U izbor Glavnog državnog odvjetnika, gdje kako favorit slovi sudac Ivan Turudić, javno se umiješao i Krunislav Olujić. Gostujući na N1 televiziji je kazao je da “Milanović ima mogućnost suspendirati izbor glavnog državnog odvjetnika“.
Njegove izjave motivirale su Božu Vukušića, istraživača Udbinih zločina, da podsjeti tko je Krunislav Olujić. Vukušić je u objavi na Facebooku iznio je šokante podatke o Olujiću i potkrijepio ih dokumentacijom. Vukušićevu objavu prenosimo bez intervencija i u cijelosti:
Očekivano, u izbor Glavnog državnog odvjetnika kao po zadatku umiješao se i Krunislav Olujić, isti onaj koji je slično radio i u vrijeme izbora predsjednika Vrhovnog suda. (vidi: „Krunislav Olujić: Milanović ima mogućnost suspendirati izbor glavnog državnog odvjetnika“ )
Krunislav Olujić, jedan od najbizarnijih likova hrvatske tranzicije, pored raznih negativnih osobina, bio je i suradnik Udbe pod pseudonimom „Politeo“.
Kao takvog, s predsjednikom države Zoranom Milanovićem povezuje ga stav da se nekadašnje šefove Udbe Zdravka Mustača i Josipa Perkovića nije smjelo izručiti njemačkom pravosuđu. To je razlog što svojedobnu objavu posvećenu tom bizarnom liku ponavljam:
Proteklih desetljeća čuli smo dosta besramnih izjava bliskih suradnika Franje Tuđmana na njegov račun, ali je nedavno sve njih nadmašio
Krunislav Olujić kad je ustvrdio da mu je Tuđman jednom zgodom rekao: „Da nije bilo [Josipa] Perkovića ne bi bilo mene, da nije bilo mene ne bi bilo Hrvatske demokratske zajednice, a da nije bilo HDZ-a ne bi bilo Hrvatske“. (vidi: „Krunislav Olujić: ‘Ne potvrdi li Milanovićeva kandidata Plenković će potvrditi da je ajatolah sudske vlasti…“, „Nacional“, Zagreb, 28. rujna 2021.)
Do sada je bilo raznih teorija o tome tko je „stvorio“ Franju Tuđmana – od Udbe i Kosa, Steve Krajačića i Mike Špiljka, pa do KGB-a, BND-a i CIA-e. Ali da je Tuđman sam posvjedočio kako ga je „stvorio“ trećerazredni udbaš Josip Perković – to je moglo pasti na pamet samo još perverznijem umu od uma Ante Nobila.
Krunislav Olujić, osječki kadar, inače i studentski cimer i intimni prijatelj tadašnjeg premijera Nikice Valentića, najprije je krajem 1993. postavljen za Glavnog državnog odvjetnika, pa je kratko potom premješten na mjesto ravnatelja Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS), da bi početkom 1995. bio imenovan predsjednikom Vrhovnog suda.
Naoko se radi o čovjeku velikog talenta i blistave karijere, a u stvari se Krunislav Olujić pokazao klasičnim primjerom bijede tranzicijskog razdoblja hrvatske države.
Povod „Nacionalovom“ intervju s Krunislavom Olujićem je izbor za predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Olujić, naravno, zauzima stranu predsjednika države Zorana Milanovića kojemu je glavna preferencija pojedinog kandidata protivan stav prema izručenju udbaških zločinaca stranim pravosuđima. Olujić: „Nikada ne bih donio odluku da čelne osobe hrvatskih obavještenih službi kao što su bili Perković i Mustač budu izručeni njemačkom pravosuđu.“
Krunislav Olujić bio je neko vrijeme pod prismotrom osječke Udbe kao potencijalni hrvatski nacionalist. Međutim, vrlo brzo je došlo do promjene što se tiče njegove političke orijentacije te je utvrđena njegova partijska pravovjernost: “Sve više se osjeća njegov rad u SK, gdje je izabran za zamjenika sekretara OO SK III. godine Pravnog fakulteta.
