“Moja majka je sjedila uz prozor i tiho jecala“, napisao je uvodno pa otkrio kako je to izvadak iz njegove nove knjige “Bitka za Vukovar, ratnici u trapericama i tenisicama“.
Vukovarski ratnik Damir Plavšić, zatočenik srpskih koncentracijskih logora, prisjetio kako su im četnici u Nišu “čestitali” priznanje Hrvatske 15. siječnja 1992. godine:
Srpski koncentracijski logor Niš, 15. siječnja 1992.., “moja je majka sjedila uz prozor i tiho jecala…” mi ratni vojni zarobljenici u srpskim koncentracijskim logorima ovako smo doživjeli međunarodno priznanje Hrvatske: Izvadak iz nove knjige “Bitka za Vukovar, ratnici u trapericama i tenisicama“.
“15. siječnja 1992. godine, kao i svaku noć, u 21,30 sati stojimo kraj svojih kreveta u stavu “pozor“ i psihički se pripremamo za redovnu prozivku prije spavanja koja vrlo često završava premlaćivanjima, a sve ovisno o raspoloženju srpskih vojnih policajaca koji nas čuvaju. U sobi vlada potpuna tišina, svatko je u svojim mislima i molitvama, napolju fijuče zimska košava noseći velike pahulje snijega, radijatori su prestali grijati, a hladnoća na prozorskim staklima oslikava ledene zvijezde.
Već je protekao sat vremena, svjetla su i dalje upaljena, a stražari ne dolaze, posjedali smo na krevete, ali smo napeti i oprezni te s naćuljenim ušima pratimo zvukove kako bismo bili spremni na prvi zvuk dodira sobnih vrata skočiti u stav pozor. Nakon drugog sata čekanja prozivke, do naših ušiju počinju stizati stravični zvukovi urlikanja, psovanja, udaranja po metalnim ormarima smještenim uzduž hodnika i orkanskog vjetra koji se provlačeći između zatvorskih zgrada stvara zastrašujuće zvukove fijukanja i tutnjave.
Kako prolazi još jedan sat, stravični zvukovi približili su se našoj prostoriji, svi stojimo kao kipovi pored svojih kreveta i pokušavamo se pripremiti na ono što slijedi, jedan starac plače, ljudi se mole, jedan tiho pjeva pjesmu “Krist jednom stade na Žalu“, čovjek pored mene drhti… Nakon pola sata u jednom trenu nestaju svi zvukovi osim orkanske košave koja svoje ledene jezike plazi i po našoj sobi prolazeći ispod starog drvenog prozorskog okvira opasanog željeznim rešetkama.
Odjednom se uz zaglušujući tresak otvaraju vrata naše spavaonice, a grupa vojnih policajaca utrčava u sobu. Napetost doseže vrhunac, policajci su zadihani, crveni u licu, znojni i smrdljivi, imaju izbezumljene luđačke poglede a zadah alkohola sa svakim njihovim izdisajem izlazi iz usta i širi se našom prostorijom. Bjesomučno nas udaraju gumenim palicama i štapovima uz glasno vikanje:
“UZBUNAAAA, UZBUNAAAAA, SVINJE USTAŠKE, MARŠ NAPOLJE …!“
Zavladala je panika. Svi istovremeno trčimo prema uskim vratima i odmah svojim tijelima zaglavljujemo prolaz, a drugi nas guraju i skaču na veliku loptu ljudskih tijela dok stražari u sobi bjesomučnim udarcima palicama pokušavaju rasturiti zaglavljeno klupko. Jedan od zaglavljenih uspio je pomjeriti rame i izvući ruku iz mase tijela i uči u hodnik, a onda se prva skupina ljudi poput karata stropoštala na pod. Pod pritiskom ostalih ljudi brzo su se podigli s poda i počeli trčati prema sredini hodnika gdje nas dočekuju udarci dvadesetak vojnih policajaca poslaganih u kordon od deset s jedne i deset s druge strane.
