Sportski novinar Božo Sušec u razgovoru s Mojmirom Pastorčić za RTL Direkt komentirao je stanje u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji nakon povijesnog poraza od Engleske 7:0 i znatno boljeg izdanja protiv Španjolske na Poljudu. Iako su Vatreni ponovno izgubili, ovoga puta 2:1, pokazali su borbenost i agresivnost kakve su im nedostajale protiv Engleza.
Ipak, Sušec nije propustio upozoriti ni na konkretne Bilićeve taktičke pogreške, posebno na nedovoljnu uigranost momčadi i izostanak dvojice defenzivnih veznih igrača protiv najjačih protivnika. Izbornika je opisao kao obrazovanog i dokazanog stručnjaka, ali i kao trenera kojeg kroz karijeru često prati nesreća.
Jeste li strepili sinoć?
Sigurno da sam strepio. Meni je doktor rekao da izbjegavam stres, a ne mogu ne gledati utakmicu Hrvatske reprezentacije. Za utakmicu s Engleskom sam se pripremao za stres ili potres od četiri stupnja, ali nisam bio spreman na sedam.
Nitko nije bio spreman čini mi se. A jučer se dobro držala reprezentacija, barem u prvom poluvremenu? U drugom su malo oslabili protiv svjetskih prvaka. Jesu li tu ipak problem godine?
Pa ne znam, ja bih rekao da su problemi prvenstveno u glavi, a ne u nogama i da su ugledni nogometni stručnjaci Tomislav Ivković te Aljoša Vojnović pokušali dijagnosticirati šta se to dogodilo, vrlo razložno i argumentirano. I nisu došli do konkretnog odgovora – moguće je ovo, moguće ono. Tako da vam ni ja neću dati konkretniji odgovor ovdje, ali sam siguran da je priča psihološke naravi, a ne fizičke spreme i nečeg drugog. Jer ta dva izdanja su zaista neusporediva, gotovo je nestvarno da jedna momčad odigra tako nisko i tako visoko.
Je li nakon poraza 7-0 ipak bilo pretjerano granatiranje izbornika Slavena Bilića? Edo Pezzi je rekao da je to bio linč i da tako nešto ne pamti.
Nakon takvih stvari se jako puno javi, ja ih zovem bukači, koji traže radikalna rješenja. Oni ih nemaju.
To su oni pozivi na ostavku?
Da, pa kažu ‘idemo jedna glava dolje’. Apsolutno je prekomjerno granatiranje, slažem se. Slaven je jedan čovjek koji je prvenstveno vrlo obrazovan. Drugo bih rekao i pametan, treće i trenerski dokazan. I ako nije savršen, kao što nije nitko, i svaki drugi izbornik koji popije, kako se popularno kaže, sedam komada bi bio izložen žestokim kritikama. Ali ne treba zbog toga ići na linč. On je dobio jedan zadatak da bude barem treći u ovoj grupi, da osigura poziciju za kvalifikacije, za ždrijeb i tako dalje. I taj cilj nije udaljen. Svakako da je užasna nelagoda kad izgubiš 7-0. Hoće li pomoći ako kažem da je Burkina Faso izgubila 7-0.
Već zapravo nakon prve utakmice je bilo dosta napada na njega. Bili su oni naslovi, ako se sjećate, zašto nije držao ruku na srcu, zašto nije držao ruku na srcu? On se na kraju zato ispričao. Mislite li da je morao držati ruku na srcu.
Ja mislim da ne mora jer mislim da je individualni izbor svakog čovjeka hoće li držati ruku na srcu. Osim ako Hrvatski nogometni savez nije napravio protokol i ugovor s igračima da svi moraju držati ruku na srcu, uključujući izbornika. Sumnjam da se to dogodilo. Vidim da u drugim reprezentacijama puno ljudi ne drži ruku na srcu ili nitko ne drži ruku na srcu. To je apsolutno stvar osobnoga izbora hoće li držati ruku na srcu. Meni je to osobno simpatično, ali ne osuđujem nikoga tko ne drži ruku na srcu.
Koje su po vama bile Bilićeve pogreške govorimo li o utakmici protiv Engleske ili protiv Španjolske? Je li trebao nešto promijeniti, napraviti rez ili treba nastaviti s istom momčadi kojom igra Zlatko Dalić? Ili je možda trebao krenuti nekako drukčije?
Svaki novi izbornik mora donijeti određene novosti i napraviti određeni remont u reprezentaciji, koji je nužno potreban kod dugog perioda gdje živiš i ovisiš o dva tri igrača – mislim na Modrića, Kovačića, Perišića. Ali ne može se doći i napraviti generalni remont, potjerati šest starih i dovesti šest drugih. Bilić je krenuo u to, ja bih rekao čak i vrlo oprezno.
Na moje zadovoljstvo, ako se sjećate da sam jednom prije u razgovoru ovdje na neki način agitirao za Mišića i želio ga u reprezentaciji. Doveo je Mišića u reprezentaciju, ali nije nekakve revolucionarne poteze vukao.
