Operacija Kameleon je bio u skladu sa zakonom, a budući da SZUP nije pokazivao interes za tu akciju, SIS je izveo tajni pretres, izuzeo dokumente s kompjutorskog sustava HHO (onu su to kasnije zvali provala), mirno zaključali urede i oni nikada ne bi doznali za operaciju da podaci nisu procurili s adresa na koje su izvješća dostavljena.
Ti podaci se ne smiju zloupotrebljavati u politici ili medijima, nego samo po pitanju nacionalne sigurnosti i o tim podacima može biti upoznat samo najviši državni vrh.
No, tada je počelo curiti iz “najviših vrhova”, neki iz opisanih krugova to su počeli davati stranim ambasadama i medijima i tako je došlo do te tzv. afere Kameleon.
Onda je osnovan vojni sud, admiral Kajić je bio predsjednik suda, a kad su vidjeli da ne mogu dokazati kazneno djelo časnicima koji su sudjelovali u toj akaciji, pustili su da slučaj ode u zastaru. Tu zastaru su ovi “objektivni” mediji tumačili kao zataškavanje.
Prva afera koja otvoren uz Vaše ime je operacija Haag?
Ta operacija je bio prvi pokušaj destabilizacije. Tada se Amerika pomalo uzmicala i prepuštala Europi dalje poslove. Amerika je odigrala ključnu ulogu u završetku rata, ali nema svoje zamisli prema Srbima, Hrvatima, Bošnjacima… Amerika hoće upravljati Europom, a tada je u Europi dominantna bila Britanija sa svojim službama i oni su otvorili poglavlje Oluje kao zločinačkog pothvata koji je s predomišljanje išao napraviti zločin protjerivanja Srba.
Podigli su optužnicu u kojoj su bili optuženi Ante Gotovina, Mladen Markač, Ivan Čermak, Ivan Jarnjak, Markica Rebić, Jure Radić, Miljenko Crnjac, Mate Laušić, Mirko Norac i Rahim Ademi. Sva naša imena su u istoj optužnici. Na koncu znamo kako je završila.
Britanci su u ovom ratu željeli da se rat okonča ulaskom Srba u Bihać, da se proglasi kraj rat i pregovara s pozicije male velike Srbije čime se zapravo opet pokušavalo govoriti o Jugoslaviji.
Idemo na konkretan slučaj. Prozvani ste da ste štitili Ivicu Rajića, optuženog za ratni zločin. Kasnije je isporučen Haagu i osuđen na 12 godina zatvora?
Ivica Rajić nije bio štićena osoba od strane SIS-a. Niti se obraćao Službi niti smo mi imali kontakte s njim. Kasnije se pokazalo da mu je MUP dao dokumente na lažno ime. Zanimljivo da MUP nikad nije bio prozivan, a SIS je. Je li o tom slučaju važno što je ministar obrane bio Šušak, a policije Jarnjak, a kasnije Penić i Lučin, to je za ozbiljan razgovor.
Tjednik Globus je objavio sliku Rajića navodeći da je slikan ispred hotela Duilovo u Splitu, da ga štiti SIS, što nije bilo točno. Tu informaciju Butkoviću je dao Mate Granić, to smo pouzdano utvrdili.
Tada je tužen tjednik Globus i tužen je Davor Butković. I Butković i Globus su u prvom stupnju izgubili na sudu, no kad je za ministra obrane došao Jozo Radoš, on je, unatoč prvostupanjskoj presudi u korist MORH-a, povukao tužbu.
Kad je Rajić konačno završio u Haagu Jutarnji list se veselio kako će konačno dolijati Markica Rebić, ali nemam na čemu dolijati jer Ivica Rajić nije imao nikakvih kontakata sa Službom koju sam ja vodio.
Odvjetnik Željko Olujić, koji je zastupao MORH, potvrdio nam je da je Jozo Radoš odustao od tužbe, no u medijima se informacija da je “SIS štitio Rajića” smatra dokazanom činjenicama. Za tužbu protiv Globusa i njen ishod malo se zna?
To nije slučajno. Pisalo se o tome, ali vrlo malo. Danas ima onih koji se zaklinju u slobodu medija, u istraživačko novinarstvo, nema tu nikakvog istraživanja, posrijedi je novinarstvo kojem netko, neki duboki glas, šapne nešto.
Vlast u doba Tuđmana nije se pokazala efikasnom što se tiče medija, nije bilo ni jednog medija, osim kod pojedinačnih novinara, koje je HDZ nadzirao.
Objavljeno je da SIS prisluškivao obranu generala Blaškića?
Pa mi smo bili obrana generala Blaškića i nemamo koga prisluškivati. Odvjetnik Nobilo je sjedio u prostorijama SIS-a i djelatnici SIS-a su mu pribavljali zapovijedi, dokaze, crtali karte, vodili ga na teren.