Protrčali smo kordon pod kišom udaraca i automatski se poslagali uz lijevu stranu zida nasuprot desnoj uz koju su poslagani dvometarski metalni ormari. Čelo smo prislonili na zid, raširili noge a jedna ruka drži drugu iza leđa štiteći slabinski dio tijela i bubrege.
Kada je posljednji zarobljenik protrčao kroz kordon policajci su se rastrčali hodnikom i kao da su pod utjecajem nekih ubrzavajućih droga bjesomučno nas tuku gumenim i drvenim palicama, skaču po nama, glave nam udaraju o zid…
Akustičnim hodnikom odzvanja urlikanje policajaca: “ USTAŠE, USTAŠE, USTAŠEEEE…“, zvukovi bacanja naših tijela po metalnim ormarima, naši bolni jauci, zvukovi udaranja šakom po ćelavim glavama i šamaranja, zvukovi krckanja i pucanja kostiju…
Niz zid se slijeva krv s naših razbijenih čela, arkada, nosova i usni, bacaju nas po podu, šutaju nogama, povlače za ruke a onda nas bacaju po metalnim ormarima, udaraju po glavama, koljenima…
Nekoliko ljudi već leži zgrčeno na podu, a mi ostali još uvijek stojimo na svojim nogama i šutke trpimo njihove bjesomučne udarce dok nam iz usta samo izlaze pištavi zvukovi zraka izbijenog iz pluća nakon svakog udarca po leđima i prsnom košu
U hodniku su otvoreni prozori pa olujni vjetar unosi zimu i svježi zrak ali ne uspijeva otpuhati teški miris smrdljivog znoja prestrašenih isprebijanih ljudi i zajapurenih vojnih policajaca a niti miris naše vrele krvi koja se na ovoj hladnoći puši i brzo zgrušava.
Posebno divljački tuku nas nekoliko koji na nogama imamo žuto – narančaste čizme koje smo mi, pripadnici “Zbora narodne garde“, nosili tijekom bitke za Vukovar. Srpski vojni policajci naše čizme zovu “ZENGA“ čizme, a nas koji ih nosimo smatraju najokorjelijim Ustašama koji su “klali srpsku decu i od njihovih odsječenih prstića pravili lančiće koje su nosili oko vrata“.
Odjednom, vojni policajac, svojim kreštavim glasom zapovijeda: “SVINJE USTAŠKE MRŠ` U SPAVAONICU“, udarci prestaju, a mi odvajamo glave od zida, okrećemo se u desnu stranu i pognutih glava s rukama na leđima jedan za drugim utrčavamo u spavaonicu. Bijeli zidovi hodnika zamrljani su krvlju kao da se neki apstraktni likovni umjetnik zaigrao u svojoj umjetničkoj slobodi pa se na njemu oslikavaju kapljice krvi koje su špricale iz puknutih arkada, zamuljane velike krvave mrlje nastale od razbijene kože čela ili pak duge i tanke krvave linije nastale krvarenjem iz razbijenih nosova.
Na podu je nekoliko lokvica zgrušane krvi i razmuljani tragovi krvi nastali udaranjem ljudi na podu, njihovim povlačenjem i udaranjem o metalne ormare…
Nekoliko zadnjih ljudi u našoj jadnoj koloni koja poput zmije vrludajući ulazi u spavaonicu dobivaju zapovijed da uzmu deke sa svojih kreveta i s njima unesu ljude koji nepokretno sklupčani leže po hodniku a vojni policajci ulaze u spavaonicu i nastavljaju s premlaćivanjem.
Još na hodniku je dočasnik (Vodnik) koji je tu noć dežuran počeo udarati jednog starijeg čovjeka a onda ga je utjerao u spavaonicu i tu ga je počeo šutirati svojim čizmama. Mi moramo stajati uz krevete pognutih glava, ruke su na leđima i ne smijemo se pomjerati.