Ako nešto čudi kod Bilića, to je što je on tražio da će svi igrači u tako teškim utakmicama dobiti određenu minutažu. Zašto? Stalno ispituje koliko vrijedi jedan Šutalo i koliko vrijedi Modrić ili Kovačić? Pa točno zna koliko vrijedi, deset puta više nego vi i ja. Prema tome, to mi je čudno jer svaki trener ide prema standardizaciji momčadi i uigranosti momčadi.
Reći ću vam primjer. Paljba neosnovana osim na Bilića je i na naše stopere. Puno su manje krivi nego što ih se optužuje. U Italiji su u stoperskom paru Cannavaro i Nesta skupa odigrali četrdeset i nešto utakmica. I onda je svatko znao gdje ide. Tako to treba uvesti i u našoj reprezentaciji.
Reprezentacija je sigurno u remontu, u stvaranju i to treba barem donekle tolerirati. Bilić je sljedeće popodne proveo u društvu četiri nogometna znalca i zaista ima primjedbi na Bilića argumentiranih. Reći ću za primjer, zašto kad smo s igračem manje nije izvadio Belju i stavio Mišića, nekoga trkača, nekoga defenzivnog veznog. To je po mom mišljenju, a ne samo po mom mišljenju, nego puno većih stručnjaka, je taj defenzivni vezni, ta šestica je ključni igrač u momčadi uz golmana. On povezuje redove i uspjesi najvećih klubova i reprezentacija su vezani na tu šesticu ili vrlo često na dvije šestice. Mene čudi kako se Bilić nije odlučio igrati protiv ovako jakih kao što su svjetski prvaci Španjolska i protiv ovako ubojitih kao što je Engleska, s dvije šestice. Otkrio je sada jednu, Kristijana Jakića koji je odigrao jako dobru tu poziciju.
I sami kažete da da ima neke pogreške, neke ste od njih i naveli. Međutim, zanima me ima li uopće u ovom trenutku Slaven Bilić pravo biti Slaven Bili? Imam osjećaj da svi žele da on glumi Zlatka Dalića.
Ne, ne možemo glumiti Zlatka Dalića. Oni su dvije toliko različite ličnosti i osobe. Slaven Bilić ima veliko iskustvo. On je izuzetno obrazovan čovjek što je ipak rjeđa pojava među nogometašima i u nogometnim krugovima. On svira odlično gitaru, prebrodio je jedan težak životni period i s užasno puno muke i vježbe prestao mucati. Ljudi su zaboravili da on nekada muca, a on se okušao kao vaš i moj kolega, kao televizijski voditelj.
Vodio je razgovore s eminentnim sportašima iz različitih sportova vrlo kompetentno i jako mimo mnogih voditeljskih zakona, i na svoj način. Tako i ovdje ima nekih izborničkih zakona, ali on nešto pokušava i patentira, ali samo bih rekao još jednu stvar koja mi se čini da nije nevažna.
Ljudi, pa tako i izbornici, se dijele i po tome koliko tko ima sreće u životu, koliko tko ima peh. Slaven Bilić je, nažalost, peh trener. On je izgubio neke utakmice koje je morao dobiti. Najbolnija je ona Turska u 122. minuti.
Ima jedan ubitačan podatak da od pet najtežih poraza Hrvatske u povijesti, tri su Slavena Bilića. Nadao sam se da je potrošio sav peh i da će sad biti sretan. Ali, evo i ovo je peh da ti Engleska odigra takvu briljantnu utakmicu s onim pasovima u međuprostoru, sa onim brzim Gordonom. I za mene je otkriće, ali i za brojne druge ljude fantastičan igrač. Nadajmo se da je potrošio peh sad.
Je li sad možda trenutak da se trebamo otrijezni i shvatiti da možda nećemo na svakom Svjetskom, Europskom prvenstvu ili Ligi nacija osvojiti medalju i da je to vrijeme nekako iza nas?
Naravno da to trebamo razumjeti i to nas je upozorio francuski stručnjak koji je rekao – završilo je vrijeme čuda hrvatskoga koje je trajalo predugo. Iako ljudi kažu da nema neponovljive stvari. A ja ću vam reći da je neponovljivo da Hrvatska na dva Svjetska prvenstva zaredom uzme medalju. To je bilo čudo. Kako sam pričao o peh treneru Biliću, tako bih rekao o sretnom treneru Daliću ili sretnom treneru Ćiri Blaževiću.
Koliko je Dalić dobio utakmice koje su izgledale izgubljene, koliko ih je dobio u produžecima, koliko je dobio na jedanaesterce? Ni trunku ne podcjenjujući to što je Dalić napravio, a sad se dokazao i na Azijskom prvenstvu.
Ali svakako je sreća faktor?
Apsolutno, veliki.
Megy M. /Fot; rtl