U prilogu vam dostavljamo prijedlog akcionog programa rada OO SK IV. godine Pravnog fakulteta u Osijeku koji je izradio Olujić Krunislav“.
(vidi: Centar SDS Osijek. Informacija br. 19, Osijek, 2. veljače 1982.)
Osječka Udba je tijekom obrade nad Krunislavom Olujićem umjesto nacionalizma kod njega registrirala neke sasvim druge „devijacije“ – sudjelovanje u organiziranoj preprodaji ispita, čak i uz seksualne protuusluge, na Pravnom fakultetu u Osijeku i sklonost švercu devizama u Mađarskoj. (vidi: Informacija br. 1/606, Osijek, 5. srpnja 1982. i Informacija br. 113, Osijek, 18. srpnja 1985., Centar SDS Osijek)
Epilog:
Krunislav Olujić, docent na Pravnom fakultetu u Osijeku, pokleknuo je 28. rujna 1987. i pristao na suradnju s Udbom: „S obzirom na gore navedeno da se Olujić Krunislav briše iz obrade, a budući da je izrazio spremnost da pomogne u sagledavanju stanja na Pravnom fakultetu i osječkom Sveučilištu istog ćemo registrirat kao operativnu vezu“. (vidi privitak: Informacija br. 501, Centar SDS Osijek, 28. rujna 1987.)
Ondašnji šef osječke Udbe Dragoljub Krnić je 23. listopada 1987. izvijestio republičku centralu u Zagrebu:
“Obavještavamo vas da smo dosadašnju POO Olujić Krunislava realizirali angažirajući ga kao operativnu vezu POLITEO. Dostavljamo vam Upitnicu za evidenciju op. veze. Materijal bivše POO zadržat ćemo kod nas“. (vidi privitak: Informacija br. 501, Centar SDS Osijek, 28. rujna 1987.)
Franjo Tuđman je tek 1996. shvatio da su mu „tehnomenadžeri“ podvalili za jednog od najvažnijih čuvara nacionalne sigurnosti i pravnog poretka osobu sklonu raznim perverzijama – od suradnje sa sitnim kriminalcima do pedofilske prostitucije:
“Ali sada molim, ja sam dobio ovakav dosje i pismeni i fonografski, ali da se razumije, nije kriminalistička služba naša njega pratila, nego je pratila kriminalce i preko njih došla do toga da ih je štitio, da su mu podvodili nekakve maloljetnice itd., od Osijeka do Umaga (…) Ali, razumije se, ja kao državni poglavar ne mogu dopustiti da mi takav bude predsjednik Vrhovnog suda”. (vidi privitak: Zapisnik 35. sjednice predsjedništva HDZ-a, Zagreb, 26. listopada 1996.)
Kad je Franjo Tuđman odlučio smijeniti Krunislava Olujića zadužio je ministra vanjskih poslova Matu Granića da Olujiću prenese tu odluku. Granić je to ekspresno učinio, kako svjedoči u svojoj knjizi „Vanjski poslovi – Iza kulisa politike“, pouzdajući se u izvješća hrvatskih tajnih službi i uvjeravanja ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka u točnost inkriminirajućih podataka o Olujiću, ali se kasnije pokajao kad su te iste službe i njega snimile kako traži mito („Pola mani, pola tebi, pola Bagi“). (vidi: Mate Granić, „Vanjski poslovi – Iza kulisa politike“, Zagreb, 2005.)
Tko je Krunislav Olujić
Krunislav Olujić rođen je u Derventi u BiH gdje je završio Osnovnu školu i gimnaziju. Pravni fakultet u Zagrebu upisao je 1970. i završio 1974. godine, nakon čega kao pripravnik dvije godine radi na Općinskom sudu u Derventi. Godine 1976. polaže pravosudni ispit i postaje sudac Općinskog suda, a dvije godine poslije asistent na Pravnom fakultetu u Osijeku, katedra obiteljskog prava.