Dočasnik (Vodnik) je sitan i kržljav, ima dvadesetak godina, glas mu je kričav i ženskast a stari Polchert kojega ovaj muči ima svega pedesetak kilograma a star je pedeset i osam godina. Dočasnik ga bjesomučno udara, šutira nogama i dere se: ŠTA JE BRE, STARA MRCINO, ŠTA DIŽEŠ GLAVU? ’EL ’OČEŠ DA MI UPAMTIŠ LEPU FACU?
Starac se na podu previja od bolova, tijelo mu je zgrčeno, a sa svakim udarcem samo zapišti glas zraka koji poslije udaraca izlazi iz njegovih pluća, dočasnik je neumoran, udara ga nogama po tijelu i kao luđak stalno ponavlja iste riječi i mehanički ponavlja udarce.
Udarcima nogom gurnuo je starca pod krevet a onda je u svojoj luđačkoj ekstazi jako zamahnuo nogom, promašio je starca i udario u čelični rub kreveta. Jauknuo je svojim kreštavim glasom poput malog djeteta, skače po sobi i drži se za udarenu nogu, samo što ne zaplače, jauče i glasno psuje:
JEBEM TI MATER! JEBEM TI MATER USTAŠKU …!
Sada je dočasnik još ljući, bol ga sputava da nastavi s mučenjem, a ostali vojni policajci stoje zadihani i oslanjaju se na metalne krevete te gledaju što se događa. Mi gutamo svoju krv i ljuljamo se na mjestu pokušavajući zadnjim atomima snage ostati na nogama dok ove zvijeri ne izađu iz spavaonice.
Dočasnik se i dalje pederasto dere: SVINJE USTAŠKE!, trese se od bijesa i boli, lice mu je zajapureno i crveno od višesatnog premlaćivanja i mržnje prema ovom nevinom starcu i nama Hrvatima, viče: MOG’O SAM ZBOG VAS SLOMIT’ NOGU!, naslonio se na jedan krevet i nježno miluje bolno mjesto.
Opet viče:
GAMAD USTAŠKA… SAD IMATE SVOJU USTAŠKU DRŽAVU.
NEKA VAM VAŠA USTAŠKA DRŽAVA VEČERAS POMOGNE…
NEKA VAS SPASI ONAJ PEDER GENSCHER I ONAJ KRETEN TUĐMAN…
Kada je završio, uhvatio se za nogu i šepajući poveo stražare iz spavaonice, još uvijek stojimo ali sada naslonjeni na krevete jer ne smijemo leći dok ne ugase svjetla a onda oko pola pet ujutro napokon gase svijetla, potpuno slomljeni padamo na svoje krevete.
Ljudi tek sada počinju jaukati, plakati, previjaju se od bolova, jedni drugima pomažemo krpama previti ozlijede koje još krvare, tješimo se i molimo. Pred zoru je sve utihnulo a samo još napolju fijuče podivljali orkanski vjetar koji se igra s gustim snježnim pahuljama a hladnoća je ledom zabijelila prozore.
Sutradan ujutro saznali smo da je 15. siječnja 1992. godine naša voljena Domovina Hrvatska postala međunarodno priznata država. U tome trenutku prestali su svi bolovi, uzavrela nam je krv i oplahnulo nas je neopisivo oduševljenje, skakali smo po sobi, grlili smo se i ljubili i plakali i pjevali i molili.
Od toga dana sva naša prolivena krv i sva naša mučenja, premlaćivanja, ponižavanja, iživljavanja… postali su opravdani jer je naša žrtva i žrtva naših poginulih suboraca stvorila slobodnu, neovisnu i međunarodno priznatu Državu Hrvatsku.
Katolička vjera i molitve našeg Hrvatskog naroda zajedno sa žrtvom nas hrvatskih branitelja, naša Ljubav i Domoljublje pobijedili su srpsku mržnju i zlo.
Mi smo katolici i vjernici, a Isus Krist nas uči da opraštamo, ja sam oprostio a molim i svoj hrvatski narod da svoja srca očisti oprostom ali nikada neću dozvoliti da se zaboravi kalvarija našeg hrvatskog naroda i ovi dani ponosa i slave kada su branitelji zajedno sa svojim hrvatskim narodom stvorili Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku.”