Mi smo imali Zakon o suradnji s Haagom i problem je u tome što neki misle da je suradnja s Haagom samo denunciranje, uhićenje i slanje ljudi u Haag. Ne, netko je trebao biti i obrana. Možda su neke optužnice bile iskonstruirane, što se najbolje vidi u optužnici za Oluju. Planirali su iskonturirati zločinački pothvat koji je na koncu sveo na neselektivno granatiranje, a znamo da im je i to palo.
Ivan Šarac, pomoćnik vojnog atašea SAD, Ante Gugić, načelnik u SIS-u, general John M. Shalikashvili, zapovjednik savezničkih snaga u Europi, i Markica Rebić
Sa svoje strane sam odradio sve obavještajne pripreme kao podlogu za Oluju i to je bilo prezentirao generala Clapperu, a on je to prezentirao Clintonu. Za taj posao sam od generala Clappera predložen za vojno odličje koje mi je potpisao Clinton. Nakon te službe general Clapper je unaprijeđen u direktora Nacionalne obavještajne službe( DNI).
On je unaprijeđen, ja sam bio nagrađen od Amerikanaca, a ovdje sam proglašavan ratnim zločincem.
Nadimak je bio ‘Veliki kombinator’?
Ne znam tko je izmislio tu sintagmu, znam da me novinar Denis Romac u Novom listu nazvao “zloglasni general”. Kad se nije ni znalo za mene već sam bio zloglasan.
Osim prozivki za prikrivanje optuženika za ratne zločine prozvani ste i za “prikrivanje Tuđmanove politike u BiH”?
Nema se to što prikrivati u BiH jer Tuđmanova politika je bila javna i svi međunarodni faktori su surađivali u cilju postizanja mira u BiH što je potvrđeno u Daytonu
Kad je Blaškić došao pregovarati o predaji, tražio je stan i novac da bi otišao u Haag i tražio da njegov čovjek sudjeluje u obrani, što je prihvaćeno. Nije se radilo o nikakvom prikrivanju.
Blaškićeva obrana je bila da on nije ni znao za Ahmiće. Meni ni dan danas nije poznato tko gdje stoji, tko zapovijeda kad su u pitanju Ahmići. Došli smo u posjed dokumenta u kojem se govori o ulozi britanskog bataljuna a u kojem su bila precrtana imena britanskih časnika.
Nama se to nije dopuštalo, a enormni su bili zahtjevi tužiteljstva prema MORH-u. Nobilo je primao 45. 000 maraka plus troškovi, a sve smo mu pripremili.
Objavljeno je da ste u vrijeme potraga za Antom Gotovinom bili praćeni i prisluškivani?
U vrijeme potrage za generalom Gotovinom jedan dio ljudi iz SIS-a stavljen je pod mjera nadzora pod izgovorom da skrivamo generala Antu Gotovinu i da se bavimo nedopuštenim stvarima.
To je radio Tomislav Karamarko, a obavljeni su dokumenti kad časnik britanske obavještajne službe daje nalog Karamarku i on taj nalog prihvaća.
Premijer je tada bio Ivo Sanader, a vidio sam Karamarkov izvještaj koji kaže da nakon četiri godine nije utvrđen nikakav doticaj između nas i Gotovine, ali se i dalje nalaže praćenje. Prisluškivalo se oko 80 osoba među kojima i moji prijatelji koji s tim nemaju nikakve veze, ali iskoristila s prilika pa se i njih prisluškivalo. Mislim da je to bilo napravljeno da bi izvršila kontrola mojih aktivnosti, a znali su da nemam veze sa skrivanjem Gotovine.
Karamarko je s jedne strane bio vjerni sluga Britanaca koji su uvodili opsadno stanje u Hrvatskoj kad bi dolazila Carla del Ponte, koji su prisilili Sanadera i Mesića da na televiziji kažu da je svaki državni službenik dužan dojaviti nadležnim vlastima ako ima bilo kakva saznanja o Gotovini.
Moja arhiva u SIS-u, koju nitko nikad nije tražio, Haagu je u vrijeme Sanadera predana kao poklon. Kad su mene tužili za nepoštivanje suda, tužitelj mi je morao dati CD na kojem su bili sve dokumenti iz arhiva u MORH-u, koji su nastali u vrijeme kad sam bio pomoćnik ministra. Ne znam je li haaško tužiteljstvo tražilo te dokumente, ali oni su ih uredno isporučili.
U to doba bilo je i ozbiljnih prijetnji?
Jedan djelatnik SIS-a mi je ispričao da je bio na brifingu kod šef VSOA-e, generala Gordana Čačića, kad je Ognjen Preost predložio da se otme moj sin i da se preko toga mene ucijeni da otkrijem gdje je Gotovina. To je ovaj izjavio u nazočnosti jednog odvjetnika, pitao sam ga želi li biti svjedok ako dođe do potrebe, obojica su odgovorili da će biti svjedoci i potvrditi da je izjava vjerodostojna.
Na Preostov prijedlog burno je reagirao general Čačić koji nije dopustio da se tajna služba ponaša kao mafijaška organizacija. Kao pravi ratnik, pošten i odgovoran, na taj Preostov prijedlog, udario je šakom o stol tako da je od bijesa slomio prst.