Doktorirao je 1982. na temi razvoda brakova. I postao docent. Nakon demokratskih promjena 1990. učlanio se u HDS Marka Veselice. No, Koalicija narodnog sporazuma u kojoj je bio i HDS gubi na izborima.
U veljači 1991. imenovan je osječkim okružnim tužiteljem, odnosno županijskim državnim odvjetnikom što je radio do kolovoza 1992. Postaje član HDZ-a te je na izborima 1992. izabran je za saborskoga zastupnika i potpredsjednika Saborskoga odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav. Slijedeće godine. 1993., postao je glavni državni odvjetnik. Godine 1994. bio je član Državnog sudbenog vijeća.
Nakon toga, Tuđman ga postavlja na mjesto predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, funkciju koju je naslijedio od Hrvoja Šarinića. U svibnja 1995. naslijeđuje ga dr. MiroslavTuđman.
Bio je i član Komisije za ratne zločine u razdoblju 1993. do1995. Potom postaje član Predsjedničkog vijeća, savjetodavnog tijela predsjednika RH te predsjednik Državnoga povjerenstva za provedbu referenduma. U svibnju 1995. godine, tada 43-godišnji Olujić, imenovan predsjednikom Vrhovnog suda. Zahvaljujući funkciji, bio je predsjednik Izborne komisije na parlamentarnim izborima 1995.
Početkom 1997. razriješen je s mjesta predsjednika Vrhovnoga suda RH. Odluku Državnoga sudbenog vijeća potvrdio je i Županijski dom sabora. Vlada je još 1996. DSV-u podnijela zahtjev za stegovnim postupkom protiv Olujića. Argumentacija je bila da je tijekom 1996. imao seksualne odnose s maloljetnicima te da je položaj koristio za prikrivanje financijskih malverzacija osoba iz kriminalnoga miljea.
Nakon odlaska s Vrhovnog suda u mučnim okolnostima, Olujić je karijeru nastavio kao odvjetnik
No, Ustavni sud je poništio odluke DSV-a i Sabora pa je podnio ustavnu tužbu koja je ležala šest godina, do 2004. godine kada je vijeće Ustavnoga suda donijelo odluku u kojoj odbija tužbu.
Stoga je pravdu potražio u inozemstvu. Europski sud za ljudska prava najprije je utvrdio da su u postupku Olujićeva razrješenja s mjesta predsjednika Vrhovnoga suda povrijeđena njegova ljudska prava. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu 5. veljače 2009. presuđeno je u Olujićevu korist.
Naime, neki članovi Državnog sudbenog vijeća su tijekom postupka davali intervjue komentirajući kako je Olujić kriv zbog druženja s jednim kriminalcem protiv kojega se trenutačno vodio kazneni postupak zbog optužbe posjedovanje 1,5 kg heroina, i drugog koji je bio optužen za napad na policajca.
Ti su intervjui bili dio ozbiljnih proceduralnih propusta zbog kojih je Europski sud za ljudska prava 11 godina nakon okončanja postupka pred Državnim sudbenim vijećem, utvrdio da su povrijeđena Olujićeva prava na pravično suđenje i presudilo u njegovu korist.
Kad je Jadranka Kosor isključena iz HDZ-a, branio ju u stegovnom postupku pred Visokim sudom časti HDZ-a. Tada se saznalo da je i Olujić član HDZ-a. Jer, kad je postao predsjednik Vrhovnog suda, samo je zamrznuo članstvo. Nije obranio Jadranku Kosor pa se i on demonstrativno isčlanio iz HDZ-a u vrijeme Tomislava Karamarka.
Objave da je bio suradnik Udbe u medijskim istupima je demantirao uz tvrdnju da je riječ o podmetanju i da iza svega stoji Vladimir Šeks.
M. Marković/Foto: N1/Facebook
