Teško je bilo ne uočiti Klauškog u hrvatskom javnom prostoru, ali nikada nisam imao potrebu ili smislen razlog javno se baviti tim tipom i njegovim javnim opusom.
Međutim, dreka s jednoga dijela ljevice na Milanovića zbog imenovanja “suradnice Željke Markić” svojom savjetnicom te reakcije na karakternu Milanovićevu izjavu, povod je da se svaki razuman čovjek zamisli nad standardima po kojima funkcionira današnja Hrvatska.
Klauški piše:
“Neobično za osobu koja je Ružu Tomašić proglasio “društvenim zlom”, a onda Željku Markić, aktivisticu koja je ovom društvu nanijela mnogo više zla, gotovo pa amnestirao. I možda Željka Markić za Milanovića nije “državni neprijatelj”, ali se zato deklarirala kao neprijatelj svega onoga na čemu je Milanović gradio kampanju za predsjednika države, kao i svega onoga na čemu je skupljao glasove.
Ljudska prava postala su novo bojno polje moderne liberalne ljevice, kao i bojno polje za opstanak liberalne demokracije, otvorenog društva i zaštitu od radikalizma, ekstremizma, klerikalizma…
A Željka Markić je neprijatelj takvog društva”.
Ne znam kome je i čemu prijatelj Klauški, je li prijatelj ili neprijatelj neke skupine, zajednice ili nekoga čovjeka, ali neprijatelj minimuma društvenih načela koji se mogu nazvati i zajedničkim imenom – pristojnost, jest.
Prvo, odakle mu, gdje je iskopao, zasadio i uzgojio pravo da sudi o tome kakvo je društvo poželjno u Hrvatskoj?
Drugo, odakle mu pravo proglašavati Željku Markić bilo čijim neprijateljem, samo zato što mu se ne sviđaju njeni stavovi, vrijednosna i identitetska pripadnost ili način borbe za svoje vizije i ciljeve?
Treće, odakle čovjeku uopće pravo držati se pristojnim čovjekom da jednu ženu i njezinu kompetentnost, te pravo legitimno izabranog predsjednika Republike da sam izabere svoje suradnike, javno kriminalizira i poziva na lustraciju te žene samo zato jer je nešto radila ili surađivala sa Željkom Markić?
Da je Klauški u svom revolucionarno-talibanskom pristupu društvene selekcije poželjnih i nepoželjnih ljudi i grupa konzistentan, bio bi opasna društvena štetočina, ali bi ga se moglo razumjeti. Otprilike kao što ljudi ne opravdavaju, zgražaju se, kažnjavaju, ali respektiraju razbojnike, prvenstveno zato što nisu selektivni u izboru razbojničkih ciljeva.
Klauški i samoj biti prigovora predsjedniku Milanoviću, izražavajući sumnju u njegov liberalni politički profil zbog imenovanja savjetnice bliske Željki Markić, pokazuje da nema blage veze ni o svom deklarativnom identitetu.
Zagovarajući navodni liberalizam poziva na linč osobe koja ima drugačija vrijednosna i identitetska obilježja, braneći tzv. liberalne vrijednosti njihovim suprotnostima, isključivošću, militantizmom i pozivom na eliminaciju.
Kada se već fura na liberalna načela, neka ih nauči, jer ovako uz svu perverznost svoje javne pozicije, teško kompromitira upravo ono za što se zalaže.
To što Klauški i militantni mu antifa, a ne liberalni, srodnici zastupaju, samo je verzija “pravde”, koju su zagovornici sveopće jednakosti primijenili u svibnju 1945. godine, uz razliku što su Klauški i pajdaši u odnosu na Titove kompanjone hendikepirani jer ne smiju pucati. Sve ostalo je isto, a ni pucanje nije isključeno.