Tko je Preost, koji je u SIS ušao 2000. godine i preko noći postao zamjenik, pokazalo se kasnije kad je u kaznenom postupku pravomoćno osuđen za ozbiljan kriminal
Za kraj, kako gledate na aktualnu situaciju u VSOA-i. Napeto je oko izbora novog ravnatelja?
Tu se trebamo vratiti na vrijeme kad je Mesić izabran za predsjednika države. U kampanji je najavljivao parlamentarni sustav, ali je onda shvatio da gubi ovlasti kao novoizabrani predsjednik država pa je napravljen svojevrsni duumvirat, (dvovlašće).
Podijelio je odgovornost za upravljanje i imenovanje kadrova u članicama obavještajne zajednice na predsjednika države i predsjednika Vlade
To od početka nije funkcioniralo bez obzira jesu li predsjednik Vlade i države iz iste ili različitih stranaka, a ne funkcionira ni danas. To je nešto što se mora mijenjati.
U parlamentarnom sustavu vanjskim poslovima i sigurnosnim sustavima upravlja premijer i resorni ministri, a u polupredsjedničkom sustavu to radi predsjednik države. Mogli smo se opredijeliti za jedno ili drugo. Ne znam da u nekoj ozbiljnoj državi postoji rješenje podijeljene odgovornosti kao što je to u Hrvatskoj.
Sada imamo situaciju da je ministar obrane, odnosno predsjednik Vlade, predložio časnika Miju Validžića za ravnatelja VSOA-e. Tog gospodina poznajem dok sam još bio u vojsci, a vidim da je u međuvremenu napredovao, stekao iskustvo, čak i u Afganistanu i čini mi se da ima izvrsnu biografiju.
Umjesto da predsjednik države i vrhovni zapovjednik, Zoran Milanović, prihvati taj prijedlog ili da primjedbu na njegovu kandidaturu, on i dalje personalizira odnose između sebe i ministra obrane, odnosno premijera, i stavlja tu personalnu relaciju u prvi plan. To nije na razini odgovornosti predsjednika države i vrhovnog zapovjednika u odnosu na sigurnosno stanje u državi.
Taj duumvirat, odnosno vladavina dvojice, pokazao se lošim. Ako jedan upravlja on je i odgovoran, nema tu ping ponga niti ga smije biti.
Isto je i u slučaju vanjske politike gdje premijer i predsjednik države vode različite politike što je neproduktivno i štetno
Kad poskočimo tih 25 godina, Hrvatska je danas NATO-u, članica je EU, u Schengenu, uveden je euro… Može li i danas govoriti o tom kontekstu?
Da. Može se govoriti o tome, s tim da su danas te metode sofisticiranije. Iako je to kratko vrijeme puno toga se promijenilo.
Tuđman im je bio problem, iako je pomogao da se završi rat, ali nije odgovarao svima i trebalo je dovesti neku mekanu vlast koju je lakše kontrolirati.
To je proces i danas vidimo na slučaju Plenkovića koji je učvrstio međunarodni položaj Hrvatske u Europi, uveo u Schengen i eurozonu, na međunarodnom planu postigao vrhunske rezultate, makroekonomski stabilizirao Hrvatsku….
ali neki željni vlasti, na nagovor s različitih strana, žele ga oslabiti pa srušiti.
Rusija je u ratno doba bila vrlo konstruktivna u Kontaktnoj skupini što se tiče Hrvatske, no Putinova Rusija želi odteretiti svoj front i otvoriti žarište u BiH i na Kosovu, a ti dovodi do destabilizacije Hrvatske.
Ovo ne govorim kao neki stručnjak već kao čovjek koji na temelju velikog iskustva prati što se događa i logično zaključuje.
Zašto dosad niste istupali na ovu temu?
Zašto nisam govorio nakon svih tih afera u kojima sam lažno optuživan? Vidio sam da se radi o razbijanju jedinstava koje je Tuđman postigao, pri čemu su postojali i strani nalogodavci i domaći argeti koji su izvršavali zadaće.
Ako bih ja na to reagirao, a imao sam sve dokaze u svojim rukama, samo bih dalje produbljivao i podgrijavao uzavrele političke prilike.
Kasnije su došli ljudi koji su rekli da se trebaju riješiti ratnih naslijeđa, da je to uvjet da bi ušlo u Europu i NATO. Išao sam napraviti svoju malu žrtvu i nisam se htio miješati.
Istina, nastupao sam do presude Gotovini, iako nisam bio dio njegove obrane. Iako smo imali kvalificirani tim koji je mogao pridonijeti obrani, pod utjecajem politike oni su izabrali drugu ekipu, a nas proglasili nepoželjnim u timu.
Kad danas vidim one koji su protuzakonito dilali tajne informacije koje su bile u posjedu SIS-a, kad vidim da me lažno optužuju, po nekoj simetriji imam i ja pravo na javni istup, imam pravo i obavezu govoriti istinu pa nek’ me tuže ako se usude.
M. Marković/Foto: arhiv
