Brat i sestra, Vita i Hrvoje Glasnović, autori dva snažna romana o Janjevcima

travanj 10, 2018 maxportal
Share Button

Vita i Hrvoje Glasnović odrasli u zagrebačkom naselju Gajnice. Obitelj po očevoj liniji korijene vuče iz Janjeva na Kosovu gdje su njihovi preci doseli s područja Dubrovnika.



Vita Glasnović autor je romana “Tadijin ponos“, a Hrvoje potpisuje roman “Gromovi Janjeva“.

“Tadija iz naslova knjige ‘Tadijin ponon‘ je moj djed po očevoj liniji, a riječ ponos je oznaka njegova karaktera, prisutan kod svih Dubrovčana, a kasnije kod Janjevaca još izraženiji.

Knjiga je prvo dobila naslov, a onda sam ju pustila da živi  da ide svojim putem. Definiram ju kao psihološki i duhovni roman s povijesnim elementima. Psihološko građenje likova me najviše zabavljalo tijekom pisanja. Naravno, ima i ljubavnih priča koje romanu daju napetost i dramatiku i čine zanimljivijim.

Motiv pisanju, među drugim motivima, je razbijanje stereotipa o Janjevcima. Kada netko pita tko su Janjevci, da bi izbjegla duge odgovore, odgovarala sam da su to Hrvati iz Dubrovnika koji su otišli u Janjevo u rudnike.

Radnja romana počinje u Dubrovniku u 13. stoljeću, u vrijeme gradnje dubrovačkih zidina. U to vrijeme trgovci i rudari još nisu bili napustili grad i krenuli na Kosovo, što je pretežiti sadržaj drugog dijela romana.

Većina ljudi bi se začudila na spomen Dubrovnika, kao Janjevci nemaju veze s Dubrovnikom. Ovaj roman je i  ispravljanje te uvriježene netočnosti o njihovom dubrovačkom porijeklu, životu na Kosovu i dolasku u Zagreb.


Pet godina stariji Hrvoje autor je romana “Gromovi Janjeva.

“Prva zamisao je bila da romane tiskamo u istoj knjizi jer govore o Janjevcima prije odlaska na Kosovo. No,  ipak smo ih odlučili pisati kao dvije knjige. “Gromovi Janjeva” je povijesni roman i počiva na faktografiji.

Povijesni likovi su nadbiskupi i vladari, a ostali likovi su plod moje imaginacije. Svaki zaplet je vezan uz određene događaje i ratna zbivanja u tom dijelu Europe, od rušenja crkve do traženja fermana od sultana za njenu gradnju. Sve je napisano u romanu i vezano na faktografiju pa je roman povijesnog karaktera.”

Roman počinje u Zagrebu  70-ih  godina u vrijeme masovnijeg doseljavanje Janjevaca u hrvatsku metropolu. Tu počinju brojna pitanja  o prihvaćanju i neprihvaćanju Janjevaca, pitanjima tko smo i što smo, razgovora djece s roditeljima koji  savjetuje potomstvo: “Uči, saznaj tko smo i prenesi svom narodu da znaju kako su gromovi  hrvatskog Janjeva godinama grmjeli za Hrvatsku .

Otac sina upućuje na literaturu koja ga vraća u 14. stoljeće kad povijesni dio romana.

“U romanu “Gromovi Janjeva” opisane su  Dubrovačke kolonije na Kosovu. Radi radi se o desetak većih mjesta na Kosovu –  Trepča, Priština, Prizren, Letnica, Janjevo (…)   Ti ljudi su  dugo trpili teror od Turaka, a kad je Turska propala nastavio se teror lokalnih moćnika pa se većina Hrvata sabrala u Janjevo da budu zaštićeniji i da se mogu obraniti.

Janjevo je među brežuljcima, nije na prometnici, do njega vodi samo jedna cesta, nema karavana ni prometa. Ujedinjeni i brojniji bili manje ugroženi

U Janjevu su imali suca, ali je bilo vrlo malo sporova. Biskup je u Rim pisao da su Janjevci miroljubivi ljudi, lijepo se vladaju na misi, drže do blagdana, ne psuju, nema lakih odnosa sa ženama, pijanki, karnevala. Zato za Janjevo koristim opis Tvrđava Božja.”

Janjevci su svoju samobitnost sačuvali i zbog toga što se nisu miješali s pripadnicima drugih naroda i religija.

“Ima jedna interesenata priča koja, se nalazi u knjizi, a obrađuje  slučaju kad je jedan Janjevac na Kosovu oženio pravoslavku. Ona je bila dobra žena, ali je poginula u bujici  koja ju je odnijela niz blatnjave ulice u potok. Završila je nekoliko kilometara dalje ispred pravoslavne crkve. Onda su pravoslavne žene govorile ‘tako vas čuva vaš sveti Nikola’,  a s druge strane je odgovoreno ‘ona je vaša pa vam je vraćena’. “

Na upit postoje li u Zagrebu predrasude o Janjevcima, odnosno kako  u kratkim crtama definirati Janjevce odgovaraju:

“Janjevci su vrlo vrijedni ljudi, veliki bogoljubi i veliki domoljubi. I upravo tim redom. Danas kad se danas kaže Janjevci u većini se misli se na Hrvate katolike s Kosova koji se u Zagrebe bave obrtima, u većini plemenitim metalima.

Manjina je Janjevaca koji se bave zlatarskim obrtom, ali oni se vide, vide se natpisi na radnjama. Značajan dio se bavi trgovinom, ali većina ipak u poslovima kao i ostali Hrvati u Zagrebu.

Da je predrasuda bilo, da je bilo neprihvaćanja, koje je posljedica neznanja i nerazumijevanja, mogu posvjedočiti iz  vlastitog intimnog iskustva. Moja bivša djevojka, a sadašnja supruga, kad je čula da sam Janjevac, zabrinuto je pitala svog oca: ‘Imam momka, volim ga, ali on je Janjevac?’ Sva sreća da je njen otac bio upućen: ‘Oni su ti pravi Hrvati i katolici’,  umirio je otac kćer.

Kakva je budućnost Janjeva i Janjevaca?

Hrvati ne trebaju težiti da ostanu u Janjevu pod svaku cijenu. Janjevci sami trebaju shvatiti tko su, to javno emancipirati, živjeti svoje ideale koje su naslijedili i širiti ih među narodom.

Budućnost samog naselja je da se određene pozicija zaštiti kao kulturna baština Hrvata na Kosovu,  ali o nekom povratku nema smisla, nema želje, a nema ni potrebe.

Budućnost Janjeva je poruka da živimo svoje ideale.

Nakladnik obje knjige Naklada Bošković iz Splita, a promocija će se održati u srijedu 18. travnja u 19 sati u kripti Hercegovačke franjevačke provincije (Avenija Gojka Šuška 2) u zagrebačkoj Dubravi .

M.M. /foto:Maxportal

 

 

 

Komentari
Share Button