Klauški će gospođu Markić nazvati neprijateljem isključivo po njegovom eksplicitnom javnom izboru dobroga društva ili ljudske zajednice, samo zato što se krajnje civiliziranim metodama bori za društvo i ideje u koje vjeruje, a ne pada mu na pamet ni razmišljati o primjerice stranim plaćenicima koji žive u Hrvatskoj namećući tuđe i nikada nigdje dokazane vrijednosti, ne pada mu na pamet postaviti pitanje javnoga djelovanja ljudi koji su sravnili trećinu Hrvatske, spalili sela i gradove, silovali, tamničili, odvlačili u ropstvo i ubijali desetine tisuća ljudi, a to danas javno ili osporavaju ili relativiziraju pozivajući se praktično na pravo na to sve.
Klauški će pristojnim društvenim vrijednostima smatrati promicanje laži s teškim posljedicama po hrvatski narod, a poželjnim okruženjem promicatelje tih laži i opačina.
Njemu su poželjne društvene vrijednosti uglavnom sve one na suprotnoj strani vrijednosnog profila Željke Markić, a zloćudnost njegovih riječi počiva na polazištu da se ne smije ni pokušati razumijeti vrijednosti Željke Markić ili posumnjati u svoje, što nužno dovodi do stanja paralelnih svjetova, zidova među ljudima ili eliminacije neistomišljenika.
Čak da se Željka Markić ponaša tako, a ne ponaša barem u pretežitoj mjeri ni po najstrožim kriterijima provjere, Klauški i njegove navodno progresivne falange bi morale biti suprotnost tome, a nisu. Klauški ovim riječima svjedoči baš sve što se ima držati bolešću pristojnog društva.
Na tako rigidne stavove bi čak imao pravo kada bi barem pokušao razumjeti da ne živi sam ili sa skupinom svojih identitetsko-vrijednosnih klonova u Hrvatskoj, već da uz takvoga njega u ovoj zemlji žive ljudi, ne malo ljudi, koji pri izboru on ili gospođa Markić, bez ikakvih rezervi biraju gospođu. Bar bi ga se usprkos intelektualnoj insuficijentnosti moglo moralno djelomično opravdati.
Ovako, njegove riječi su i intelektualni i moralni debakl elementarne čovječnosti.
Čitajući taj otužni tekst i gledajući harangu i zgražanje jednoga dijela lijevih medijskih i aktivističkih militanata nakon izvrsne reakcije predsjednika Milanovića, čovjek se ne može oteti dojmu da je takvim ljudima iznimno opasno dopustiti bilo kakvu društvenu moć igdje, a posebice u hrvatskom narodu čija su sjećanja na strahote baš ovakve moći strašna i povijesno traumatična.
Ne treba se čuditi da s druge strane društvenog spektra isti takvi primitivci, Klauškog i “njegove” posve opravdano smatra neprijateljima. Inače, zna se što se oduvijek radilo neprijateljima čim se imalo dovoljno moći.
Klauški je svojim bjesomučnim i isključivim komentarima već dugo vremena prilično zapažen, pri čemu su etikete, presude, kategoričke kvalifikacije, gotovo uvijek bez minimuma argumentacije, samo bile priprema za poziv na linč. Ovo što sam citirao je poziv na linč konkretne osobe, jer od oznake neprijatelj do smrti je samo korak. Ako je nešto moguće podvesti pod famozni govor mržnje, ovo je što propovjeda i zapovjeda Klauški.
Tragikomično je da se u poziciju javnog siledžije postavlja čovjek čije javno prezentirane umne i komunikacijske reference vape za solidarnošću i zaštitom od maltretiranja uveliko nadmoćnijeg okruženja po svim tim elementima.
Ovdje se očito radi i o psihopatologiji, koja je jednim dijelom stvar medicinske znatiželje, ali većim dijelom o patologiji državnog poretka, koji je postao instrument opasne dominacije zloćudnih, rekao bih osvetničkih ideja i namjera, potpuno nespremnih prihvatiti realno društveno okruženje i njegove vrijednosti, te protagonista koji svoje moguće poremećaje, strahove i komplekse liječe javnim nasiljem s osloncem na urušenu i izopačenu državnu strukturu.
Davnašnja mudrost kaže – goj sirotu na svoju sramotu
Marko Ljubić/Foto:press
